Nisam htio, ali Vjeko me do kraja zarazio trenerskim poslom

31. 07. 2018. u 09:39 1
Kad sam završio igračku karijeru, tri sam godine bio izvan toga, ali onda me 2013. pozvao Jug i ponudio da radim s njegovim mlađim naraštajima

Prije šest godina, negdje u studenome 2012. godine, kad smo uz novi izbor Večernjakova vaterpolista godine razgovarali s njim (a on je taj trofej kao igrač osvajao čak pet puta), kazao nam je da u trenere ne želi.

bježimo u Karipsko more Zašto vaterpoliste zovemo barakude? Nekima su dupini bili previše hrvatski

A sad nas je Mile Smodlaka (42) baš u trenerskoj ulozi – ili točnije: kao pomoćnik izbornika Ivice Tucka – odveo do bronce na Europskom vaterpolskom prvenstvu u Barceloni.

>> Pogledajte hrvatske vaterpoliste kako na dodjeli medalja pjevaju Moju domovinu

Mile je četvrti put zamijenio Tucka i četvrti put odveo je našu momčad do pobjede. No, kako se ovdje igralo za treće mjesto, u neku ruku to je bilo Milino “vatreno krštenje”.

Suci prosuđivali – selektivno

– Kad sam završio igračku karijeru, tri sam godine bio izvan toga, ali onda me 2013. pozvao Jug i ponudio da radim s njegovim mlađim naraštajima. Prihvatio sam, a potom sam dvije sezone bio pomoćnik Vjeki Kobešćaku. On me do kraja zarazio tim trenerskim poslom i sad sam tu. U Jadranu treniram mlađe naraštaje – napomenuo je Mile.

– Kakva je bila suradnja s Vjekom?

– Ma, odlična. On je izvrstan trener, živi vaterpolo 24 sata na dan. Došao je u trenucima kad je Jug bio u krizi, podigao ga, okrenuo u suprotnom smjeru i prve smo sezone osvojili sve što se moglo. Od Vjeke se imalo što naučiti.

Približavamo se vrhu Srbi postali najuspješniji, mi plaćamo danak “drvenim medaljama”

A kako je bilo voditi reprezentaciju protiv Talijana?

– Iskreno, nisam imao neku veliku tremu, doživio sam to kao da sam vodio svoju dječicu.

– Imponirali ste mirnoćom?

– Bitno je to koga vodite. Ovdje se radilo o profesionalcima, maksimalno motiviranima, kojima nije trebalo objašnjavati kolika je razlika između trećeg i četvrtog mjesta. A mi stariji, je l’ tako, to jako dobro znamo. Igrači su bili željni pobjede, unatoč tome što su teško doživjeli poraz sa Srbijom u polufinalu. Nije problem u tome što smo izgubili tu utakmicu, nego što smo imali osjećaj da smo mogli bolje odigrati, da nismo dali sve što možemo. I to nas je opterećivalo.

Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL Foto: Ivo Čagalj/Pixsell Foto: Ivo Čagalj/Pixsell Foto: Ivo Čagalj/Pixsell

S Talijanima ste odigrali taktički jako dobro, kako se pripremala taktika?

– Uobičajeno. Izbornik Tucak te Pezelj i ja kao pomoćnici gledali smo snimke talijanskih utakmica, izvukli neke detalje. Mnogi misle da smo mi zbog toga što Talijani imaju jednog sidraša, Bodegasa, bili u prednosti, ali nije tako. Mi imamo najbolje braniče na svijetu i nama bi više odgovarao klasični raspored. Igra s puno uplivavanja ne odgovara nam baš, jer onda se morate pripremiti za još tri igrača koji se mogu naći na poziciji sidraša. A sudački kriterij pogodovao je Talijanima. Mi smo uoči prvenstva dobili neke naputke o tome kakvi će kriteriji biti, ali sad se vidi da su se suci tih naputaka držali – selektivno. No Bijač je branio fantastično, a presudilo je otvaranje. Mi smo znali da će u dvoboju dvojice polufinalnih gubitnika početak biti vrlo bitan jer su momčadi umorne, nervoza raste i teško će dolaziti do preokreta.

