Slavni Osijekov vratar Miroslav Žitnjak (58) nije imao nikakvu dvojbu oko prvog mjesta u našoj anketi.
– Luka Modrić ogledalo je uspjeha naše reprezentacije, a i sada Milana. Kada netko ode iz Real Madrida nadomak četrdesetoj godini, očekivalo bi se možda da je taj igrač na zalasku karijere, da ide prema svom kraju, a Modrić i u tim godinama pruža sjajne partije. Milan je s Lukom ponovno kandidat za titulu, iako – Inter i Napoli su u prednosti – kaže Žitnjak i nastavlja:
– Sastavljajući ovaj poredak, vodio sam računa o godinama pojedinaca, pa kako sam vrednovao Modrićevu klasu s 40, tako sam imao potrebu staviti i malog Vuškovića s 18. Taj dečko još je junior, ali imponira način na koji se on postavlja na terenu, izvanserijska je pojava.
Jeste li u svojoj karijeri ikada imali 40-godišnjeg suigrača?
– Ne. U moje vrijeme, kada sam počinjao braniti s 19 godina, oni od 27 godina bili su mi starci. A trideset godina bilo je kao danas četrdeset! Veterani. Zato je ovo Modrićevo danas fenomen!
Među desetoricu najboljih svrstali ste i jednog igrača posljednjeplasiranog kluba SuperSport HNL-a.
– Marko Malenica i proljetos je držao Osijek koliko god je mogao. U više navrata nije bio proglašen igračem utakmice, a znao je kod 0:0 skinuti zicera, pa ti kasnije pobijediš, i onda je igrač utakmice onaj tko zabije gol. Međutim, Marko je u niz utakmica sjajno branio u ključnim trenucima. Znam, subjektivan sam u ovom slučaju jer Marka smo još u pionirskoj dobi doveli iz Nove Gradiške u Osijek. Cijenim ga jako, uza sve njegove nedostatke. Da, uvijek smo ga upozoravali i na igru nogom, i na izlaske... ali, opet, kada vrednujem vratara, najviše gledam osobnost i karakter. Marko je u ovom trenutku zreo vratar, ne prima kiks-golove, i daje stabilnost.
Rođeni ste Đakovčanin, sugrađanin degradiranog Dinamova vratara Nevistića. Kako ga vrednujete?
– Nevistić je odličan vratar, i staturom, i tehnikom, djeluje dobro i sigurno na vratima, ispekao je zanat u Varaždinu i u Rijeci. Teško je u Dinamu braniti; nemaš puno velikih, jakih utakmica, a u njima moraš pokazati psihičku stabilnost, moraš biti na najvišoj razini. Kada braniš u HNL-u, onda i nemaš toliko posla, pa nećeš biti visoko plasiran u nekim statističkim kategorijama. Dinamo godinama vrlo lako mijenja golmane, uz Ladića i Livija, ne znam tko je imao stabilnost i kontinuitet. Žao mi je pomalo Nevistića, jer ako sada dođe Livaković, onda Ivan dospijeva u nezavidnu poziciju.
Rezerva Ivkoviću i Ladiću
Vratimo se malo na vašu karijeru. U tinejdžerskoj dobi bili ste velika nada u Jugoslaviji, mladi reprezentativac, no niste 1987. godine išli u Čile gdje su vaši suigrači postali svjetski prvaci, a niste nastupili ni za A vrstu?
– Da, bio sam u generaciji igrača koji će kasnije postati vrhunske svjetske klase (Jarni, Boban, Šuker, Prosinečki, Mijatović... nap.a.) i koja je izborila plasman na SP-u mladih u Čileu, a onda je nekolicina nas otišla na odsluženje vojnog roka, pa sam propustio to natjecanje i ostao bez zlatne medalje. Za A reprezentaciju Jugoslavije nisam imao niti jedan nastup, ali sam dva puta bio na klupi: 1988. protiv Turske u protiv Španjolaca u Oviedu branio je Ivković, a 1991. u Izmiru protiv Turske prvi golman bio je Ladić. Ne žalim ni za tim zlatom, niti za nastupima za A vrstu niti kasnije za nekim većim klubom – iako sam ga možda bio zavrijedio. Jednostavno, tako su se stvari odvile.
Za Hrvatsku imate jedan nastup. Premalo?
– Da, moglo ih je biti više. Tu je možda bilo preteško breme to što sam bio igrač Zagreba; Ćiro je bio izbornik, a ja sam dolazio iz kluba u kojemu je bio Dražan Jerković, s kojim izbornik nije imao dobar odnos. Do tada smo bili u reprezentaciji Čeko, Biškup, Kalapač, Župetić, Vukić, ja, a kad je došao Ćiro, više nijedan od nas.
