U eri kada je nogomet na prostorima bivše Jugoslavije bio više od sporta te je predstavljao esenciju lokalnog identiteta i ponosa, stasale su generacije igrača o čijim se vještinama i odanosti klubu i danas govori s poštovanjem. Jedan od takvih nogometnih majstora, čija je karijera bila protkana i zvjezdanim trenucima i gorkim razočaranjima, jest Sead Sarajlić. Rođen u Tuzli, Sarajlić je postao sinonim za jednu epohu nogometnog kluba Sloboda. U razdoblju od 1975. do 1982. bio je jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih igrača Slobode, odigravši 150 utakmica i postigavši 27 pogodaka.
Recite nam za početak gdje ste danas, čime se bavite?
Posljednjih 15 godina živim u Njemačkoj. Tamo sam u Borussiji Dortmund trenirao djecu svih uzrasta, od najmlađih pa do 11 godina. Nakon sedam ili osam godina stekao sam pravo na njemačku mirovinu. I dalje živim u Njemačkoj, ali otkako sam otišao u mirovinu, često dolazim u Bosnu i Hercegovinu, gdje sam nekada živio i gdje i danas imam svoj dom u Tuzli. Budući da sam u mirovini, povremeno radim individualno s dvoje, troje ili četvero djece i uglavnom se bavim time. Nakon što sam deset godina živio u Dortmundu, sada sam u Neuwiedu, gradu blizu Koblenza. To je lijep turistički grad s oko 80 tisuća stanovnika. Koblenz je nekad davno igrao u Drugoj Bundesligi, a onda je, valjda zbog promjena u upravi i financijskih problema, ispao prvo u treću, pa u četvrtu ligu, a sada je, mislim, u petoj. Jedno vrijeme bio je to stabilan klub i dobro je stajao.
Dobro, znači nije daleko za odlazak u Dortmund na utakmice?
Dok sam živio u Dortmundu, imao sam godišnju ulaznicu za utakmice Borussije. Sada odem ponekad. Niko Kovač kao glavni trener tamo radi jako dobar posao. Borussija ima najbolje navijače u Bundesligi. Bez obzira na protivnika, stadion od 81 tisuću mjesta uvijek je pun. U gradu na svakoj zgradi i gotovo svakoj kući vise zastave Borussije. Ljudi zaista žive za klub.
Pretpostavljam da je nogomet bio prvi sport koji ste trenirali.
Tako je.
Je li to bilo slučajno ili namjerno? Kako je sve počelo?
Kao dječak jako sam volio nogomet. Sa sedam ili osam godina igrao sam ispred zgrade s prijateljima iz susjedstva. Vjerojatno sam bio talentiran. Bog čovjeku da određeni dar za nešto. Nogomet sam obožavao. Kad nije bilo društva, uzimao bih loptu i sam trenirao. Šutirao bih prema zidu zgrade, trčao za loptom i vraćao se iznova i iznova. Susjede, posebno starije gospođe, često su govorile: "Joj, kako nam smetaš, ne možemo se odmoriti." Ali uvijek bi i dodale: "Baš voliš tu loptu."
To je bilo u Tuzli?
Da, u Tuzli. Negdje s devet godina otišao sam u pionire Slobode na probni trening. Odmah me primijetio Ismet Šećerbegović, tadašnji trener mlađih kategorija. Poslije je s nama radio i Momo Radunović, nekada vrlo dobar igrač Partizana, koji je vodio omladinski pogon. Čim su vidjeli kako igram, odmah su me registrirali. Rekli su mi da se odem fotografirati za registraciju i tako je sve počelo. Budući da sam odskakao od svoje generacije, već nakon dvije godine prebačen sam među juniore. Tamo je bila vrlo dobra generacija, sa Šećerbegovićem, Mujezinovićem, Kovačevićem i drugim talentiranim igračima. Posebno pamtim trenutak kada sam, s nepunih 18 godina, dobio priliku zaigrati za prvu momčad. Trener je bio Josip Mićo Duvančić, a igrali smo protiv Dinama. Rekao mi je: "Hajde, sine, uđi na dvadesetak minuta da osjetiš kako je igrati pred punim stadionom. Nemoj se kao junior bojati nečega, opusti se i igraj svoju igru. Primi loptu, nemoj da te trema sputava."
