U Večernjakov ocjenjivački sud za izbor vaterpolista 2025. ove godine uvrstili smo Dubravka Šimenca (59), bivšeg asa iza kojeg je osam medalja s najvećih svjetskih natjecanja a ima i tri naslova klupskog prvaka Europe - dva s matičnom Mladosti i jedan s Jadranom. Osim toga, Dudo je i laureat ovog izbora iz 1993. i 1999. godine.
- Drago mi je da sam u žiriju jer je u toj šumi modernog sporta vaterpolo i dalje vrlo visoko na ljestvici uspješnosti.A ovo je prestižan izbor i treba ga održati.
A tko je po njemu bio najuspješniji pojedinac u godini na izmaku?
- U godini smo u kojoj Hrvatska nije osvojila medalju no statistike govore za Luku Bukića. On je postao stožerni igrač Mladosti kojoj jako dobro ide u Ligi prvaka ali i u reprezentaciji čiji je bio najbolji igrač na Svjetskom prvenstvu. Odrastati sportski uz velikog oca nije mu bilo lako no mogu reći da sada ima čak i bolji udarac s krila od oca a sjajan je i u kontri. Bijač i Fatović su sjajni igrači ali oni i sami znaju da nisu imali najbolju godinu. A Luki bih dao nagradu ne samo za ovu godinu nego i za njegovu dosadašnju karijeru.
Potez od nacionalnog interesa
Po Šimencu je na drugom mjestu još jedan Luka.
- Luka Lončar je primjer igrača koji svojim odnosom prema sportu može biti uzor. Odličan centar a kada je potrebno odigrat će i svoju rolu na beku.
Nakon dvojice Luka slijede dva Marka.
- Svaka ozbiljna vaterpolska momčad mora imati liniju centar-bek-vratar a Žuvela je igrač koji raste iz godine u godinu i razvija se u igrača najviše svjetske klase. Vratar Bijač je pak u svakoj momčadi jedna od glavnih poluga i već je godinama ponajbolji vratar na svijetu.
Na petom i šestom mjestu su još dva gospara.
- Loren Fatović je nepredvidiv igrač i podsjeća me na mog velikog prijatelja Estiartea, španjolskog velikana. Joković je, unatoč godinama, još uvijek istinska igračka klasa. A sedmi je Butić, igrač koji se dobro snalazi u ovim novim pravilima na skraćenom igralištu. Tu se traži eksplozivnost i brzina a tu se ističe Butić koji je shvatio što se traži u modernom vaterpolu.
Zvone Butić član je Jadrana, splitskog kluba kojem su u ratnim godinama bili posuđeni Bukić i Šimenc i s kojim je Dudo osvojio svoj treći naslov prvaka Europe.
- To je bio potez od nacionalnog interesa i obojica smo to prihvatili bez pogovora. I uspjeli smo osvojiti prvi europski klupski trofej za neovisnu Hrvatsku.
Dva prethodna naslova prvaka Europe (1989., 1990.) osvojio je s mladostašima.
- Te 1989. u finalu smo dobili njemački Spandau a sljedeće godine talijanski Canottieri.
Mladost je prvakom Europe bila i 1996. ali bez Šimenca koji je tada igrao u Italiji. No, zato je Dudo iste godine odigrao jednu od ključnih uloga u osvajanju olimpijskog srebra.
- Moj najveći osobni trenutak u sportu u širem smislu bio je onaj kada sam nosio hrvatsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Ateni. No, iznad svega je prva medalja za hrvatski vaterpolo, ono olimpijsko srebro iz Atlante. Nažalost, nismo se pozlatili u čemu bismo vjerojatno uspjeli da izbornik Silić nije u polufinalu dobio crveni karton pa nije mogao voditi finale.
U četvrtfinalu protiv Srbije, Šimenc je zabio Šoštaru golčinu koja se pamti. Je li mu to najdraži pogodak u karijeri?
- Bilo je puno meni dragih pogodaka no ovaj mi je bio najemotivniji.
Osim izostanka Silića dojam je da su se naši emotivno odveć potrošili pobjedama u četvrtfinalu nad Srbijom i polufinalu nad Italijom.
- Šteta što nismo imali psihologa da nas malo spusti, da nas stiša. Bili smo u prevelikoj euforiji, tu polazim od sebe.
Nije li se nešto slično dogodilo u pariškom olimpijskom finalu, nakon emotivnog pražnjenja nastalog pobjedama nad favoriziranom Mađarskom i Španjolskom.
- Ista priča se dogodila Mađarima u finalu Svjetskog prvenstva 2018. u Budimpešti, pred njihovom publikom.
Naš sugovornik nastupio je na četirima Olimpijskim igrama a da je bilo malo više sportsko diplomatske umješnosti možda bi nastupio i na Igrama u Barceloni gdje, za razliku od košarkaša, hrvatskih vaterpolista nije bilo. A s Bukićem, Šimencom, Posinkovićem, Bezmalinovićem pa i veteranima Đuhom, Lušićem i Bebićem, mogla se sastaviti sjajna vrsta.
- Ne zaboravite da su tada jako dobro igrali i braća Kobešćak, Štritof, Vezjak, Miškulina, Damjanić, igrači koji su dvaput bili klupski prvaci Europe, a tu je bio i Kržić a kao juniori nadolazili su Smodlaka i Hinić. Ja sam uvjeren da bismo mi osvojili medalju i pored Rudićevih Talijana i Matutinovićevih Španjolaca. A vjerujem da bi tu reprezentaciju jedan sjajan stručnjak koji nikad nije dobio priliku voditi nacionalnu vrstu a to je Ozren Bonačić. Bone je bio velik igrač ali i jednako velik trener sjajne socijalne inteligencije, poput Dalićeve.
Otac je držao dvije katedre
Nažalost, sve to se nije dogodilo jer je međunarodno priznanje Hrvatske za vaterpoliste stiglo prekasno.
- Tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Samaranch bio je zaljubljen u Dražena Petrovića i košarkašima su omogućene dodatne kvalifikacije. A kod nas to nije bilo moguće jer su kvalifikacije već prošle. Šteta što Svjetski savez vodenih sportova nije prihvatio ideju da igramo kvalifikacije unutar bivše SFRJ pa je na kraju na te Igre otišla Češka koja je bila posljednja, dvanaesta. Tako smo mi krenuli od nule pa smo za nastup na Prvenstvu Europe 1993. morali pobijediti Poljsku, Tursku i Maltu, reprezentacije koje nam nisu bile ravne.
Dudo je završio Kineziološki fakultet na kojem je njegov otac Zlatko bio profesor.
- Otac je držao dvije katedre, za rukomet i vaterpolo jer je u oba sporta bio reprezentativac bivše države. Nastupio je na dva Svjetska prvenstva u rukometu ali i na dvama Olimpijskim igrama u vaterpolu pri čemu ima i olimpijsko srebro iz Tokija 1964. Kao trener Mladosti je dobio prvi Superkup zahvaljujući pobjedi nad Partizanom u Ljubljani.