Amerikanac Matthew Evans (23) oživio je nogometni klub East Sheen, koji je ugašen još 1906. godine, jer u tom dijelu jugozapadnog Londona nije bilo drugih momčadi. Među nekadašnjim igračima kluba bili su i braća Percy i Arthur Melmoth Walters, obojica bivši kapetani engleske reprezentacije.
Matthew, koji studira sportski menadžment na Sveučilištu Roehampton, registrirao je klub za svega 15 funti te putem internetske stranice počeo tražiti igrače za nedjeljne utakmice. Priznaje da njegov “projekt iz strasti”, zamišljen kao pravi lokalni i zajednički klub, podsjeća na popularnu seriju Ted Lasso s Apple TV-a, koja prati američkog trenera angažiranog da vodi posrnuli AFC Richmond.
– Pitanje koje mi svi postavljaju jest: Zašto jednostavno nisi osnovao vlastiti klub, poput Roehampton FC-a ili South West London FC-a?Ali gdje je tu zabava? Iskreno, ako mogu vratiti nešto što je prije više od sto godina bilo važan i cijenjen dio ove zajednice, mislim da to priči daje puno veću ljepotu – rekao je Evans.
Dodao je kako njegov projekt ipak nije klasična priča o “Amerikancu u nogometu”.
– Kada pomislim na Teda Lassa, vidim pozitivan uzor kako bi se svi nogometni profesionalci trebali ponašati. Mislim da se nogomet, nažalost, posebno na amaterskoj razini, ali i općenito u engleskom i svjetskom nogometu, sve više fokusira na rezultate i novac, umjesto na ono što nogomet zapravo jest i što bi trebao biti. Nogomet je prije svega zbog ljudi i stvaranja uspomena, na terenu i izvan njega. Čak i u najboljim akademijama većina igrača nikada neće postati profesionalci. Zato se pitam zašto je baš to jedino na što se fokusiramo? – zaključio je Evans.
Priča o East Sheenu seže u 1873. godinu, kada je klub osnovan kao ogranak lokalnog kriket kluba, što je bila uobičajena praksa viktorijanskog doba kako bi gospoda imala sportsku aktivnost i tijekom zimskih mjeseci. Zanimljivo je da su isprva igrali isključivo po pravilima ragbija. Tek devet godina kasnije, 1882. godine, pod utjecajem kapetana ragbijaške momčadi R. R. H. Lockhart-Brucea, koji je i sam igrao nogomet za Dorking, klub je odlučio osnovati i nogometnu sekciju. Taj potez pokazao se vizionarskim. U eri kada je nogomet tek tražio svoj put i pravila su se još uvijek standardizirala, East Sheen, s nadimkom "The Sheenites", munjevito se etablirao na amaterskoj sceni Surreyja. Svoje domaće utakmice igrali su na javnom zemljištu Sheen Common, prostoru koji je bio udaljen više od kilometra od najbliže željezničke stanice, a kasnije na raznim lokacijama u okolici, uključujući ograđeno igralište u East Sheenu te na kraju na terenu St Margaret's, zloglasnom po nedostatku bilo kakve infrastrukture, bez tribina i s paviljonom iz kojeg se utakmica jedva vidjela. Igrali su u dresovima čije su se boje mijenjale, od plavo-bijelih pruga s grimiznim čarapama do kombinacije crvene i zelene, a potom i svijetlo i tamno plave.
Njihov ulazak u natjecateljski nogomet bio je trenutan i dramatičan. Već u svojoj prvoj sezoni, 1882./83., stigli su do finala inauguracijskog izdanja Surrey Senior Cupa. Taj je finale, međutim, ostao upamćen po bizarnoj situaciji. Uoči utakmice protiv Reigate Prioryja, ravnatelj prestižne škole Charterhouse odbio je dati dopuštenje dvojici njihovih ključnih igrača, A. M. Waltersu i T. W. Blenkironu, da napuste školske obveze i zaigraju. Oslabljeni "Sheenitesi" morali su pronaći zamjene doslovno "na terenu" neposredno prije početka i na kraju su izgubili s 2:0. No, pravda je zadovoljena samo dvije sezone kasnije. U finalu 1884./85., ponovno protiv Reigate Prioryja, ovaj put na legendarnom Kennington Ovalu, East Sheen je slavio s 2:1, a oba pogotka u prvom poluvremenu postigao je kapetan Barter. Taj trofej ostaje zapisan kao kruna njihove rane povijesti i dokaz da su pripadali samom vrhu amaterskog nogometa u regiji. U njihovim je redovima tada igrala i buduća legenda britanskog sporta, Sir Montague Shearman, prvak u sprintu, suosnivač Amaterske atletske asocijacije i kasniji sudac Kraljevskog suda, što svjedoči o ugledu koji je klub uživao.
