Ivan Martinović, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije, bio je vruća roba ovogodišnjeg prijelaznog roka. Trebao je ostati još jednu sezonu u RN Löwenu, a onda prijeći u mađarski Veszprem. No Mađari su se požurili, platiti ne baš malu odštetu i naš kapetan preselio se u najrukometniji grad sjevernih susjeda. Nije da je prvi Hrvat u Veszpremu. Prije njega igrali su tu Džomba, Jović, Saračević, Sulić, Pešić, Goluža, Šola, Kopljar, Alilović, Slišković, Štrlek. Svi oni pokušavali su Veszpremu donijeti prvi, povijesni naslov pobjednika Lige prvaka. Nisu uspjeli. Može li tu radost sada donijeti Ivan Martinović, u tandemu s Lukom Cindrićem?
– To bi bio savršen scenarij moje prve sezone u Veszpremu. Ali, o tom potom. Sigurno je da Veszprem ima momčad koja je sigurno jedan od favorita za najmanje plasman na završni turnir u Kölnu. Ispada da sam treći reprezentativni desni vanjski u Veszpremu. Saračević je ovdje ostavio velik trag, dok je Kopljar igrao samo jednu sezonu – kaže Martinović.
Kako to da ste se odlučili za Veszprem?
– Iskreno, bilo mi je dosta igranja u njemačkoj ligi, u kojoj sam promijenio nekoliko klubova. Htio sam promjenu, htio sam biti bliže Beču, gdje mi je obitelj. Na kraju krajeva, htio sam napokon i ja zaigrati u Ligi prvaka. Sve te želje ispunile su se dolaskom u Veszprem. Istina, rijetko se u rukometu događa da se prekine postojeći ugovor i ode u drugi klub uz plaćanje odštete. No kako je to uobičajeno u nogometu, košarci, vrijeme je da se počne događati i u rukometu. Uostalom, nisam prvi rukometaš koji je nekamo otišao uz ogromnu odštetu. Kada me je Xavi Pascual, trener Veszprema, nazvao i pitao želim li doći, nisam nimalo dvojio. Njima je bio dovoljan moj pristanak, sve ostalo su oni odradili. Moram zahvaliti i svom dojučerašnjem klubu, Löwenu, koji je bio korektan i pustio me. U redu, morali su nešto platiti, ali su i dobili sjajnog igrača, Sandella, kojeg im je Veszprem dao u zamjenu za mene.
U Njemačku ste došli sa samo 18 godina, kakvi su bili počeci?
– Prvo sam došao u Gummersbach, gdje mi je mama i tata bio Drago Vuković. Jezik nije bio problem jer sam rođen u Austriji. Prošao sam dosta klubova, gradova u Njemačkoj, Nakon Gummersbacha igrao sam za Hannover, pa Melsungen, na kraju za Löwen. Nakon sedam godina zaista je došlo vrijeme za promjene. Imam 27 godina, mislim da su to najbolje rukometne godine.
U Veszpremu vas je dočekala momčad puna zvijezda, na vašoj poziciji igra Francuz Nedim Remili, jedan od najboljih svjetskih desnih vanjskih pucača?
Radujem se što ću igrati uz njega. Možda i pored njega. Obojica možemo osim na desnom vanjskom podjednako dobro igrati i na srednjem vanjskom. Tako da neće biti iznenađenje budemo li obojica u početnoj sedmorci. To je sada moderno u rukometu da su u prvoj postavi, u vanjskoj liniji, dva ljevaka. Radujem se što ću igrati i sa svojim dokapetanom iz reprezentacije Lukom Cindrićem. On će mi svakako biti i od velike pomoći u prvim danima boravka u Veszpremu, tu je već gotovo starosjedilac. Već sam našao smještaj, blizu dvorane. Naravno, velika muka bila mi je selidba. To najviše mrzim. Napunio sam kamion stvarima, puno stvari sam poklonio jer nema smisla dodati još jednu prikolicu...
Uz to što ste potpisali sjajan ugovor, ovo ljeto ste se i vjenčali s Miriam?
– Bilo je vrijeme. Godinu dana nakon civilnog vjenčanja izrekli smo sudbonosno "da" i pred Bogom. Svadbeno slavlje održano je u austrijskom gradiću Bad Vöslau, južno od Beča.
Među uzvanicima bili su i Domagoj Duvnjak, Igor Karačić i Zvonimir Srna, ali i tamburaški sastav Merak. Posebnu euforiju izazvao je hit "Ne zovi, mama, doktora", zbog kojeg su se poznati rukometaši popeli na stolce i zapjevali iz svega glasa. Za prvi ples mladenci su odabrali romantičnu pjesmu "A Sky Full of Stars" grupe Coldplay.
Vratimo se nakratko na rukometne teme. Činjenica je da je mađarska liga ipak nešto slabija od Njemačke.
– To ćemo vidjeti. Ima tu jakih klubova. Osim Veszprema, tu su Pick Szeged, Tatabanya, Ferencvaros, Györ. Radujem se što ću se na utakmicama družiti sa suigračima iz reprezentacije – Šoštarić i Jelinić su u Szegedu, Šarac u Tatabanyi...
Kako je s ozljedom?
– Sad je sve u redu i potpuno spreman ulazim u novu sezonu. Ozlijedio sam se u polufinalu kupa protiv Kiela. Bio sam ljutit i razočaran jer smo do moje ozlijede vodili sa 16:12. Na kraju smo izgubili nakon produžetaka.