Kako je završila utakmica protiv Dinama?
Pobijedili smo 3:2. Nakon toga Mićo je otišao, došao je novi trener i već s 18, odnosno 19 godina postao sam standardni prvotimac. Dvije ili tri godine bio sam u vrhunskoj formi. To su bile moje najbolje godine. Mnogi su tada kritizirali izbornika Jugoslavije Miljana Miljanića. Novinari su govorili da neki igrači ne zaslužuju reprezentaciju i da ja moram igrati. Jednom smo igrali utakmicu reprezentacije Jugoslavije protiv reprezentacije novinara, za koju sam nastupao i ja. Bio sam najbolje ocijenjen igrač utakmice, upisao dvije asistencije, a Miljanić je to sve gledao, ali me nikada nije pozvao u reprezentaciju.
Igrali ste cijelo vrijeme na krilu?
Da, na krilu. Sjećam se jedne utakmice na Maksimiru. Iskreno, publika me tamo uvijek voljela. Bio sam brz, imao sam dobar dribling i često sam dobivao pljesak s tribina. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo igrati na Maksimiru.
Kako ste živjeli na početku karijere?
Bili smo radnička obitelj. Otac je imao skromnu plaću. Od našeg stana do stadiona Tušanj bila su najmanje četiri kilometra, možda i više. Uvijek sam išao pješice, s ruksakom na leđima. Odradio bih trening pa se vraćao kući pješice. Ali ja sam to volio, sport mi je bio sve. Pratio sam nogomet, košarku i gotovo sve sportove, ali nogomet mi je bio broj jedan. Bog mi je dao talent i zato sam mu bio potpuno posvećen. Išao sam u školu, trenirao, vraćao se kući. Nisam bio odličan učenik, ali prolazio sam razrede bez problema.
Završili ste osnovnu i srednju školu, ali fakultet nije bio opcija?
Ne. Završio sam elektrotehničku školu. Nakon škole išao sam na praksu, ali sam već tada potpisao profesionalni ugovor. Školu sam redovito pohađao i završio, ali nisam bio odlikaš. Iskreno, teško je sve stići kada stalno ideš na pripreme i utakmice. Profesori su imali razumijevanja za sportaše i na tome sam im zahvalan.
Dakle, ne biste danas mogli popravljati struju?
Ne bih.
Koliko je tada bilo teško pobijediti Slobodu u Tuzli?
Jako teško. Sjećam se da je pokojni Ćiro Blažević govorio kako je na Tušnju vrlo teško osvojiti bodove. Dolazili su Crvena zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo i svima je bilo teško. Imali smo odličnu generaciju i igrali smo stvarno dobar nogomet.
Je li bilo publike?
Stadion je doslovno uvijek bio pun. Iza tribina nalazilo se veliko drveće pa su se ljudi penjali na stabla kako bi gledali utakmicu. Bila je sjajna atmosfera.
Jeste li tada već počeli dobro zarađivati?
Jesam. S 18 godina potpisao sam profesionalni ugovor. Moglo se zaraditi više nego na većini drugih poslova i čovjek je mogao lijepo živjeti. Naravno, to nije bilo ni blizu današnjim iznosima. Danas se okreću milijuni i to je ogroman novac. U naše vrijeme nije bilo tako, ali moglo se pristojno živjeti od nogometa.
Jeste li tada dobili stan od kluba?
Živio sam s roditeljima, ali od kluba sam dobio garsonijeru i prije nego što sam potpisao profesionalni ugovor. Htio sam imati malo više privatnosti, družiti se s prijateljima...
Ili s nekom curom?
Naravno. Volio sam život i druženja, ali uvijek u granicama. Nikada nisam dopustio da mi izlasci ili privatni život utječu na utakmice i treninge. Znao se red i uvijek sam pazio da budem spreman za teren.
Na što ste tada najviše trošili novac?
