Baš kao i na pariškim Igrama, i Zimske olimpijske igre održane u Italiji, podsjetile su na vladajući olimpijski paradoks. Naime, najprestižniji multisportski događaj na svijetu generira ogroman prihod ali ne pruža izravnu financijsku nagradu sportašima to jest osvajačima odličja.
Igre snijega i leda okončane su spektakularnom svečanosti zatvaranja u Veroni, nakon čega se ponovo povela rasprava na temu treba li olimpijski uspjeh podrazumijevati izravne novčane nagrade za sportaše u eri u kojoj je elitni sport nedvosmisleno profesionaliziran.
Ova tema nije otvorena sada a njena najvidljivija točka zbila se na Olimpijskim igrama u Parizu 2024., kada je Svjetski atletski savez (World Athletics) prekinuo dugogodišnju olimpijsku tradiciju financijske posti dodjeljivanjem novčanih nagrada osvajačima zlatnih medalja. Odluka je označila prvi put da je neka međunarodna asocijacija uvela izravnu financijsku kompenzaciju za olimpijske prvake bez odobrenja Međunarodnog olimpijskog odbora.
Predsjednik World Athleticsa Sebastian Coe branio je tu odluku s priznavanjem ključne uloge sportaša u sportu kao jednom od biznisa današnjice. Međutim, tadašnji predsjednik MOO-a Thomas Bach upozorio je da bi jednostrane isplate nagrada mogle potkopati načelo jednakosti i promijeniti simboličku prirodu Igara. Mjesecima kasnije, Izvršni odbor MOO-a jednoglasno je osudio inicijativu, tvrdeći da bi takve politike mogle pridonijeti pretvaranju Olimpijskih igara u elitistički događaj.
Međunarodna boksačka udruga (IBA) vođena od Rusa, ista ona organizacija koja se otela kontroli MOO-a, bila je među asocijacijama koje su javno kritizirale MOO zbog izostanka olimpijskih nagrada za boksače.
Umar Kremljov, predsjednik IBA, tvrdi da sportaši nisu adekvatno kompenzirani unatoč prihodima ostvarenim od prava prijenosa i sponzorstava. Ta organizacija optužila je Međunarodni olimpijski odbor da se prema boksačima odnosi 'kao prema robovima'.
Iako je MOO u to vrijeme više nije priznavao, IBA je objavila da će dodijeliti više od 2,9 milijuna eura u financijskim nagradama boksačima koji se natječu na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. Prema shemi, otprilike 46.000 eura bilo je namijenjeno osvajačima zlatnih medalja, uz niže isplate sportašima koji su stigli do nižih razina natjecanja.
Nezadovoljstvo izazvano rascjepom između olimpijske filozofije i komercijalne stvarnosti moglo se čuti i tijekom Igara u Milanu i Cortini. Ondje je nekoliko vrhunskih zimskih sportaša ponovno dovelo u pitanje izostanak izravnih nagradnih fondova, negodujući zbog toga što upravljanje Olimpijskim igrama ne prati stvarnost modernog sporta.
A rijetko tko je bio tako glasan kao švedska biatlonka Elvira Öberg, koja je na Zimskim igrama u Pekingu osvojila dvije pojedinačne medalje te zlato u štafeti, Öberg je u Italiju stigla kao jedna od zvijezda svog sporta a požalila se nemogućnost da sportaši unovče trenutak svoje izloženosti na najvećoj sportskoj pozornici.
- Nastupamo na Olimpijskim igrama a nije nam dopušteno ni pokazati naše sponzore.
U intervjuu za Expressen, Öberg je sustav opisala kao zastarjelo razmišljanje nazvavši ga eksploatatorskim. Kazala je da bez sportaša Olimpijske igre ne bi mogle postojati a da ona ništa ne može zaraditi a sport joj je postao profesija.
- Neću zaraditi ni centa osim ako nemam dobar dogovor sa svojim sponzorima. A tada se računaju samo medalje - kritizirala je olimpijski ekonomski model dodavši:
- Još uvijek se priča da su Olimpijske igre za sportaše amatere, ali to je zastarjeli način razmišljanja. Ovako kako sada stvari stoje, oni nas iskorištavaju. Bez nas, sportaša, ne bi bilo Olimpijskih igara. Pa ipak, iako je ovo moj posao, od toga ne zarađujem ništa.
