Zvonimir Srna prometnuo se ove sezone u jednog od ključnih igrača Zagreba, ali i hrvatske rukometne reprezentacije koja je ne tako davno osvojila srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu. Nakon 25 godina Hrvatska je ponovno zaigrala u finalu Svjetskog prvenstva. Zadnji put nam se to dogodilo 2009,. godine u Zagrebu kada smo izgubili od Francuza. Zvonimir je rođen 18. siječnja 1998. godine u sportskoj obitelji. Otac Renato je bio vratar NK Neretve, a majka Ivana je bila rukometašica, baš kao i mlađa sestra Antonela. Kao dijete, Zvonimir se bavio nogometom, ali se 2009. godine definitivno odlučio za rukomet.
– Antonela je zbog studija sestrinstva u Zagrebu ostavila rukomet, a ja sam zbog rukometa prekinuo studij ekonomije u Dubrovniku. Tamo sam igrao, studirao i sezonski radio kao konobar u restoranu na Lokrumu, pa sve skupa jednostavno nije išlo – prisjetio se Srna.
Još je malo do kraja sezone, jeste li svjesni kako uskoro više nećete igrati za Zagreb?
– Još nisam svjestan da odlazim, još to sve nekako guram sa strane dok se ne završi sezona sa Zagrebom. Moramo osvojiti kup i prvenstvo, što se od Zagreba uvijek očekuje i tako pristupamo završnici prvenstva. Mislim da smo nakon pobjede koja i nije bila baš laka u Našicama u dobroj situaciji. Slijedi kup-utakmica u srijedu koja će biti finale prije finala uz dužno poštovanje prema ostalim ekipama. Igrači Nexea odigrali su kvalitetnu utakmicu na svom parketu i nikako ih se ne smije podcijeniti. Moramo biti maksimalno koncentrirani i motivirani kako bismo pobijedili jer smo u zadnjih nekoliko utakmica vidjeli da možemo imati problema sa svima kada nismo na maksimumu. Ali tako je svake godine otkad sam u klubu, nakon Lige prvaka dolazi do nekog malog pražnjenja.
Kada se vratimo na početak sezone, kako biste ocijenili nastupe u u Ligi prvaka? Je li se moglo više i bolje ili je ovo realnost?
– Iskreno, mislim da sezona nije bila loša, pogotovo ako govorimo o našoj skupini za koju će svi reći da nikad nije bila jača od kada je Liga prvaka u ovom sustavu natjecanja. Netko će reći da imamo sedam bodova, ali nitko nas osim Magdeburga vani i Barcelone koja je svijet za sebe nije nadigrao. Odlučivali su detalji i nismo bili na prošlogodišnjoj razini da neke utakmice prelomimo u svoju korist. Svakako je moglo bolje.
Sigurno je da ćete ovu sezonu pamtiti po Svjetskom prvenstvu, vjerujem da ni sami niste očekivali finale?
– Sezonu ću definitivno pamtiti cijeli život zbog SP-a i srebrne medalje. Iz prošlogodišnjih iskustava nismo očekivali ništa, koncentrirani smo bili isključivo na utakmice koje dolaze, ali nakon utakmice s Islandom svi smo osjetili da bi to moglo biti to. Činjenica je da na Olimpijskim igrama nismo bili pravi. Vjerojatno je trebalo vremena da izbornik implementira neke svoje stvari, a mi to prihvatimo. Kliknuli smo i kad na to dodate navijače, atmosferu i cijelu euforiju u Hrvatskoj, mislim da nije moglo drukčije završiti.
Kako je bilo za vrijeme Svjetskog prvenstva svaki dan buditi se uz neke bolove? Ne samo kod vas već i u Karlovcu, gdje vam je bila baza, bila je prava mala bolnica. Kako ste se uopće krpali tih dana?
– Od početka turnira imali smo problema s ozljedama. Mislim da je Duvnjak koji se vratio s puknutim listom igrati turnir pokazao svima kako se odnosi prema reprezentaciji i poslije toga nitko nije htio priznati da je ozlijeđen iako ih je dosta bilo.
Je li utakmica s Mađarskom i ono dodavanje Šipiću u zadnjoj sekundi za pobjedu i plasman u polufinale bio trenutak koji ćete najviše pamtiti sa SP-a ili je to bila ona briljantna pobjeda protiv Francuske za finale?
– Iako je Francuska bila veća pobjeda protiv većeg protivnika, Mađarska mi je najslađa pobjeda jer smo gubili četiri razlike pet minuta do kraja i pokazali karakter i okrenuli utakmicu.
Sada Hrvatsku svi gledaju puno ozbiljnije, vidjeli smo to nedavno protiv Češke, u kvalifikacijama za EP gdje ste dvaput uvjerljivo pobijedili, možemo li zadržati takav nivo igre i u budućim utakmicama?
– Da, sad je najbitnije zadržati nivo i nastaviti napredovati kao momčad i već na idućem velikom natjecanju, a to je Europsko prvenstvo u siječnju 2026. godine, pokazati da možemo u kontinuitetu igrati dobro.
Malo o atmosferi u Areni, jeste li imali dovoljno ulaznica za sve koji su to željeli gledati uživo?
– Atmosferu kakva je bila u Areni nikad nisam doživio. Da nije bilo navijača, mi ne bismo napravili ovaj uspjeh. Ulaznica je, naravno, uvijek nedostajalo. Stric Darijo, nekadašnji sjajni nogometni reprezentativac i kapetan, nije bio na utakmicama. Planirao je doći, ali onda, kako smo pobjeđivali, bio je praznovjeran da neće dolaziti da ne bude pehist, ha-ha.
