ZBOGOM, LEGENDO!

Rora je bio takva igračina da ga je u Santos želio dovesti Pelé!

13.11.2020.
u 16:42
Mjesečno 50.000 dinara. To je bila prosječna plaća radnika u bivšoj Jugoslaviji. Za taj novac morali smo, primjerice, ispuniti jednu stavku u ugovoru – morali smo imati prosjek od 30.000 gledatelja po utakmici
Pogledaj originalni članak

Samo dva tjedna nakon smrti Slavena Zambate i samo dva dana nakon što je održao govor na Zambinoj komemoraciji, napustio nas le još jedan član najveće Dinamove generacije u povijesti. U četvrtak, u ranojutarnjim satima, u 76. godini preminuo je Krasnodar Rora. Prisjećamo se jednog od posljednjih velikih razgovora koje je neupitna legenda Dinama dala za Večernji list.

Dobio ime po ruskom gradu

Rodio se na Visu 1945. godine, dva mjeseca prije kraja Drugoga svjetskog rata. A umalo da se nije rodio.

– Mama je imala kompliciran porođaj i, da nije bilo liječnika iz engleske misije na Visu, vjerojatno ne bi dobro završilo. Nažalost, pri porođaju je umrla sestra blizanka koja se trebala zvati Vladimirka. Znate, u to su vrijeme ruska imena bila jako popularna. Na Visu je u to vrijeme bio jedan visoki časnik Titove vojske i inzistirao je da mi se da rusko ime. Tako sam dobio ime po ruskom gradu, a Krasnodar na ruskom znači crveni dar. Inače, mama mi je Višanka, a tata je u to vrijeme bio na otoku s partizanima i tamo su se upoznali i vjenčali. U Vis sam se često znao vraćati, posebno kada sam bio mlađi. Baka i djed imali su kuću odmah do nogometnog igrališta. Mogao sam s prozora izravno skočiti na travnjak. Inače, igralište je bilo na području antičkog naselja Issa. Iza jednih vrata bile su iskopine, a sa strane su bili grobovi – govorio nam je Rora u nedavnom intervju.

Nakon tri mjeseca obitelj se preselila u Šibenik, gdje se Rora zaljubio u nogomet.

– Uvijek sam igrao nogomet ili na ulici ili na nekoj livadi. Na nagovor susjeda otišao sam na trening juniora Šibenika. U pozivu je stajalo da primaju dječake rođene 1942. godine, a ja sam bio tri godine mlađi. I tako dođem na trening i pita me trener koje sam godište, a ja kao iz topa kažem ‘42. Sjećam se da sam došao u kratkim hlačama, bos, ošišan na ćelavo. Na drugom treningu isti taj trener mi kaže: “Mali, zašto si mi lagao. Znam ja koje si godište. Ali, vidim, dobar si pa možeš ostati.” Odahnuo sam – kazao je Rora.

Za prvu momčad Šibenika, koji je tada igrao Drugu ligu, debitirao je sa 16 godina. Nakon druge sezone prešao je u Dinamo.

– Trebao sam igrati za Hajduk. U to vrijeme admiral Josip Grubelić bio je predsjednik Hajduka, a on je na Visu bio zapovjednik mom ocu. I rekao mu je da moram doći u Hajduk. No ja nisam htio. Iz inata. Jer Split i Šibenik nikako se nisu voljeli. Splićani su uvijek pogrdno govorili o Šibenčanima i uvijek su govorili kako je naš grad poznat samo po ludnici. Onda se pojavila ponuda Trešnjevke koja je 1964. ušla u Prvu ligu. Čak je moj otac Drago uzeo od “zelenih” neki ozbiljan novac. I kad sam se već spremao da budem igrač Trešnjevke, jedne noći, malo prije ponoći, netko je pokucao na vrata. Tata otvori vrata, a tamo stoji krupan čovjek. Pita ga tata: “Tko ste i što hoćete?” A čovjek odgovara: “Ja sam Mara Wölfl, tajnik NK-a Dinamo. Pratimo vašeg sina već dvije godine i želimo da dođe k nama.”

Rora nije puno razmišljao... – Odmah sam se spakirao i već ujutro smo krenuli za Zagreb. Ali morao sam se skrivati sedam dana, do početka prijelaznog roka. Morao sam paziti da me ne vide ovi iz Trešnjevke.

POGLEDAJTE GALERIJU:

Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Zagreb: Komemoracija za Slavena Zambatu
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Zagreb: U HNK održana svečana akademija Zagrebačkog nogometnog saveza
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Zagreb: U HNK održana svečana akademija Zagrebačkog nogometnog saveza
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Zagreb: Posljednji ispraćaj Slavena Zambate na Mirogoju

A gdje ste se skrivali?

– Najprije u Vili Rebar na Medvednici pa u Bledu. No, kako je Bled bilo turističko središte, postojala je opasnost da me prepoznaju. Onda me tata smjestio kod svog prijatelja iz partizanskih dana, u Litiji. To je jedno malo mjesto u slovenskim brdima. Prvi dan prijelaznog roka u četiri ujutro krenuli smo u Zagreb i u ZNS-u potpisali ugovor.

Kako ste se kao srednjoškolac snašli u Zagrebu?

– Dali su mi stan u Folnegovićevu naselju. U tom stanu prije je bio Lamza. Sjećam se da sam na trening išao prvo pješice do Autobusnog kolodvora, a onda tramvajem do stadiona. I tako tri godine dok nisam kupio svoj prvi automobil, Opel.

S nepunih ste se dvadeset godina oženili?

– Marijanu sam upoznao na hodniku šibenske gimnazije. I to tako što sam je srušio na pod. Naime, mi dečki znali smo se sklizati po hodniku i jednom prilikom nisam se uspio zaustaviti. Kada sam je pridignuo, rekla je: “Sad me moraš za ispriku poljubiti.” I tako je sve krenulo.

Mogao sam igrati s Peleom

Kakve su bile zarade?

– Mjesečno 50.000 dinara. To je bila prosječna plaća radnika u bivšoj Jugoslaviji. Za taj novac morali smo, primjerice, ispuniti jednu stavku u ugovoru – morali smo imati prosjek od 30.000 gledatelja po utakmici. Dobro, na kraju godine moglo se skupiti, uz premije, do dva milijuna dinara godišnje. Toliko je otprilike koštao novi Fićo. Kada smo osvojili Kup velesajamskih gradova, svaki igrač dobio je po milijun dinara – istaknuo je Rora.

U Jugoslaviji je tada vrijedilo pravilo – nitko ne može u inozemstvo dok ne navrši 28 godina.

– Propustio sam nekoliko sjajnih prilika. Mogao sam igrati u Santosu s Peléom ili Juventusu, koji je tada nudio 300 milijuna lira godišnje. Na kraju sam završio u Belgiji, u Standardu, gdje je trener bio Vlatko Marković. Potom sam igrao u francuskom Nancyju s Platinijem, a karijeru sam završio u francuskom drugoligašu Haguenau – istaknuo je Rora.

 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.