Na odjeću, izlaske... Volio sam automobile pa sam si kupio BMW. U to vrijeme bivše države rijetki su si mogli priuštiti takav automobil. To mi je bila velika želja.
Jeste li kao dječak skupljali sličice nogometaša?
Jesam. Kad sam bio mlađi, nabavljao sam albume i skupljao sličice. Kad dobiješ sličicu Džajića i ostalih velikih igrača, to je bilo nešto posebno. Morao si imati album i skupljati sličice. Kasnije, kada sam i sam počeo igrati, pojavila se i moja sličica u albumu "Fudbaleri i timovi". Moja majka zalijepila ju je na kuhinjski ormarić. Znala bi reći: "Evo moje slike." Šalio sam se s njom da me može gledati svaki dan kad živimo zajedno. I rođaci su svojoj djeci kupovali sličice pa su tražili baš moju. Bilo je to lijepo i zanimljivo vrijeme.
Jeste li imali braće ili sestara?
Nemam braće, imam tri sestre. Sve su danas žive i zdrave.
Lijepo. Pretpostavljam da nisu bile sportašice?
Ne, nisu. Nitko u užoj obitelji nije bio sportaš.
Jesu li sestre dolazile na vaše utakmice?
Obavezno. Dolazile su redovito. Kad bismo sa Slobodom odlazili na pripreme, znali su doći i otac i sestre da me obiđu. Sjećam se zimskih priprema na planini. Bile su to visinske pripreme, puno snijega i temperature od minus 25 ili minus 30 stupnjeva. Tada bi došli da vide kako sam, kako treniram i kako napredujem.
E sad je pitanje, jesu li dolazile zbog vas ili da vide i ostale nogometaše...
Mislim da su ponajprije dolazile zbog mene. Naravno, bilo je tamo i drugih simpatičnih nogometaša, ali ipak su dolazile mene obići.
Vi ste, nažalost, pripadali generaciji koja nije mogla otići u inozemstvo prije 28. godine?
Tako je. Mislim da sam imao 27 godina kada sam stekao pravo na odlazak. Danas je to velika prednost za igrače. Kada možeš otići sa 20 godina, to je sasvim druga priča. Tada su takva bila pravila i takav je bio zakon.
Koliko ste dugo bili u Slobodi?
Ako računamo od dječačkih dana, od svoje devete pa sve do 23. godine.
A onda ste otišli u Partizan?
Da, tada sam otišao u Partizan. Bilo je razgovora da odem u Dinamo. Ćiro Blažević nagovarao me da dođem u Dinamo zajedno s Ismetom Hadžićem, koji je poslije tamo i završio. Poslao je čak i ljude iz kluba da razgovaraju sa mnom. Dugo sam se dvoumio jer sam odrastao u Slobodi. Tražio sam određene uvjete u ugovoru i rekao sam da, ako to ne dobijem, ostajem u Slobodi jer sam ipak bio dijete tog kluba. Poslije me nagovarao da zajedno s Ismetom Hadžićem prijeđem u Rijeku, a moj je otac istodobno pregovarao s Partizanom. Bio sam na meti brojnih klubova. Čak me i Džajić zvao. Bio sam kod njega u kući, razgovarali smo i nagovarao me da prijeđem u Crvenu zvezdu.
Dakle, željeli su vas svi najveći klubovi?
Bilo je interesa i mogao sam birati gdje ću igrati. Međutim, otac je već bio dao riječ ljudima iz Partizana. Ja sam poštovao roditelje i očevu riječ. Rekao mi je: "Možeš ti misliti što hoćeš, ali ja sam ljudima obećao i ne želim nikoga iznevjeriti." Tako sam završio u Partizanu. Iskreno, nije to bio moj prvi izbor, ali prihvatio sam očevu odluku.
Kako ste se snašli u Partizanu?
