Suze su nekontrolirano tekle dok je u 41. godini života prelazila ciljnu crtu. Nakon desetljeća pokušaja, stotina utrka i pet olimpijskih medalja koje nisu bile zlatne, Elana Meyers Taylor konačno je uspjela. Na svojim šestim Zimskim olimpijskim igrama u Milano-Cortini 2026. godine, postala je olimpijska pobjednica. Zlato. Jedina medalja koja joj je desetljećima izmicala sada je bila njezina, osvojena u napetoj utrci monoboba s prednošću od samo četiri stotinke sekunde. Dok su se kamere fokusirale na nju, ona je pogledom tražila jedinu publiku koja joj je bila važna. U podnožju ledene staze čekali su je oni zbog kojih je i ustrajala, njeni sinovi Nico i Noah, čiji je zagrljaj bio vrijedniji od bilo kojeg postolja. Ovim trijumfom postala je najstarija osvajačica pojedinačne zlatne medalje u povijesti Zimskih igara, ali ta statistika blijedi pred snagom njene životne priče, koja je započela jednim slomljenim snom.
Odrastajući u Georgiji, Elana je imala samo jedan cilj: postati olimpijka u softballu. Njezin otac, Eddie Meyers, bivši profesionalni igrač američkog nogometa, znao je koliko je sport okrutan i koliko malo zauzvrat daje. Zajedno s Elaninom majkom, činio je sve da je usmjeri dalje od profesionalne sportske karijere, nadajući se da će izabrati sigurniji put. No, Elana je bila nezaustavljiva. Godinama je brusila vještine, postavši prva sportašica ikad regrutirana za softball program na Sveučilištu George Washington, gdje je postavila rekorde u gotovo svakoj napadačkoj kategoriji. Činilo se da je put do olimpijskog tima siguran. A onda, na ključnom izboru za američku reprezentaciju, pritisak je bio prevelik.
- Stavila sam teret cijelog svijeta na svoja leđa i jednostavno sam se slomila - priznala je.
San je bio srušen. Dok je gledala propast svoje softball karijere, njeni roditelji, sada već njeni najveći navijači, gledali su prijenos boba na televiziji i predložili joj da se okuša u sportu o kojem nije znala apsolutno ništa. Bez očekivanja i pritiska, otišla je na testiranje i otkrila novi, ledeni put.
Njena prirodna atletičnost i snaga bile su savršene za bob. Već 2007. godine, u svojoj prvoj sezoni, ušla je u nacionalni tim. Uspjeh je došao gotovo trenutno. Na svojim prvim Igrama u Vancouveru 2010. osvojila je broncu kao kočničarka, da bi se potom prebacila na mjesto pilotkinje i započela svoju dominaciju. Uslijedila su dva olimpijska srebra u dvosjedu. U Sočiju 2014., zlato joj je izmaklo za samo deset stotinki sekunde u dramatičnoj borbi s rivalkom Kaillie Humphries. Četiri godine kasnije, u Pyeongchangu 2018., ponovno je bila druga. Srebro u monobobu i bronca u dvosjedu u Pekingu 2022. samo su potvrdili njen status jedne od najvećih, ali i sportašice kojoj je olimpijski tron uvijek bio tako blizu, a opet nedostižan. Postala je najodlikovanija crna sportašica u povijesti Zimskih igara i najtrofejnija američka bob vozačica svih vremena, osvojivši i četiri naslova svjetske prvakinje. Ipak, unatoč impresivnoj kolekciji, ona najsjajnija, zlatna, ostala je opsesija.
Elana nikada nije bila samo sportašica koja skuplja medalje. Bila je pionirka koja je rušila barijere. U studenom 2014. godine ispisala je povijest kada je, zajedno s Kanađankom Kaillie Humphries, postala prva žena koja se natjecala u utrci četverosjeda u mješovitoj konkurenciji. Ne samo da se natjecala, već je i osvojila medalju, postavši prva žena kojoj je to uspjelo u međunarodnom natjecanju namijenjenom muškarcima. Njena borba nije stala na ledu. Glasno je govorila o rasizmu s kojim se suočavala u sportu u kojem je malo crnih sportaša. U jednom je članku otkrila kako joj je vodeći proizvođač bobova odbio prodati opremu, vjerujući da se "crna žena neće znati njome služiti", te je opisala rasističke uvrede koje je trpjela od trenera drugih reprezentacija. Njene optužbe dovele su do istrage unutar Međunarodne bob i skeleton federacije i potaknule stvaranje radne skupine za borbu protiv diskriminacije. Svojim djelovanjem dokazala je da je njena snaga mnogo veća od one koju pokazuje na startu.
Nakon Igara u Pyeongchangu 2018., s tri olimpijske medalje oko vrata, Elana je ozbiljno razmišljala o kraju karijere. No, tada je njen život dobio potpuno novu dimenziju. Sa suprugom Nicom Taylorom, također olimpijskim bob vozačem, odlučila je zasnovati obitelj. Sin Nico rođen je u ožujku 2020., na samom početku pandemije. Ubrzo nakon rođenja, dječaku je dijagnosticiran Downov sindrom, a liječnici su otkrili i da je gluh. Dvije godine kasnije, rodio se i drugi sin, Noah, koji je također gluh zbog genetske mutacije nepovezane s Downovim sindromom. Mnogi bi u takvoj situaciji odustali od zahtjevne sportske karijere, no Elana je pronašla novu, snažniju motivaciju. Postala je majka-ratnica, putujući po svijetu na natjecanja sa svoja dva sina, spavajući ponekad u unajmljenim kombijima kako bi uštedjela novac. Učila je znakovni jezik, prilagođavala treninge i rušila predrasude na svakom koraku, pokazujući da majčinstvo, pa i majčinstvo djece s teškoćama, nije kraj, već novi, snažniji početak.
Svoj status sportske ikone Elana je odlučila iskoristiti kako bi bila glas za one koje društvo često ne čuje. Postala je predsjednica Ženske sportske zaklade, strastveno se zalažući za ravnopravnost sportašica i podršku majkama u sportu. Njena borba za uvođenje monoboba kao olimpijske discipline, kako bi više žena imalo priliku natjecati se, urodila je plodom. Istovremeno, postala je snažna zagovornica zajednice osoba s Downovim sindromom i gluhih osoba, surađujući s organizacijama poput Global Down Syndrome Foundation. Suočena s posljedicama nekoliko teških potresa mozga tijekom karijere, najavila je da će donirati svoj mozak znanosti za istraživanje ozljeda glave, kako bi pomogla budućim generacijama sportašica.