Kad smo već kod Darija...
Dodatni motiv da budem uspješan u sportu bio mi je upravo stric kojeg sam pratio odmalena. S tatom i didom išao sam na njegove treninge i utakmice, i to me inspiriralo. Metković je specifična sredina pa da kažeš da ti je Darijo stric, odmah će reći – vidi ga, hvali se... I dandanas me prijatelji i poznanici znaju pitati zašto im nisam rekao da mi je Srna stric? Sad sam se na to navikao pa me i ne smeta. Kad je jednom došao s puta, bratu i meni donio je Ajaxove kopačke. Bilo mi je tada četiri ili pet godina, i nikada tu sreću neću zaboraviti. A jednom nam je donio kopačke s metalnim čepovima za zemljani teren, a ja sam u njima odmah otišao igrati na beton. Naravno, poskliznuo sam se i razbio glavu.
Kakav je vaš odnos sa Sigurdssonom, godi li vam da ste prvi izbor na lijevom vanjskom pucaču?
– S izbornikom imam normalan odnos. On je čovjek koji ne govori mnogo. Kaže isključivo ono što želi na terenu i to je to.
Do ljeta slijede Belgija i Luksemburg. Radujete li se ponovnom okupljanju i gotovo sto posto punoj dvorani u Rijeci?
– U svibnju nam slijedi završetak kvalifikacija za EP i jedva čekam da se svi ponovno okupimo, družimo i treniramo.
Kako to da ste se u nizu ponuda odlučili sljedeće sezone igrati baš za Montpellier?
– Montpellier sam odabrao isključivo zato što sam osjetio da me baš žele. Prije nekoliko godina također je bila neka priča, ali tada sam odlučio ostati u Zagrebu. Kada je došla nova ponuda, nisam mnogo razmišljao. Darijo mi je također rekao da idem onamo gdje me žele i gdje osjećam da želim ići. Montpellier je najveći francuski klub uz PSG i nadam se da ćemo ga vratiti na stare staze. Mnogo sam pričao s Veronom Načinovićem koji je tamo igrao godinama i on mi je rekao sve pozitivno o gradu, klubu i ljudima. On je bio zadovoljan, ali Kiel se ne odbija...
Učite li već francuski jezik?
– Počeo sam prije tri, četiri mjeseca učiti francuski kako bih se što lakše uklopio u momčad kad dođem.
Je li vas malo strah tih prvih nekoliko tjedana kada dođete u Francusku. Ipak je to nova sredina, novi ljudi...
– Nije me strah, mislim da će mi to biti osvježenje i izazov. Grad i klima su odlični, to su neke stvari koje su također bitne za čovjeka, ali najbitniji mi je sportski dio i na to ću biti najviše fokusiran.
Vjerujem da bi vam bilo drago da se odmah u prvoj sezoni sastanu u Ligi prvaka Montpellier i Zagreb?
– Naravno da bi mi bilo drago da igram Ligu prvaka i iduću sezonu, pogotovo protiv Zagreba, ali Montpellier se trenutačno bori za prva dva mjesta. Trenutačno je prvi PSG s 39 bodova, a samo dva manje ima Montpellier. No treći je Nantes koji ima bod manje od mojeg budućeg kluba. Neću biti nezadovoljan ni s Europskom ligom.
Koliko vam je porasla popularnost nakon srebra? Vidjelo se nedavno u Sesvetama koliko ste samo privukli klinaca. Prepoznaju li vas i na ulici, traže li selfie?
– Ovih dana stvarno smo popularni kao nogometaši. Ljudi nas prepoznaju na svakom koraku. Lijep je osjećaj, ali izgubili smo možda tu neku privatnost koju smo prije imali. Sve nosi svoje tako da se nećemo žaliti.
Zagreb će biti dosta oslabljen vašim odlaskom. Neka pojačanja stižu, primjerice na vašoj poziciji Ćeško. Što mislite kako će Zagreb izgledati u novoj sezoni?
– Zagreb će sigurno naći kvalitetnu zamjenu za mene. Došao je Przytula koji je odličan igrač. Volio bih da Ćeško dođe jer mislim da ima sve predispozicije da bude nositelj igre Zagreba, a u budućnosti i reprezentacije.
Svi igrači najviše se žale kada mijenjaju sredinu, kažu da je najteže pakirati se... Koliko kovčega nosite u Montpellier?
– Sigurno da je svaka selidba teška. Ne zbog odjeće i ostalih stvari nego zbog ljudi, prijatelja i uspomena koje ostavljaš iza sebe.
Thompsonova pjesma "Ako ne znaš što je bilo" bila je neslužbena himna rukometne reprezentacije tijekom Svjetskog prvenstva. Hoćete li na koncert 5. srpnja na zagrebački Hipodrom?
– Naravno. Nekako smo spontano na pripremama krenuli s tom pjesmom. Mislim da sam čak ja došao prvi i rekao suigračima: "Ej, jeste li čuli ovu novu stvar od Thompsona?" I tako je mic po mic krenulo sve više i više i postala je to naša neslužbena himna.
Pratite li uzbudljivu završnicu HNL-a? Tko će prema vašemu mišljenju na kraju biti prvak?
– Pratim HNL, naravno. Mislim da će Hajduk osvojiti prvenstvo i da će donijeti naslov u Split nakon tko zna koliko godina. Ali vidjet ćemo, ima se još puno igrati.