Došao sam kao veliko pojačanje. Borili smo se za naslov prvaka i Ćiro je čak na televiziji govorio da je Partizan sada u prednosti jer sam ja stigao u klub. Prve tri utakmice odigrao sam odlično. U svakoj sam bio među najbolje ocijenjenim igračima. Novinari su mi davali najbolje ocjene, a navijači su me prihvatili. Međutim, poslije su se počele događati stvari koje mi se nisu sviđale. Tadašnji trener Milutinović donosio je odluke koje nisam razumio. Znao sam igrati dobro, imati najbolje ocjene, a završiti na klupi. Sjećam se jedne situacije kada su iz Belgije došli gledati jednog igrača. Ja sam trebao biti u početnoj postavi, ali željeli su tog igrača pokazati skautima pa sam ispao iz prvih jedanaest. Smatram da to nije bilo sportski i doživio sam razočarenja.
Unatoč tome, ostavili ste trag?
Jesam. U to vrijeme bio sam među najbolje ocijenjenim desnim krilima u Jugoslaviji. Sportske novosti objavile su poredak igrača po pozicijama, a ja sam bio najbolje ocijenjen na svojoj poziciji.
Jeste li poslije žalili što niste završili u Dinamu?
Kada danas gledam iz ove perspektive, ne mogu reći da žalim zbog toga. U životu se sve događa s razlogom. Tada sam mislio drukčije, ali danas na to gledam mirnije.
Kako ste se priviknuli na život u Beogradu?
Nije bilo jednostavno. Dolazio sam iz Tuzle, a Beograd je tada bio prava metropola. Klub mi je osigurao apartman, imao sam automobil, otac me često posjećivao. Trebalo je vremena da upoznam grad i priviknem se na novi način života. Poslije sam zavolio Beograd. Izlazio sam, družio se i upoznao grad.
Dakle, voljeli ste život izvan nogometa?
Naravno. Nikada to nisam skrivao. Volio sam izaći, družiti se i živjeti normalno. Ali i tada su postojali novinari koji bi odmah napisali ako bi te vidjeli negdje vani. Neki su bili korektni, a neki manje. Mediji mogu puno pomoći sportašu, ali mu mogu i otežati život.
Što se dogodilo nakon Partizana?
Tada mi je preminuo otac i to me shrvalo. Bili smo na pripremama na Zlatiboru. Večer prije njegove smrti razgovarali smo telefonom gotovo sat vremena. Rekao mi je da planira doći u Beograd sa zetom kako bi preuzeo moj automobil. Pitao sam ga osjeća li se dobro i treba li možda odgoditi put. Rekao mi je da je sve u redu. Sutradan je došao u Beograd. Obišao je ljude u klubu i tamo je iznenada preminuo. To me strašno pogodilo. Bio sam izuzetno vezan za oca i psihički me potpuno slomila njegova smrt. Imao sam još godinu dana ugovora s Partizanom, ali jednostavno nisam mogao nastaviti. Nisam se mogao koncentrirati na nogomet. Rekao sam ljudima u klubu da ne mogu dolaziti, trenirati i primati plaću kao da se ništa nije dogodilo. Tražio sam raskid ugovora. Nenad Bjeković molio me da ostanem. Govorio mi je da imam ime u Europi, da će mi pronaći dobar transfer i pomoći u nastavku karijere. Ali kada čovjek izgubi oca na takav način, teško je razmišljati o nogometu. Na kraju sam uspio dogovoriti odlazak, iako nije bilo lako. Nisu me željeli pustiti. Vratio sam se u Slobodu. Zapravo sam želio otići u inozemstvo, ali zbog tadašnjih pravila i okolnosti to nije bilo moguće. Tako sam ponovno završio u svom matičnom klubu i tamo ostao još pola godine.
Nakon toga otišli ste u Austriju?
