Realno, HNL je teška banana. Europa nas sve jače gazi, a ono najgore tek će doći

Koliko treba europskih šamara pretrpjeti hrvatski klupski nogomet da shvatimo da nam je isti u teškoj banani? Koliko se sramotiti trebamo po gibraltarima i albanijama, koliko se Lincolna i Dinamo Cityja, a o kizilžarima da ne pričamo, treba dogoditi da si pogledamo u lice i kažemo - ljudi, pa ovo ne valja? Nogometno, rezultatski, ovo što se Dinamu i Rijeci ovoga tjedna dogodilo spada u red normalnog i očekivanog, pače - logičnog. Nerealno je i očekivati, a kamoli priželjkivati nešto drugačije kad već godinama radimo istu stvar, odnosno ne činimo ništa da bi je promijenili i kotač zavrtjeli u nekom drugom smjeru. Dok svi idu naprijed, mi stojimo na mjestu i pravimo se da se to ne događa.

Jasno nam je svima zašto navijači ne dolaze na stadione. Stadioni su nam, jer od osnovne infrastrukture moramo krenuti, još uvijek nalik na one iz distopijskih prikaza društvene zbilje. U državi u kojoj nema niti jedne grijane stolice na tribinama normalno je da se umjesto tribine izabere lokalna birtija u kojoj će pivo za vrijeme tekme biti jeftinije, vjerojatno i hladnije, a atmosfera opuštenija u ugrijanom prostoru. Između upale bubrega i hladne pive u toplom izbor je uvijek bio lagan...

Video

A kad publike nema, na 150 utakmica u sezoni imate pred ekranom osjećaj da se igra pred praznim tribinama te da se zvuk pušta, kao u doba korone, s kakvog razglasa. Sve kamere pozicionirane su na glavnoj, u većini slučajeva i jedinoj natkrivenoj tribini na stadionu. Osim gostujućih navijača, kojih često bude jako malo ili nimalo, na kamerama vidljivoj strani stadiona ne bude ni žive duše.

Naravno da onda, kad se sve uzme u obzir, HNL izvan Hrvatske (MAXSport) i zemalja "regiona" (Arenasport Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija, Slovenija) ne gleda - baš nitko. Ta, zašto bi neki TV-operater iz, na primjer, Rusije, Rumunjske ili Poljske kupio našu nogometnu ligu? Za to zaista ne postoji nikakav razlog, ali se zato ruska, rumunjska i poljska liga ovoga vikenda uredno vrte na našim specijaliziranim PPV-kanalima.

Osim što na našim stadionima nemamo ljudi, nemamo ni onog osnovnog, a opet čarobnog sredstva koje pokreće svijet. Nemamo novca. Čast Dinamu, Hajduku, Rijeci i Osijeku - a to su i jedini klubovi čiji se navijači nekad čuju na TV-prijemnicima - tri-četiri financijski koliko-toliko jaka kluba ne mogu ispraviti imidž lige koja sve više tone prema razini autentično osrednje europske lige. Bez oruđa, dakle infrastrukture, kao i oružja iliti love, ne možeš ništa napraviti, niti možeš ikog napasti, to smo jasno vidjeli prošlog četvrtka.

Lincoln i Celta su mjerilo i zrcalni odraz kvalitete onoga što dajemo na van. Jer dok se cijela nogometna Europa, ali baš cijela, itekako dobro zna nositi s izazovima novog vremena u nogometu, mi to ne znamo. Mi se i dalje oslanjamo na sušti talent naših nogometaša koji se na nekim stadionima još osvježavaju tako da se poliju vodom iz kante na centru igrališta. U svlačionicama nekih stadiona mogao bi se snimiti dobar komad hororca, a na sve to još imamo i lokalne uprave koje nisu u stanju paziti na terene - dobivene od HNS-a - i adekvatno se o njima brinuti.

VEZANI ČLANCI: 

Sve treba zaokružiti, pa tako dolazimo i do nogometaša. Iako će prosječan navijač reći da se igrači u HNL-u kupaju u parama, izvan već spomenuta četiri kluba priča je daleko od istine. A čak i oni klubovi iz sredine ljestvice u Poljskoj, Rusiji i Rumunjskoj (TV-prava!) mogu sasvim pristojno platiti i one iz naših klubova. Hvala Bogu, stadioni po Mađarskoj, Poljskoj i sličnim zemljama niču kao gljive, klubovi i lokalne sredine ulažu...

A mi? Nemamo para, a kako je krenulo, imat ćemo ih u nogometu samo sve manje. Pa valjda ono najgore tek dolazi. Ako ništa, javnost se zabavlja gledajući podcaste. Tribinu, Totalni nogomet, Valentinu Miletić i Joška Jeličića. Atraktivne formate, TV-marke i lica prepoznatljivija od samih igrača. Kad već nemamo ni europski (polu)ozbiljnu ligu, barem je skupina ljudi drži medijski atraktivnom.