U današnjem finalu Svjetskog prvenstva nastavit će se neoboriva tradicija. U 23. izdanju najvažnije nogometne smotre 23. put će se dogoditi da je izbornik osvajač Svjetskog prvenstva zaista iz države čiju reprezentaciju vodi, bio to Argentinac Lionel Scaloni ili Španjolac Luis de la Fuente.
Samo dva finala
Samo dvaput se dogodilo da je izbornik stranac doveo svoju reprezentaciju do finala turnira; jednom je to činio Englez George Raynor na klupi Švedske (1958.), a jednom kultni Austrijanac Ernst Happel na klupi Nizozemske (1978.). Medalje su još (naravno, bronce) uoči ovog turnira osvajali Brazilac Otto Glória 1966. godine na klupi Portugala te Španjolac Roberto Martínez 2018. godine na klupi Belgije. To je cijeli popis, samo četiri trenera stranca dolazila su do medalja.
Kad uzmemo u obzir koliko puta su inozemni treneri vodili reprezentacije na svjetskim prvenstvima, dolazimo do brojke 164. Od ukupne brojke koja iznosi 538 plasmana reprezentacija na Svjetsko prvenstvo, postotak reprezentacija s inozemnim izbornikom iznosi 30,48 posto. A kada se vratimo na medaljaše; udio medaljaša s inozemnim izbornicima u odnosu na sve medaljaše u povijesti Svjetskih prvenstava iznosi tek 6,06 posto. Dakle, relativno s udjelom stranih izbornika, postignuća su ekstremno slaba. Kad pogledamo kakve su reprezentacije po kvaliteti u povijesti svjetskih prvenstava strani izbornici, na kraju u prosjeku dolazimo do zlatne sredine, tako da ove metrike ni u kojem obliku ne gube na važnosti relativno s jačinom reprezentacija koje su stranci vodili.
Sa svim ovim na umu, iz rezultatske perspektive nema nikakvog smisla da je ovo Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Meksiku i Kanadi bilo prvo u povijesti koje je imalo više inozemnih nego domaćih izbornika na klupi reprezentacija. Od 48 sudionika, 26 reprezentacija ušlo je u turnir s trenerima iz inozemstva, što predstavlja rekordnih 54,17 posto. Do ovog prvenstva, rekord su po tom aspektu držala Svjetska prvenstva 2006. u Njemačkoj i 2014. u Brazilu, s 43,75 posto inozemnih izbornika od ukupnog broja izbornika na turniru.
Uz to, na ovom turniru stranci nisu vodili tek bilo kakve reprezentacije. Nijemac Thomas Tuchel ispadanjem u polufinalu nije uspio na klupi Engleske omogućiti da se "nogomet vrati kući", Talijan Carlo Ancelotti ispadanjem u osmini finala nije bio taj 'X faktor' koji je bio potreban Brazilu za očajnički potreban iskorak, a prije spomenuti Španjolac Roberto Martínez također ispadanjem u osmini finala nije s Portugalom postigao ni približno onome što se od njega očekivalo.
Budući da su tijekom povijesti svjetskih prvenstava mnogi trenerski velikani vodili reprezentacije drugih zemalja bez priželjkivanih uspjeha, sasvim je normalno otvoriti pitanje zašto je tome tako. Svima nam je jasno da je reprezentativni nogomet znatno drukčiji od klupskog. Izbornik ima vrlo malo vremena za rad s igračima, pa je poznavanje jezika, kulture, mentaliteta i načina funkcioniranja saveza često velika prednost. Domaći trener obično lakše procjenjuje kako pristupiti svlačionici i nositi se s pritiscima javnosti. I naravno da lakše to procjenjuje, jer kad si iz svoje zemlje, puno bolje znaš ona nepisana pravila, puno bolje znaš koje bi stvari čovjeka mogle naljutiti, povrijediti, usrećiti, motivirati i sve ostalo. A jako dobro znamo da se reprezentativni nogomet više temelji na psihologiji i zajedništvu, dok klupski nogomet više počiva na tehničkim i taktičkim elementima.
Pa čak i kad gledamo isključivo taktičke elemente, veća je šansa da će domaći trener bolje razumjeti "kulturu igranja nogometa" koja je zastupljena u toj zemlji. Naravno, i inozemni izbornik znao bi što je to 'tiki-taka' u Španjolskoj, što je to agresivni pristup Argentine ili što je to francuska vertikalnost, brzina i pragmatičnost. Međutim, teško da bi mogao samo tako razumjeti te elemente u onaj najmanji detalj ili sve korijenske uzroke tih elemenata kao što bi ih mogao znati netko sa strane. Razlike postoje i nisu nezamjetne. Stavimo li se u hipotetsku situaciju da Hrvatsku vodi stranac, trebalo bi mu puno više objašnjavanja i edukacije zašto Hrvatska tijekom cijele svoje povijesti voli kontrolirati i spori tempo utakmice, zašto neće naći brzance s visokom kvalitetom i zašto mu se s takozvanim teritorijalnim i genetskim profilom igrača ne bi imalo smisla nadtrčavati sa suparnicima. Možda bi to donekle i "pohvatao", ali ne na način na koji je to činio, recimo, Zlatko Dalić.
Načelo poštenja
Isto tako, nogometna reprezentacija u većini je država nacionalni simbol. U mnogim državama navijači, mediji, pa i savezi očekuju da reprezentaciju vodi "jedan od naših", a kad to nije slučaj, količina svojevrsne netrpeljivosti ili manjka povjerenja prilično je izražena.
U cijeloj ovoj priči postoji još jedan strahovito važan element koji se ne tiče ni rezultatskih uspjeha ni efikasnosti. Ako sagledamo priču iz perspektive samih temeljnih postavki nogometne reprezentacije, nema nikakvog smisla ni logike što je uopće dozvoljeno da stranac vodi nacionalnu selekciju. Ovo nije nikakav nacionalistički ili ksenofobni narativ, već bi dovođenje stranaca trebalo biti moguće jedino na klupskoj razini. U kontekstu toga da cijela reprezentacija predstavlja jednu zastavu, jednu himnu i jedan nacionalni identitet, iz običnog načela poštenja sportskog natjecanja doima se prilično nepravednim što netko iz Njemačke može voditi Englesku ili što netko iz Italije može voditi Brazil. Čak se doima kao varanje. Ako je smisao reprezentativnog sporta natjecanje između država i njihovih nogometnih kultura, onda angažiranje najboljeg stručnjaka iz druge države djeluje kao zaobilaženje ideje natjecanja. Ako već ne možeš "posuditi" strane igrače, zašto možeš "posuditi" stranog izbornika? Baš zbog toga ovaj manjak uspjeha stranaca predstavlja kozmičku pravdu.
Ovo Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku bilo je prvo na kojem je broj stranih izbornika veći od broja domaćih izbornika, čak 26 selekcija vodili su stranci
Haha pa cak je hrvatska imala stranca! Onog garavog Bosanca...