Primjedbe ove sportašice ističu financijsku strukturu olimpijskog modela. MOO ne isplaćuje plaće niti novčane nagrade. Umjesto toga, prihode ostvarene najviše putem prodaje televizijskih prava i TOP sponzora, preraspodjeljuje međunarodnim federacijama, nacionalnim olimpijskim odborima i programu Olimpijske solidarnosti.
Oslanjajući se na to, MOO tvrdi da financiranje sportaša već postoji ali ono neizravno. Na Olimpijskim igrama u Milanu i Cortini, nastupilo je 249 stipendista Olimpijske solidarnosti iz 74 nacionalna olimpijska odbora u šest sportova. A među njima je bilo i olimpijskih pobjednika ali i onih koji nisu završili na postolju ali su za svoje zemlje predstavljali svojevrsne povijesne prekretnice. Ukupno su sportaši sa stipendijama osvojili 17 medalja (tri zlatne, pet srebrnih i devet brončanih).
Kao što je to i kod nas, prihodi sportaša iz nekomercijalnih sportova ovise o nacionalnim programima bonusa, državnoj potpori ali i privatnom sponzorstvu koje biva ograničeno kada su u pitanju nastupi na Olimpijskim igrama.
Doduše, Elvira Öberg ima sreću da živi u zemlji u kojoj je biatlon jako popularan sport pa je ona u sezoni 2024./2025. uspjela ostvariti dobit od oko 305.000 eura. Elviri se u protestu pridružio i sunarodnjak i kolega biatlonac Sebastian Samuelsson također je postavio pitanje zašto elitni olimpijci ne primaju izravnu financijsku naknadu s obzirom na rastuću sportsku industriju.
- Pogledajte koliko je ekstremna olimpijska industrija i koji su glavni partneri uključeni. Nesumnjivo ima mjesta za novčane nagrade za medaljaše. Radije bih vidio da se novac vrati sportašima nego da bogati pojedinci uživaju u još jednoj elegantnoj večeri ili boravku u luksuznom hotelu.
Oboje sportaša ističe da oni priznaju olimpijsku tradiciju ali i tvrde da amaterski ideali na kojima su Igre utemeljene više ne odražavaju stvarnost elitnog sporta. Stoga je Samuelsson još dodao:
- Ako se vratimo izvornoj ideji Olimpijskih igara kao neke vrste amaterskog natjecanja, to je u redu. Ali sport danas više ni približno ne izgleda tako.
I doista, sportaši nerijetko primaju naknadu na događajima koji se smatraju sporednima po prestižu, kao što su utrke Svjetskog kupa, dok Olimpijske igre - vrhunac sportskog priznanja - pružaju samo simboličnu nagradu, ali ne i izravnu ekonomsku korist.
Zašto je tome tako potražili smo tumačenje i kod direktora marketinga našeg nacionalnog olimpijskog odbora (MOO) Ranka Ćetkovića:
- O tome se već godinama vode rasprave a stav MOO-a je da duh olimpizma, onakvog kakav je nastao u antičkoj Grčkoj, treba zadržati. A u pozadini toga se krije strah da ako novac uđe u Olimpijske igre da će se izgubiti duh olimpizma. To je jedini dio svjetskog sporta gdje osvajači medalja ne dobivaju nikakve financijske nagrade već to prepuštaju njihovim matičnim državama i nacionalnim olimpijskim odborima.
Mnogi sportaši smatraju da će argumente u koristi nagradnog fonda biti sve teže odbaciti jer je MOO između 2021. i 2024. uprihodio više od sedam milijardi eura. I ada bi se dijelilo za zlato 100 tisuća eura, za srebro 50 tisuća a za broncu 25 tisuća, to po izdanju Igara ne bi bio trošak veći od 275 milijuna eura. Što na to kaže HOO-ov šef marketinga.
- MOO ima potpuno drugačiju filozofiju i ne želi da se Olimpijske igre pretvore u komercijalizirano natjecanje jer ako bi se tako radilo onda sportaši iz siromašnih zemalja nikad ne bi ništa dobili. I nikad više Olimpijske igre ne bi bile natjecanje koje ujedinjuje sportaše iz svih kutaka ovog svijeta. I zato MOO ima svoj program solidarnosti iz kojeg se stipendiraju nadareni sportaši pa su kod nas korisnici tog fonda bili mnogi sportaši koji će kasnije postati vrhunski poput Janice i Ivice Kostelić, Sandre Elkasević ili pak Zrinke Ljutić.