Kada je sudac u Atlanti označio kraj utakmice, kamere su se usmjerile na jedno lice. Dok su deseci tisuća navijača na tribinama slavili povijesni bod, a njegovi suigrači u ekstazi trčali jedni prema drugima, vratar Zelenortskih Otoka Vozinha stajao je sam i plakao. Suze su tekle niz lice četrdesetogodišnjaka dok je teret trenutka, ostvarenje životnog sna za koji se borio cijelu karijeru, napokon sjeo na njegova ramena. Nisu to bile suze radosnice u klasičnom smislu; bile su to suze za one koji nisu mogli svjedočiti njegovom trijumfu.
- Plakao sam jer sam odrastao s bakom i djedom. Nažalost, oni nisu ovdje, umrli su prije nekoliko godina. Bili su mi sve u životu - priznao je kasnije dok je primao nagradu za igrača utakmice.
Emocije su ga preplavile i zbog majke, koja također nije uspjela doći na najveću pozornicu.
- Nije uspjela biti ovdje zbog vize. Zbog novca koji morate platiti za vizu, nismo uspjeli na vrijeme. Volio bih da je bila tu.
Predstava koju je pružio protiv moćne Španjolske, jednog od favorita turnira, ući će u anale svjetskih prvenstava. U debitantskom nastupu svoje nacije na Mundijalu, Vozinha je bio neprelazna prepreka. Zabilježio je sedam ključnih obrana, od kojih su neke bile na rubu fizikalno mogućeg, i tako sačuvao mrežu netaknutom u remiju 0:0 koji je odjeknuo svijetom. Svaka njegova obrana slavila se na tribinama kao da su "Morski psi" postigli pogodak. Prema FIFA-inoj ljestvici, bio je to četvrti najiznenađujući rezultat u povijesti natjecanja; Španjolska je na turnir stigla kao druga, a Zelenortski Otoci kao 67. reprezentacija svijeta. S 40 godina i 12 dana, Vozinha je srušio rekord kao najstariji igrač koji je nastupio u debitantskoj utakmici svoje zemlje na Svjetskom prvenstvu. Postao je i treći najstariji vratar koji je sačuvao čistu mrežu u povijesti Mundijala, iza legendarnih Petera Shiltona i Dine Zoffa. Jedini vratar stariji od 40 godina koji je imao više obrana u jednoj utakmici bio je Pat Jennings davne 1986. godine.
I dok je svijet upoznavao heroja s brojem jedan na leđima, mnogima je za oko zapelo ime na dresu: Vozinha. Na portugalskom taj nadimak znači "bakica", a njegova priča seže duboko u djetinjstvo na otoku São Vicente. Odrastao je s bakom i djedom jer mu je otac bio u vojsci, a majka je morala raditi. Kao dječak, bio je iznimno kompetitivan i mrzio je gubiti u uličnom nogometu.
- Igrao sam jako dobro nogama, bio sam natjecateljski nastrojen i nisam volio gubiti. Kad bi me udarili, a ja im ne bih mogao vratiti, otišao bih kući ljutit. Druga djeca bi mi se rugala, govoreći da idem plakati svojoj bakici - prisjetio se u intervjuu za FIFA-u.
Te dječje šale postale su njegov zaštitni znak. Ironično, njegovo pravo ime, Josimar, također ima nogometnu pozadinu. Otac ga je nazvao po brazilskom braniču koji je briljirao na Svjetskom prvenstvu 1986., iste godine kada se Vozinha rodio. Prvotna očeva želja bila je da ga nazove Valdano, po argentinskom velikanu Jorgeu Valdanu, ali vlasti Zelenortskih Otoka to nisu dopustile. Nadimak Vozinha prihvatio je kao službeni na dresu tek kada je stigao u Angolu, gdje je u klubu već bio jedan vratar imenom Josimar.
Nevjerojatna predstava protiv Španjolske nije ostala samo u granicama nogometnog terena. U satima nakon utakmice, Vozinha je postao internetski fenomen. Njegov profil na Instagramu, koji je prije utakmice pratio skroman broj od oko 50.000 ljudi, doslovno je eksplodirao. Zahvaljujući masovnoj kampanji koju je pokrenuo CazeTV, popularni brazilski YouTube kanal s pravima na prijenos Svjetskog prvenstva, broj njegovih pratitelja premašio je pet milijuna u manje od jednog dana. Gledatelji u Brazilu masovno su ga počeli pratiti, pretvorivši ga u globalnu zvijezdu preko noći. Kada su mu novinari nakon utakmice rekli za taj podatak, njegova reakcija bila je jednostavna i iskrena, baš kao i on sam:
- To je ludo.