Klub se zvao Eisenstadt i borio se za plasman u europska natjecanja. U Austriji je tada velika zvijezda bio Cico Kranjčar kojeg sam poznavao iz mladih reprezentativnih dana. Cico je tada igrao za Rapid pa smo se ponovno susreli. Poslije su me zvali i iz Austrije Beč. Nikada u životu nisam imao ozbiljniju ozljedu, a baš tada stradao mi je stražnji mišić natkoljenice. Cico je u to vrijeme dobio dva milijuna šilinga, a Austrija Beč i Rapid bili su dva najjača austrijska kluba. Potom su se pojavili Sturm i ostali, ali tada su oni bili dominantni. Sjećam se i Marija Kempesa, koji se upravo te sezone opraštao od nogometa. Ostala mi je u sjećanju jedna situacija na centru igrališta. Progurao sam mu loptu kroz noge, a on se okrenuo se i rekao: "Jugo, Jugo." Očito je to naučio ovdje. Nakon toga otišao sam u Aris iz Soluna, gdje sam proveo pola godine. Međutim, klub je već imao dvojicu Brazilaca kao strance. Trebao sam potpisati četverogodišnji ugovor i praktički je sve već bilo dogovoreno, ali oni su ipak odlučili zadržati te igrače pa do potpisa nije došlo. Nakon toga otišao sam u GOŠK Jug i tamo proveo jednu sezonu.
Otišli ste u Dubrovnik?
Da, u Dubrovnik. Iskreno, dogodilo se to pomalo slučajno. Klub se borio za ulazak u viši rang natjecanja i tražili su iskusnog igrača. Jedan moj prijatelj poznavao je ljude u klubu. Rekli su da teško mogu pronaći boljeg slobodnog igrača u tom trenutku pa je tako došlo do suradnje.
Koliko ste tada imali godina?
Oko trideset.
Pa to su još uvijek dobre godine?
Naravno da jesu. Čekao sam tada i papire za Austriju. Novi Pazar također me želio dovesti ako ostane u ligi. U to vrijeme i Novi Pazar i Dubrovnik mogli su ponuditi dobre uvjete pa je sve bilo otvoreno.
Kako vam je bilo u Dubrovniku?
Odlično. Jedino mi je na početku bilo teško zbog velikih vrućina. Došao sam usred ljeta i trebalo mi je vremena da se priviknem. Nakon 70 dana počele su me mučiti jake glavobolje. Imao sam osjećaj kao da mi je netko zabio nož u glavu. Otišao sam liječniku i rekao mu da me glava boli već neko vrijeme. On mi je odgovorio: "Sarajliću, znaš što je? Promjena klime. Proći će samo od sebe." I stvarno je bilo tako. U Dubrovniku mi je bilo prekrasno. Turizam, ljudi, atmosfera...
Stari grad, Stradun...
Da, Stari grad, Stradun. Sjedneš navečer, svira glazba, grad ne spava. Bilo mi je zbilja lijepo. Upoznao sam mnogo ljudi, vlasnika kafića i restorana, družio se i s poznatim vaterpolistima. Nakon Dubrovnika dobio sam ponudu iz Njemačke. Otišao sam u Münster, koji je tada bio drugoligaš. Tamo sam igrao, poslije i u trećoj te četvrtoj ligi. I tamo se moglo pristojno zaraditi.
Kad danas podvučete crtu, jeste li uspjeli nešto zaraditi tijekom svoje karijere?
Jesam, jesam. Moglo se zaraditi. Naravno, volio sam i trošiti, volio sam život, druženja i izlaske. Ali uvijek sam poštovao roditelje i njihove savjete. Nisam bio od onih koji bi samo izlazili i ništa ne radili. Uvijek sam pomagao i nastojao ostati prizeman.
A za reprezentaciju Jugoslavije ste nastupili?
Odigrao sam nekoliko utakmica. Sjećam se jedne protiv Urugvaja u Sarajevu, kada smo pobijedili 4:1. Tada sam bio u dobroj formi i Miljan Miljanić pozvao me nakon što je bio izložen kritikama. Međutim, nedostajalo mi je i sreće. Upoznao sam djevojku, poslije je postala moja supruga, ali odnosi među nama nisu bili najbolji i trebao sam se vratiti u Mostar na pripreme. Ostao sam s njom, a da sam se tada vratio, vjerojatno bih bio standardni reprezentativac.
To je bilo uoči Svjetskog prvenstva 1982.?
