U bogatoj povijesti najvećega hrvatskog nogometnog derbija, Dubrovčanin Marin Kurtela (73) zauzima posebno poglavlje kao doslovno prvi nogometaš koji je i s Hajdukom i s Dinamom – davno prije Jeličića, Mladinića, Koznikua, Jurčeca i Nike Kranjčara – osvojio naslove prvaka; s bijelima 1975., s plavima 1982. godine. Usto još ima i dva Kupa s Hajdukom (1974., 1977.) te jedan s Dinamom (1980.).
Ukupno Kurtela ima u dresu Hajduka 58 službenih nastupa, bez pogotka, a za Dinamo 50 nastupa, također bez pogotka. No, ono što Kurtelu čini doista jedinstvenim nogometašem niz je ponajvećih hrvatskih trenera koji su ga vodili tijekom karijere: Tomislav Ivić, Dražan Jerković, Vlatko Marković i Miroslav Blažević.
Između tih trenerskih velikana u Kurtelinoj karijeri ‘ugurali’ su se i Josip Duvančić (Hajduk) i Ivan Đalma Marković (Dinamo), za koje poznati dubrovački nogometaš kaže da su također bili svaki na svoj način upečatljivi.
Razjasnimo odmah na početku ulogu Dražana Jerkovića u vašoj karijeri jer on vas nije vodio ni u Hajduku ni u Dinamu.
– Nakon što sam se u Hajduku bio posvadio s predsjednikom Titom Kiriginom, tadašnji trener Zagreba Dražan Jerković u polusezoni me bio pozvao u NK Zagreb da im pomognem u borbi za ostanak. Ostao sam u Kranjčevićevoj pola godine, igrao u momčadi sa Smolekom, Antolićem, Šarovićem, Valecom, Tkalecom, Močibobom... Izborili smo ostanak, a ja sam odbio Zagrebovu ponudu za četverogodišnji ugovor i otišao u vojsku – počeo je svoju priču Marin Kurtela, koji danas živi mirnim umirovljeničkim životom u Mokošici i s nogometom nema baš nikakva doticaja.
Krenimo sada kronološki: dakle, u Hajduk ste došli 1974. godine iz GOŠK Juga i ostali do 1978.?
– Da, bilo je to zlatno razdoblje splitske momčadi, Hajduk nikada nije bio jači. Znate kako je Brane Oblak jednom rekao: "Igrao sam i u reprezentaciji, i u velikim klubovima, ali nikad u boljoj momčadi od Hajduka." U Hajduk nisam došao preko veze, u to vrijeme bio sam napadač, golgeter, a 1974. na turneji u Kanadi i SAD-u postao i zauvijek ostao obrambeni igrač. Moja osnovna kvaliteta bila je brzina. Bio sam branič kojega ni najbrži igrači poput Zlatka Vujovića nisu uspjeli pretrčati – priča Kurtela i nastavlja:
– Hajduk mi je najljepša uspomena jer sam s njim osvojio svoj prvi trofej, igrao sam sa sjajnim igračima Buljanom, Peruzovićem, Jerkovićem, Luketinom, Žungulom, Šurjakom... Bio sam ljubimac Hajdukova istoka na Starom placu, a taj je istok bio duša Hajduka, vulkan! Zato meni Poljud ništa ne znači.
Kurtela je za Hajduk odigrao i devet europskih utakmica, među ostalim protiv Saint-Etiennea, PSV-a, Club Bruggea i Atletica, a osobito se ponosi time što ga je vodio Tomislav Ivić.
– Ivić je bio trener ispred svoga vremena. Zamislite, on je u to vrijeme čitao i prevodio knjige o hokeju na ledu i primjenjivao hokejski stil igre na nogomet! Mi, Ivićev Hajduk, prvi smo u Europi igrali presing na loptu i na prostor, a to je mogao osmisliti samo genijalac. Tomislav Ivić bio je trener svih trenera! – ističe Kurtela.
Ali, titulu trenera svih trenera nosi Ćiro Blažević, ispravljamo Kurtelu.
– Kada to čuju Ivić, Jerković, Poklepović ili Marković, okreću se u grobu!
Kako to mislite? Pa Ćiro je bio treći na svijetu!
– Da, bio je, a to je s igračima kao što su bili Boban, Šuker, Prosinečki, Jarni i ostali – neuspjeh!
Zašto vam se zamjerio Miroslav Blažević?