Bivši škotski reprezentativac Pat Nevin izjavio je za BBC da je vratar "obasjao ovu utakmicu", dok je legenda Arsenala Lee Dixon dodao: Ovo je apsolutno fantastično. Kakva predstava svakog od njih, a pogotovo ovog čovjeka u suzama - skoro i sam plačem.
Profesionalnim nogometom počeo se baviti tek s 25 godina, u dobi kada mnogi već dosežu vrhunac karijere.
- Bilo je prekasno za nekoga poput mene - priznao je, dodavši da je u jednom trenutku čak razmišljao o odustajanju od reprezentacije.
Međutim, san o nastupu na Svjetskom prvenstvu gurao ga je naprijed. Odrastanje na Zelenortskim Otocima, prelijepom, ali izoliranom arhipelagu udaljenom gotovo 600 kilometara od zapadne obale Afrike, nosilo je svoje izazove. Prilike za mlade nogometaše bile su iznimno ograničene. Jedan od najvećih problema bila mu je visina.
- Bio sam jedan od najboljih vratara na svom otoku, ali bio sam nizak. Čak i kad bih branio odlično, ne bi me odabrali zbog moje visine - prisjetio se.
Ta prepreka ga nije zaustavila. Poput mnogih prije njega, spakirao je kofere i krenuo u Portugal, bivšu kolonijalnu silu, u potrazi za prilikom. Bio je to početak duge i nesvakidašnje odiseje.
Njegova klupska karijera slika je i prilika nogometnog globetrottera. Nakon početaka u domovini i kratkog izleta u Angolu, put ga je vodio diljem Europe. Branio je u Moldaviji za Zimbru Kišinjev, u Slovačkoj za Trenčin, a najdublji trag ostavio je na Cipru, gdje je pet godina bio član AEL-a iz Limassola. Tamo se etablirao kao jedan od najboljih vratara lige i osvojio Ciparski kup 2019. godine, jedan od rijetkih klupskih trofeja u karijeri. Danas, u 41. godini života, brani za Chaves, klub iz druge portugalske lige. Njegova tržišna vrijednost prema specijaliziranim portalima iznosi skromnih 40.000 eura, što je cifra koja se čini gotovo nestvarnom u usporedbi s multimilijunskim vrijednostima španjolskih zvijezda kojima je te večeri zaključao vrata.
Iako je njegova klupska karijera bila solidna, Vozinha je status legende stekao u dresu reprezentacije. On je duhovni vođa "Morskih pasa", drugi igrač s najviše nastupa u povijesti, s preko 90 utakmica od svog debija 2012. godine. Bio je dio svih velikih uspjeha ove male nacije s nešto više od pola milijuna stanovnika - od povijesnog prvog plasmana na Afrički kup nacija 2013., gdje su protiv svih očekivanja stigli do četvrtfinala, pa sve do ponavljanja istog uspjeha deset godina kasnije. Njegovo iskustvo i smirenost ključni su za momčad koja svoju snagu crpi iz zajedništva.
- Naše najbolje oružje je naše jedinstvo. Bez obzira na to tko dođe danas ili tko je tu deset godina, način na koji se odnosimo jedni prema drugima kao obitelj naša je najveća snaga - istaknuo je Vozinha.
Ipak, u njegovoj dugoj reprezentativnoj karijeri postoji i jedna bizarna epizoda koja savršeno ilustrira njegovu strast i ponekad pretjeranu želju za pobjedom. U četvrtfinalu Afričkog kupa nacija 2013. godine, Zelenortski Otoci gubili su od Gane 1:0. U posljednjim sekundama sudačke nadoknade, njegova momčad dobila je korner. U očajničkom pokušaju da izbori izjednačenje, Vozinha je učinio nešto što vratari rijetko čine: pretrčao je cijeli teren i pridružio se svojim suigračima u protivničkom šesnaestercu. Nažalost, taj potez se nije isplatio. Ganci su izbili loptu, pokrenuli kontranapad i bez problema zabili u potpuno praznu mrežu za konačnih 2:0. Bio je to bolan kraj bajke za njegovu reprezentaciju, ali i trenutak koji pokazuje drugu stranu njegove osobnosti - onu beskompromisnog borca spremnog na sve za uspjeh svog tima.