Jedna pobjeda u 13 utakmica i omjer postignutih i primljenih pogodaka od minus 79 – to je sumorna statistika rukometaša RK Zagreb u ovogodišnjem izdanju EHF Liga prvaka. Doduše, ostalo je još jedno kolo, ali teško da će ono bitno promijeniti sliku sezone. Štoviše, brojke bi se mogle dodatno pogoršati jer hrvatski prvak gostuje kod danskog GOG Gudme.
Problem nije u gledateljima
Koliko su Zagrepčani ove sezone bili daleko od razine europske elite možda najbolje govori prizor s posljednje domaće utakmice protiv Wisła Płock. U Arena Zagreb, dvorani koja prima oko 15.000 gledatelja, skupilo se tek oko 2000 ljudi. Slika polupraznih tribina bila je možda i najtočniji komentar cijele sezone. Jer kad ista ta dvorana bude dupkom puna kada igra hrvatska reprezentacija, jasno je da problem nije u gledateljimai – nego u onome što se na terenu nudi.
Može li se ovakav scenarij izbjeći? Vjerojatno je mogao, ali kockice se na početku sezone nisu složile kako treba. Tijesan poraz u Bitoli protiv RK Eurofarm Pelister, bolan domaći poraz od GOG Gudme, pa nekoliko izgubljenih utakmica u posljednjih pet minuta. U tim trenucima Zagreb je još izgledao konkurentno, barem na razini borbe. No kako je sezona odmicala, tako su i predstave postajale sve slabije. Energija je nestajala, a momčad je često djelovala kao da igra bez prave ideje, bez samopouzdanja i – što je najgore – bez pravog motiva.
Da je u ugovore igrača ugrađena klauzula prema kojoj bi se za teške poraze ili lošu statistiku automatski smanjivala primanja, mnogi bi danas u klubu imali ozbiljan financijski problem. Naravno, takva logika je pojednostavljena, ali osjećaj frustracije kod navijača nije bez razloga. Ovo nije prvi put da Zagreb ima slabu europsku sezonu. Ne tako davno dogodila se i sezona u kojoj nije osvojen nijedan bod.
Dio odgovornosti svakako leži na onima koji su slagali momčad. Roster je jednostavno tanak. U njemu nema igrača svjetske klase, nema onih koji mogu sami prelomiti utakmicu ili vrijediti milijune eura na tržištu. No treba reći i drugu stranu priče – oni koji su gradili momčad imali su vrlo ograničene financijske mogućnosti. Budžet Zagreba jedan je od najmanjih u obje skupine Lige prvaka. Kada raspolažete takvim sredstvima, logično je da dovodite igrače koji su dostupni, a ne one koje biste idealno željeli.
U takvim okolnostima nekad pogodite, nekad ne. Ove sezone pogodaka je bilo premalo. Zato će na kraju sezone gotovo sigurno uslijediti svojevrsna "metla". Nekolicina igrača već je vrlo blizu izlaznih vrata. Među onima čiji je status najnesigurniji spominju se Poljaci Walczak i Przytuła, zatim Bjelorus Sadouski, a u istoj kategoriji nalaze se i Topić i Trivković. Poseban slučaj je Jakov Gojun, koji se odlučio oprostiti od igračke karijere.
U Zagrebu se posljednjih mjeseci često može čuti jednostavna rečenica: "Koliko para, toliko muzike." U toj tvrdnji ima istine. Upravo zato u klubu s velikim očekivanjima gledaju prema sljedećoj sezoni, kada bi budžet trebao porasti zahvaljujući ulasku snažnog kineskog sponzora. Već su dogovorena i neka pojačanja, među njima i hrvatski reprezentativci Ćeško u Raužan, od kojih se očekuje dodatna kvaliteta. No jasno je da Zagreb mora ojačati gotovo sve linije momčadi ako želi ponovno biti konkurentan u Europi.
Često se postavlja i pitanje kako je moguće da momčad s nekoliko reprezentativaca izgleda tako nemoćno. Odgovor je zapravo prilično jednostavan. Klarica i Glavaš u reprezentaciji imaju epizodne uloge, dok je Matej Pavlović na posljednjem Europskom prvenstvu više utakmica pratio s tribine nego s terena. Gruzijac Giorgi Tskhovrebadze jest prvi desni vanjski svoje reprezentacije, ali riječ je o reprezentaciji koja je ispala u prvom krugu bez ijedne pobjede.
Više nisu ozbiljna prijetnja
Sve to zajedno objašnjava zašto Zagreb danas izgleda ovako – kao momčad koja se bori, ali jednostavno nema dovoljno kvalitete za vrhunski europski rukomet. Zaključak je brutalan, ali realan: Zagreb danas više nije klub koji se u Europi doživljava kao ozbiljna prijetnja. On je postao klub koji sudjeluje – ali rijetko odlučuje. Ako se to želi promijeniti, neće biti dovoljno tek malo povećati budžet ili dovesti dva nova igrača. Potrebna je jasna strategija, hrabre odluke i momčad koja će ponovno vratiti vjeru navijačima. Jer prazna Arena Zagreb možda je najopasniji znak od svih – znak da ljudi polako prestaju vjerovati.