Još se nisu slegle emocije nakon što je Hrvatska osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu, koje je igrala na domaćem parketu, u uzavreloj Areni, sve do finala.
– To nikad neću zaboraviti. To što sam doživio na Trgu nešto je što ću pamtiti cijeli život. To je moja prva velika medalja i prvi veliki doček. Nadam se da će ih biti još. Drago mi je što smo mogli s navijačima još jednom proslaviti taj veliki uspjeh. Oni su ti koji su velikim dijelom zaslužni za to što smo došli do finala. Atmosfera iz zagrebačke Arene nešto je sjajno. Gurale su nas tribine do granica izdržljivosti, kad nam je bilo najteže, tu su bili oni. Primjerice, protiv Mađarske. Nisu se navijači predavali na minus četiri pet minuta prije kraja, nismo ni mi. Dali su nam dodatnu energiju, koju smo dobro koristili. A nismo bili pravi. Svi smo imali neke ozlijede, pa i ja. Činilo se kao da igram s jednom nogom. Ali nitko nije želio odustati, nitko nije želio propustiti nijednu utakmicu. Imali smo tu jednu prostoriju u Karlovcu, prava bolnica, od jutra do noći. Liječnici i fizioterapeut radili su od 0 do 24, ma kako ne bismo stisnuli zube kad smo istrčali pred 15.000 navijača. Imao sam više sitnih ozljeda, a najgore je bilo izvrnuće zgloba. Nalaz je čak pokazao i napuknuće, ali mogao sam igrati uz dobru bandažu. Oba zgloba fizioterapeuti su mi "zakrpali" i mogao sam koliko-toliko igrati. Moram priznati da sam igrao u bolovima, ali kako ne igrati uz onu atmosferu na tribinama. Ponio me adrenalin. Najteže se bilo zagrijati, a još teže kada je bilo sve gotovo, kada je utakmica završila, kada su se vratili bolovi.
Finale?
– Predivan je osjećaj što smo bili u finalu, malo žalim što nije zlato, ali mislim da svi možemo biti zadovoljni. Ponosan sam. Nadam se da će se što više djece vratiti trenirati rukomet. To nam je svima bilo u glavi, želimo dići rukomet u Hrvatskoj. Vjerovali smo da možemo do zlato iako je Danska najjača ekipa u svijetu. Tu smo bili do 8:8, ali onda dođe ta situacija gdje Danska iskoristi svaku našu grešku i odu na 5-6 i toga se drže. Mogu im samo čestitati i svaka im čast, zasluženo su prvaci. Kapa do poda svim igračima, tko god da je ušao, svi smo dali sve od sebe. Mogu samo reći da smo zasluženo ušli u finale.
Naslijedili ste kapetansku vrpcu od Domagoja Duvnjaka?
– Moram zahvaliti izborniku jer mi je dao kapetansku vrpcu. Velika je to čast za mene i ponosan sam što ću suigrače voditi na sljedećim velikim natjecanjima. U jednu ruku to je i velika odgovornost. Nažalost, zbog ozljeda nisam mogao biti kapetan u utakmicama protiv Češke u gostima i u zagrebačkoj Areni. Sljedeće okupljanje je negdje u listopadu. Ne znam hoćemo li tada igrati neke prijateljske utakmice pa da povedem suigrače, ali u svakom slučaju jedva čekam prvi put istrčati pred naše navijače s vrpcom oko ruke.
Mnogi su se iznenadili kada su pročitali vijest da ste imali poseban doček u Jajcu?
– Rođen sam i odrastao u Beču, no moji roditelji prognani su tijekom rata iz Jajca. Još se tresem. Naježio sam se. Ne mogu vjerovati kako su me tamo dočekali. Nisam imao u planu ići u Jajce, no tamošnji ljudi kontaktirali su mog oca, izrazili su želju. Tata mi je poslao SMS, koji sam vidio tek drugi dan ujutro. Kad me tata nazvao i pitao što mislim, nisam imao pojma o čemu govori. Imao sam više od 300 poruka u mobitelu, nisam stigao sve vidjeti. Uglavnom, pristao sam i već sam htio kupiti kartu za autobus kad je tata rekao da će on doći iz Beča i odvesti me automobilom tamo. S njim sam se dan poslije vratio u Beč, u kojem sam još malo proveo vremena sa svojom obitelji. Inače, u Jajce ne idem baš često, možda jednom u dvije godine. Nažalost, moje obaveze su takve da nemam vremena. Žao mi je zbog toga, tamo sam propustio neke svadbe, rođendane, krstitke...
Za Hrvatsku je debitirao 2019. godine, a prvo veliko natjecanje bilo je Svjetsko prvenstvo u Egiptu. Zbog ozljede morao je propustiti Europsko prvenstvo 2020. godine, što mu je posebno krivo jer je želio igrati pred svojom obitelji i prijateljima u Beču, u kojem je Hrvatska igrala drugi krug. Bio je jedan od naših najboljih igrača kada je Hrvatska osvojila kadetsko europsko te svjetsko juniorsko srebro.
– Bila je to sjajna generacija, pogotovo u vanjskoj liniji, u kojoj smo zajedno igrali Jaganjac, Šarac, Lučin, Vistorop i ja. Pamtim finale Europskog prvenstva za kadete 2016. godine. Već sam sto puta pogledao snimku tog finala i još ne mogu shvatiti kako smo mogli izgubiti. Vodili smo protiv Francuza sa šest razlike, a onda kao da je za nas vrijeme stalo. Ta je utakmica moja noćna mora.