Da, upravo tako. Miljanić je tada bio izbornik. Međutim, imao sam obiteljske probleme. Sjećam se da mi je tadašnji trener rekao: "Dobro, ako ne želiš ići, ostani." Kad danas pogledam unatrag, zaista sam mogao napraviti puno bolju karijeru. Ali što je, tu je. Nikada nisam žalio ni za čim. Danas mi je lijepo. Imam njemačku mirovinu, ostvario sam neke svoje ciljeve i zadovoljan sam životom.
Pratite li i danas nogomet?
Naravno.
Spremate li se gledati Svjetsko prvenstvo? Bit će puno utakmica i u noćnim terminima.
Jedva čekam. Posebno zato što se plasirala i Bosna i Hercegovina. Naravno, tu je i Hrvatska. Hrvatska posljednjih godina ostvaruje sjajne rezultate. Drugo i treće mjesto na svijetu nije mala stvar. Reprezentativci Hrvatske mogli su čak biti i svjetski prvaci 2018. godine. Po meni, protiv Francuske su bili vrlo blizu. Pratim i hrvatsku ligu. Imam prijatelja Roberta Špehara pa se često čujemo. Pratim kada igra Slaven Belupo, vidim da je stadion lijepo uređen. Sjećam se jedne utakmice kada je Slaven Belupo igrao protiv Slobode u Kupu. Poveli smo 1:0, stadion je bio pun, ali primili smo pogodak za 1:1 i na kraju ispali nakon izvođenja jedanaesteraca. Poslije mi je Robert pričao da su u Slavenu dva dana slavili jer su izbacili Slobodu.
Može li Hrvatska ponovno do polufinala?
Nikada ne treba otpisivati Hrvatsku. Bez obzira na to što dolaze novi igrači, Hrvatska ima poseban mentalitet i pobjednički karakter. Pogledajte neke druge reprezentacije iz regije. Srbija, primjerice, često ima kvalitetu, ali ne uspije napraviti iskorak. Hrvatska ima nešto posebno – atmosferu, zajedništvo i vjeru u uspjeh. Ne bih se nimalo iznenadio da ponovno ostvari veliki rezultat.
Dobro, i Bosna i Hercegovina sada izgleda bolje.
Da. U početku je bilo mnogo kritika na račun Sergeja Barbareza i nije mu bilo lako. Otišli su stariji igrači, počela je smjena generacija i bilo je teških poraza. Ljudi su ga kritizirali, ali on je strpljivo radio sa svojim stručnim stožerom i na kraju uspio stvoriti dobru momčad. Ono što sam posljednje gledao ulijeva optimizam. Ti mladi igrači imaju samopouzdanja, ne boje se odgovornosti i igraju hrabro. Pogledajte samo kako izvode jedanaesterce, kao da iza sebe imaju stotinu reprezentativnih utakmica.
Jeste li vi izvodili jedanaesterce?
Jesam, znao sam ih pucati. Naravno, uvijek se to vježbalo na treninzima. Trener bi procijenio tko je psihički najstabilniji za takve situacije. Moram priznati da sam imao dobar postotak. Nisam ih često izvodio, ali kada jesam, nisam promašivao.
Pitali smo vas za obitelj. Imali ste suprugu, ali razveli ste se?
Zapravo, nikada nisam bio u pravom braku. Bio sam mlad, popularan i više sam razmišljao o nogometu nego o ženidbi. Ušao sam u jednu vezu bez ozbiljne namjere da se odmah skrasim. Dogodilo se da smo dobili dijete i situacija se razvila drukčije nego što sam planirao. Na kraju smo se razišli, ali ostali smo u korektnim odnosima zbog djeteta.
Koliko imate djece?
Dvoje.
Jesu li krenuli sportskim putem?
Ne, nisu. Kći je, dok sam igrao u Njemačkoj, obožavala nogomet. To nije bilo normalno koliko je voljela loptu. Znala bi me stalno moliti da je vodim na igralište. Igrala je s dječacima i često bila bolja od mnogih od njih. Ljudi su znali govoriti: "Kako ova djevojčica igra, bolja je od pola dečki." Dakle, nešto je ipak naslijedila od mene.
Kako životare NK Zadarkomerc u stečaju, Gošk Jug, BSK Marsonia, Cibalia iz Vinkovaca, Orijent…….