Nakon bronce Velik je ovo rezultat, Srbe ćemo dobiti negdje drugdje

Kad spominjete Bijača, protiv Srba nije imao svoj dan. Jeste li razmišljali da priliku pružite Marceliću?

– Nas su protiv Srbije u poraz odvele individualne pogreške. Čak četiri pogotka primili smo u bliži kut, Bijač je bio na streljani. Preblizu smo pustili Srbe, suparnički igrači gađali su naša vrata s četiri-pet metara. U takvoj situaciji Marko nije mogao napraviti puno više, a teško da bi i bilo tko drugi, pa i Marcelić.

Do 2004. uglavnom smo lutali

Ostaje činjenica da su nakon raspada zajedničke države Srbi bili uspješniji, osvojili su više medalja. Kako vi to objašnjavate?

– Teško mi je reći što su Srbi radili u tom razdoblju nakon raspada Jugoslavije, pretpostavljam da su se nadovezali na stari sustav rada iz SFRJ, ali mi smo do 2004. godine lutali. U želji da što prije dođemo do rezultata, mijenjali smo izbornike, mijenjali smo igrače... Jednom smo išli na pomlađivanje, pa potom zvali starije i iskusnije. Željeli smo do odličja na brzinu i na silu, nije bilo strpljenja, trčali smo na krivi način, bez prave pripreme, a to tako ne ide.

Po čemu ćete još, osim po medalji, zapamtiti Barcelonu?

– Osim po osvojenoj bronci, Barcelonu ću pamtiti po tome što posljednjih pet dana nismo mogli koristiti usluge taksija jer su bili u štrajku. Baš je to bilo nezgodno, velik je grad, a mi smo bili uglavnom osuđeni na hotel.

Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell Foto: Davor Javorović/Pixsell

Kako ste proslavili broncu?

– U subotu navečer ostali smo na finalu, nazočili ceremoniji proglašenja pobjednika, uzeli medalje... tako da smo u hotel došli tek oko pola sata nakon ponoći. Mi iz stručnog stožera ostali smo zajedno jedno sat i pol, a igrači su, također zajedno, otišli u grad. No u nedjelju navečer, nakon dolaska u Zagreb, proslavili smo u jednom restoranu. Tako i treba. Ni bronca se ne osvaja svaki dan.

U rujnu nas, od 11. do 16., još očekuje nastup na Svjetskom kupu u Berlinu. To je jedino veliko natjecanje koje još nismo osvojili... U kakvom ćemo sastavu nastupiti?

– Da, to još nismo osvojili i to nam je svakako dodatni motiv. A što se sastava tiče, treba vidjeti kakve će obveze igrači imati prema klubovima jer se tad već prepliću klupska i reprezentativna sezona. Mislim da ćemo ići u najboljem sastavu, a mogli bi izostati samo Joković, koji mora zaliječiti ozljedu šake, i Bušlje, ako bude imao obveza prema Olympiakosu.

Imate troje djece, bave li se i oni sportom?

– Pa da. Ema ima 14 godina i ona je odbojkašica. Bruno ima 12 i trenira vaterpolo. Upravo je u Zagrebu s Jadranom osvojio Hrvatski kup za mlađe kadete. Tonči je još mali, ima sedam godina, ali i on će trenirati nešto. Bolje da se bave sportom nego da zure u mobitele i igrice – zaključio je Mile koji je jedan od svojih pet Sikiričinih Vaterpolista darovao Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu. Dobričina!

>> Pogledajte Dejana Lovrena kako iz mora dvogledom traži Šimu Vrsaljka

pogledajte na vecernji.hr
  • 14:12 31. srpnja 2018.

    veliki igrač..a trener? ostaje vidjeti....

Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".