– Bilo je to potkraj 1980. kada je Dinamo smjenjivao Đalmu Markovića. Sastavljen je savjet od petorice igrača u kojemu sam uz Ivkovića, Kranjčara, Bogdana i Mustedanagića bio i ja. Moj je stav bio da Đalmu, ako ga već smjenjuju, puste da odradi bar polusezonu do kraja. Ćiro je to vjerojatno bio pročitao u novinama jer je čekajući poziv iz Dinama pratio sve informacije iz kluba. I tako, dođe on za trenera u Dinamo; prvi trening na ‘Hitrecu’, 3000 ljudi na tribinama, a on mene – potjera! Kao, tražio je da igramo desnom, a ja sam odigrao lijevom nogom i to je njemu bio razlog da me tako ponizi. Kada je trening završio, došao je do mene želeći me zagrliti, u smislu "sine, morao sam to učiniti, ajmo dalje...", na što sam burno reagirao. Njemu je to bila predstava za javnost, a ja se nisam dao gaziti. Ćiro je bio beskrupulozan tip. Na meni je hranio svoj ego i stalno smo ratovali. A ja sam sa svim suigračima bio dobar, s Cicom, Mlinkom, Ivkovićem, Janjaninom prije nego što su ga potjerali..., zajedno smo izlazili, družili se. Uživao sam u Zagrebu, divno mi je bilo – kaže Kurtela.
Ipak, u šampionskoj sezoni bili ste dio Ćirine pobjedničke momčadi.
– Igrao sam kada god je zaškripalo. Primjerice, u ključnoj utakmici u Skoplju, kada smo pobijedili Vardar s 3:0, igrao sam lijevoga beka i ‘riješio’ Kranjčaru dva pogotka. A na sljedećem gostovanju u Nišu nisam bio ni na klupi. U finalu Kupa 1982. godine protiv Zvezde u Beogradu, kada smo bili poraženi 2:4, a Ivković je u prvih deset minuta skinuo tri zicera Zvezdi, bio sam na klupi. U jednom trenutku pomoćni trener Belin kazao mi je da se počnem zagrijavati. To je vidio Ćiro pa me pitao: "Kamo ćeš ti, tko ti je rekao da ustaneš!?". Kazao sam mu da mi je to rekao gospodin Rudo. Na to mi je Ćiro kazao da se vratim na klupu, a ja sam, onako gnjevan, bacio kopačke u publiku. To je bio moj kraj u Dinamu – prisjeća se Kurtela.
Kako je bilo kod Đalme?
– Mi igrači znali smo mu se smijati jer je znao cirkusirati, filozofirati. On je i studirao filozofiju, citirao nam je filozofe, a obraćao nam se u stihovima. Na primjer: ‘Trojica po boku u što kraćem vremenu i roku!’. Nama je to bilo smiješno, a kad se toga sjetim danas, shvatim da mu je svaka bila na mjestu. Vlatko Marković, kod kojega sam osvojio Kup 1980., bio je sjajan trener; tih, nenametljiv, pravi gospodin, kao i Dražan Jerković. Znate kako se kaže, da veliki treneri nisu i veliki ljudi, ali to za Jerkovića nije vrijedilo. Trener mora biti pokvarenjak, mora podilaziti igraču, mora mu se ulizivati da bi ga pridobio za sebe, a Jerkoviću to nije bilo potrebno. On je bio pošten, iskren i otvoren, a zbog svoje veličine svima nam je bio uzor – naglašava Kurtela.
Za koga navijate kada igraju Dinamo i Hajduk?
– Ni za koga! Jednako su mi dragi. U njihovim sam dresovima osvojio dva puta prvenstvo i tri puta Kup, a ni jednu tu plaketu ne čuvam, nego sam ih sve bacio u šupu. Kao i Spomenicu Domovinskog rata. A što će mi to više? Od prošlosti se ne živi.
Kada ste zadnji put bili na utakmici Dinama u Maksimiru ili Hajduka na Poljudu?
– Kada sam tamo igrao. Poslije nisam bio ni na jednoj utakmici, ni na Poljudu ni u Maksimiru. Jednom sam se, 1992. godine za vrijeme rata, zatekao na Poljudu, ali ne na utakmici, nego smo, onako u uniformama, zaigrali mali nogomet u dvorani.
Pratite li Hrvatsku ligu?
– Ne jer me ne zanima. Pratim samo španjolsku ligu i nastupe hrvatske reprezentacije. Uživam gledajući genijalca Modrića – zaključio je najpoznatiji dubrovački nogometni brk Marin Kurtela.
Mogao je napraviti puno bolju nogometnu karijeru..mogao...ali ćud ne možeš promijeniti...