Vrhunac klupske ostavštine ipak leži u dvojici igrača koji su nosili njihov dres - braći Arthuru Melmothu i Percyju Melmothu Waltersu. Obojica su bili neprelazni braniči, a dok su igrali za East Sheen sredinom 1880-ih, debitirali su za reprezentaciju Engleske. Bilo je to vrijeme kada je linija između amaterizma i profesionalizma postajala sve tanja, a činjenica da je jedan mali, prigradski klub dao dvojicu reprezentativaca bila je ravna čudu. Njihov zajednički debi dogodio se 28. veljače 1885. u pobjedi protiv Irske od 4:0. Tijekom sljedećih godina zajedno su odigrali devet utakmica za nacionalnu vrstu, čineći pouzdan obrambeni bedem. Obojica su kasnije u karijeri ponijela i kapetansku traku Engleske, čime je East Sheen ostao zapisan u povijesti kao klub koji je stvorio dva kapetana "Gordog Albiona". Njihov utjecaj bio je golem, a igranje za reprezentaciju dok su bili članovi East Sheena donijelo je klubu prestiž kakav se nije mogao kupiti. Braća Walters predstavljala su ideal viktorijanskog "sportaša-gospodina", igrajući nogomet iz ljubavi, paralelno s nastupima za slavne Corinthianse.
No, ambicije East Sheena nisu se zaustavljale na domaćim natjecanjima. Bili su istinski pioniri međunarodnog nogometa u vrijeme kada takvo što gotovo nije postojalo. Godine 1899., puno prije osnivanja UEFA-e i europskih kupova, klub se otisnuo na turneju u Pariz. Tamo su odigrali tri utakmice i ostvarili tri pobjede s impresivnom gol-razlikom 10:0, demonstrirajući superiornost engleskog nogometa nad kontinentalnim protivnicima koji su tek bili u povojima. Nekoliko godina kasnije, sudjelovali su i na Van der Straten-Ponthoz kupu u Bruxellesu, turniru koji se danas smatra jednim od izravnih prethodnika Europskog kupa, odnosno današnje Lige prvaka. Jedan od njihovih igrača, J. L. Moser, čak je napustio klub i otišao u Argentinu šest godina prije nego što je tamošnji nogometni savez uopće osnovan, postavši tako jedan od globalnih pionira igre. Ti podvizi pokazuju da East Sheen nije bio samo lokalni klub, već vizionarska organizacija koja je pomicala granice sporta. Njihova pionirska uloga u razvoju nogometa ostaje jedan od najfascinantnijih dijelova klupske povijesti.
Unatoč svim uspjesima i ugledu, sudbina kluba bila je zapečaćena neumoljivim promjenama s početka 20. stoljeća. Amaterski duh polako je gubio bitku s nadolazećom profesionalizacijom, a mali klubovi teško su se nosili s većim i bogatijim rivalima. East Sheen je počeo patiti od kroničnih problema. Emigracija i umirovljenje starijih igrača ostavili su momčad oslabljenom, a interes publike drastično je opao. Do 1903. godine njihove je utakmice rijetko gledalo više od stotinjak ljudi. Konačni udarac dogodio se uoči sezone 1905./06., kada je klub ostao bez vlastitog terena. Razvoj londonskih predgrađa pretvarao je sportska igrališta u građevinska zemljišta, a bez doma i s tankim igračkim kadrom, daljnje postojanje postalo je neodrživo. Na kraju sezone, klub koji je dao kapetane Engleske i bio neporažen u Parizu, tiho se ugasio i pao u zaborav. Njihova jedina avantura u FA Cupu završila je teškim porazom 7:2 od Old St Mark'sa u prvom kolu sezone 1887./88., što je simbolično označilo granice njihovog dosega na nacionalnoj sceni. Njihova priča postala je tek fusnota u knjigama o povijesti nogometa.