U svijetu profesionalnog sporta, gdje se uspjeh često mjeri prstenjem prvaka, statistikama i višemilijunskim ugovorima, priča A.C. Greena stoji kao jedinstveni spomenik izdržljivosti, ne samo fizičke, već i duhovne. Njegov nadimak "Iron Man" nije proizašao samo iz nevjerojatnog niza od 1192 uzastopno odigrane utakmice, rekorda koji vjerojatno nikada neće biti srušen, već i iz čelične volje kojom se odupirao svim iskušenjima koja je donosio život NBA zvijezde osamdesetih i devedesetih godina. S tri osvojena naslova prvaka u dresu Los Angeles Lakersa, Green je postao jedini igrač u povijesti slavne franšize koji je podigao trofej i u legendarnom "Fabulous" Forumu i u modernom Staples Centeru, povezujući tako dvije zlatne ere kluba, onu "Showtimea" s Magicom Johnsonom i onu dominacije s Shaquilleom O'Nealom i Kobeom Bryantom.
Njegov put započeo je u Portlandu, Oregon, gdje je odrastao u religioznoj obitelji i postao predani kršćanin još u srednjoj školi. Nakon briljantne sveučilišne karijere na Oregon Stateu, gdje je postao jedan od najboljih strijelaca i skakača u povijesti sveučilišta, 1985. godine izabran je u prvoj rundi drafta od strane tadašnjih prvaka, Los Angeles Lakersa. Time je zakoračio u epicentar košarkaškog glamura, ali i hedonizma. Era "Showtimea" bila je poznata po brzoj i atraktivnoj košarci, ali i po raskošnim zabavama u Forum Clubu, koji su mnogi opisivali kao minijaturnu verziju Playboy vile. Dok su njegovi suigrači, predvođeni karizmatičnim Magicom Johnsonom, uživali u plodovima slave, Green je sa sobom uvijek nosio Bibliju. Postao je ključni igrač Lakersa, vodeći momčad u skokovima šest od osam godina provedenih u klubu i osvojivši dva uzastopna naslova 1987. i 1988. godine kao pouzdani krilni centar, poznat po svojoj nevjerojatnoj fizičkoj snazi i neumornoj energiji.
Paralelno s uspjesima na parketu, Green je gradio svoj legendarni status "Željeznog čovjeka". Njegov nevjerojatni niz započeo je 19. studenog 1986. i trajao je sve do posljednje utakmice njegove karijere 18. travnja 2001. godine. Tijekom šesnaest godina duge karijere propustio je samo tri utakmice, i to sve u svojoj drugoj sezoni. Koliko je bio posvećen nizu, najbolje svjedoči događaj iz vremena dok je igrao za Phoenix Sunse. U utakmici protiv New York Knicksa, suparnički igrač J. R. Reid namjerno ga je udario laktom u lice, izbivši mu dva zuba i uzrokovavši ozljedu glave. Mnogi bi igrači nakon takvog udarca propustili nekoliko tjedana, no Green se već na sljedećoj utakmici pojavio na parketu noseći zaštitnu masku. Odigrao je tek nekoliko minuta, ali to je bilo dovoljno da se niz nastavi. Svoj tisućiti uzastopni nastup zabilježio je 13. ožujka 1999. godine, a rekord Randyja Smitha od 906 utakmica srušio je još 20. studenog 1997., postavši besmrtni vladar kategorije izdržljivosti.
Ipak, ono po čemu je Greenova priča odjeknula daleko izvan sportskih krugova bila su njegova čvrsta moralna načela. U okruženju koje je sportski novinar Jeff Pearlman opisao kao "seksualni karneval", Green je javno obznanio da je odlučio ostati djevac sve do braka. Ta odluka bila je izvor nevjerice i čestih zadirkivanja od strane suigrača, koji su ga na sve načine pokušavali "slomiti". Organizirali bi slanje žena u njegovu hotelsku sobu, nadajući se da će pokleknuti pred iskušenjem. No, Greenov odgovor uvijek je bio isti, mirno bi počeo glasno izgovarati molitve i citirati stihove iz Biblije dok žene ne bi odustale i napustile sobu. Dok su drugi nakon utakmica odlazili na zabave, on je odbijao pozive govoreći:
Neću ići s vama, ali molit ću za vas.
Njegova posvećenost vjeri bila je potpuna, suzdržavao se od alkohola i pušenja, a nakon osvajanja prvenstava odbijao je čak i prskati šampanjac za fotografe.
Nakon osam godina u Los Angelesu, Green je 1993. kao slobodan igrač potpisao za Phoenix Sunse, momčad koja je upravo izgubila u NBA finalu od Chicago Bullsa i u njemu vidjela kariku koja nedostaje za osvajanje naslova. Iako je u prvoj sezoni u Phoenixu bilježio najbolji prosjek poena u karijeri (14.7 po utakmici), momčad nije uspjela doći do finala. Nakon tri sezone u Sunsima, razmijenjen je u Dallas Maverickse. Tamo je donio stabilnost u skoku momčadi koja je bila u procesu obnove, a upravo je u dresu Mavsa i službeno postao "Iron Man" lige. Njegova karijera napravila je puni krug 1999. godine kada se vratio u Lakerse. Tamo je zatekao potpuno drugačiju momčad, predvođenu O'Nealom, Bryantom i trenerom Philom Jacksonom. Kao iskusni veteran i starter u svim utakmicama te sezone, dao je svoj doprinos osvajanju naslova 2000. godine, njegovog trećeg i posljednjeg u karijeri. Svoju posljednju sezonu odigrao je u Miami Heatu, gdje ga je ponovno trenirao Pat Riley, trener s kojim je započeo svoj put u Lakersima.
I nakon završetka igračke karijere, A.C. Green ostao je vjeran svojim principima i posvetio se radu s mladima. Još 1989. godine osnovao je A.C. Green Youth Foundation, organizaciju koja kroz kampove i edukativne programe promovira apstinenciju do braka.
Kako bi skrenuo pozornost na svoju zakladu, tijekom sezone 2000. godine na klupi je nosio kapu u obliku zelenog medvjeda. Svoj životni zavjet ispunio je 2002. godine, kada se u 38. godini vjenčao sa svojom suprugom Veronique. Njegov humanitarni rad i beskompromisni karakter donijeli su mu brojna priznanja, uključujući i mjesto u Svjetskoj sportskoj humanitarnoj kući slavnih. Postao je uspješan poslovni čovjek, autor i traženi govornik, nastavljajući inspirirati ljude svojom jedinstvenom životnom filozofijom.
Njegova ostavština nadilazi brojke i trofeje. Dok su mnogi sportaši ostali zapamćeni po onome što su radili na terenu, A.C. Green jednako je poznat i po onome što nije radio izvan njega. U svijetu koji slavi ekscese, on je bio simbol suzdržanosti i vjere. Kako je to najbolje sažeo njegov bivši suigrač James Worthy:
- Njegova sposobnost da ostane čvrst, da se ne slomi i da se drži svojih uvjerenja, to je ono što se kod njega najviše ističe.