Karijeru u HNL-u obilježio je gol koji ste u dresu Zagreba u proljeće 1994. primili od hajdukovca Vulića – s gotovo četrdeset metara. Zagreb je tako ostao bez titule, a vas je pratila titula tragičara.
– S vremenom sam to prihvatio i pomirio se s tim, ali u tom trenutku, tih dana, nisam se s tim mirio. Zbog toga sam se želio ostaviti nogometa! Ma, to su životne priče; nogomet je život, a ne profesija. U to vrijeme živio sam na Malešnici, te sam, sav utučen i još pod dojmom tog kiksa, jednoga dana sjedio na terasi kafića na jednom raskrižju. U tom trenutku pred mojim očima dogodila se teška prometna nesreća; na ženu i dijete u automobilu naletio je vozač drugog automobila – srećom sve je bilo dobro završilo. A meni u tom trenutku prođe kroz glavu: od čega ja pravim dramu, od jednog primljenog gola, a ovdje su ljudi mogli teško nastradati – to je prava, životna drama! Da, obilježio me taj gol, taj bi Vulićev šut obranila i moja pokojna baka, ali – dogodio mi se, i naučio sam živjeti s tim. Zašto se dogodilo? Pogriješio sam razmišljajući hoću li tu loptu odbiti ili uhvatiti, i u tom razmišljanju lopta mi je preko ruku završila u mreži.
Matej u dobrim rukama
Zadovoljština je stigla koju godinu kasnije kada ste u Leiriji bili proglašeni najboljim vratarem portugalske lige?
– Da, bila mi je to izuzetna čast, jer sam to ostvario u konkurenciji sjajnih vratara, Portugalca Vitora Baije iz Porta i Belgijca Michela Preud'hommea u Benfici. A ja sam bio u puno manjem klubu.
NK Osijek danas je u posjedu najvećeg vratarskog talenta u Hrvatskoj, 17-godišnjeg Mateja Grahovca?
– Ne volim prerano dizati mlade igrače u zvijezde, kao što se dogodilo Antonu Matkoviću nakon tri dobre utakmice. Matej Grahovac je izuzetno talentiran vratar, ima sve predispozicije da bude vrhunski. Ima još godinu dana juniorskog staža, a već je priključen prvoj momčadi, i sada je pred njim najizazovnije razdoblje – sazrijevanje i prijelaz u seniorski nogomet. Matej je dobrim rukama, to je najvažnije, radi po metodologiji naše škole.
Jeste li jako zabrinuti za prvoligašku sudbinu svog Osijeka?
– Zabrinut sam, naravno, zadnji smo na ljestvici, iako nas ne dijeli puno bodova od sredine ljestvice. Zabrinut sam, ali vjerujem da će i sportski direktor i trener tijekom prijelaznog roka uspjeti riješiti ono što žele i onda Osijek – sigurno može više. Nisam tip koji će analizirati što je bilo loše, nego uvijek gledam rješenja za izlazak iz krize. Žao mi je što smo se doveli u ovu situaciju, a nije tako izgledalo nakon prvih nekoliko kola, u kojima smo imali i igru, i moć, ali izostao je rezultat, lopta nije htjela u gol. Tada je trener Rožman bio odustao od svoje filozofije, pojavio se pritisak, pa te i sreća napustila. Kao što je nije imao ni Sopić u nekim utakmicama – zaključio je Žitnjak.
Bio je najbolji vratar portugalske lige
Miroslav Žitnjak rođen je 15. rujna 1967. u Đakovu. Bio je jedan najistaknutijih vratara Osijeka od druge polovice osamdesetih, kada je stekao i status mladog reprezentativca Jugoslavije. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju ima jedan nastup, 12. srpnja 1992. u prijateljskoj utakmici s Australijom u Sydneyu (0:0). Žitnjak je, osim za Osijek u tri navrata, branio i za NK Zagreb, od 1992. do 1994. godine, te za portugalsku Uniao Leiriju. U tom je klubu u sezoni 1998./1999. bio proglašen najboljim vratarem prvenstva. Nakon povratka iz Portugala 2001., bio je priključen stožeru Osijeka u radu s vratarima, a nedugo zatim povjerena mu je uloga direktora Škole nogometa NK Osijek. Potom se okušao i u ulozi sportskog direktora, bio je kraće vrijeme i trener prve momčadi...
Žitnjakov izbor:
Luka Modrić (Milan) 10
Joško Gvardiol (Manchester City) 9
Ivan Perišić (PSV Eindhoven) 8
Luka Vušković (HSV) 7
Toni Fruk (Rijeka) 6
Petar Sučić (Inter) 5
Josip Stanišić (Bayern) 4
Ante Budimir (Osasuna) 3
Marko Malenica (Osijek) 2
Josip Mišić (Dinamo) 1
Trčkaraju sim tam i ponekad napucavaju loptu. Dosadno. To nikog ne zanima.