U modernom nogometu, eri u kojoj se igrači često doživljavaju kao slavne osobe, a vještina, elegancija i stil uzdižu iznad svega, legendarni Mario Mandžukić - koji danas slavi 40. rođendan - predstavljao je dašak prošlih vremena. Bio je pripadnik one sorte nogometaša koja polako izumire, beskompromisni borac kojemu statistika i osobna slava nikada nisu bili ispred momčadskog uspjeha. Nije bio igrač koji će vas zadiviti čarobnim driblingom ili vas podići sa sjedala spektakularnim potezom, ali je bio onaj kojeg biste uvijek željeli imati na svojoj strani. Njegova igra bila je spoj žrtve, trke i nevjerojatne mentalne snage. Odnos prema igri najbolje je sažet u njegovoj čestoj izjavi "nije dobro", frazi koja je otkrivala nezasitnu glad za napretkom i pobjedom, a on dobio nadimak Mr. No Good. Taj mentalitet ratnika, kojeg su navijači Juventusa s pravom prozvali "Guerriero", proizašao je iz životnog puta obilježenog nedaćama, odrastanja tijekom rata i stalne potrebe za dokazivanjem. Za njega je nogomet bio bojno polje na kojem je ostavljao posljednji atom snage, a pobjeda najuzvišenija vrijednost.
Marijev put započeo je u Slavonskom Brodu, no prve nogometne korake napravio je u Njemačkoj. Obitelj se zbog Domovinskog rata preselila u Ditzingen, gradić blizu Stuttgarta, gdje je mladi Mario pronašao utočište na nogometnom terenu dok je Hrvatska prolazila kroz najteže trenutke. Nakon povratka u Hrvatsku, brusio je talent u Marsoniji, a nakon kratke epizode u Željezničaru, ponovno se vratio u matični klub. Njegov potencijal nije dugo ostao neprimijećen; uskoro je uslijedio prelazak u NK Zagreb. Iako nije odmah bio standardni prvotimac, u sezoni 2006./2007. postigao je jedanaest prvenstvenih golova, što je bilo dovoljno da privuče pažnju najtrofejnijeg hrvatskog kluba. Zanimljivo, Mandžo je svoj prvi momčadski i pojedinačni trofej osvojio u dresu Zagreba: 2005. bio je najbolji igrač Dvoranskog prvenstva kojega je osvojio upravo NK Zagreb.
U ljeto 2007. godine Dinamo je platio Zagrebu za Mandžukića 1.3 milijuna eura kako bi u njemu pronašao zamjenu za Eduarda da Silvu, koji je otišao u Arsenal. U Maksimiru je Mandžukić eksplodirao, postavši najbolji strijelac lige u sezoni 2008./2009. i osvojivši tri uzastopna naslova prvaka.
Nakon što je prerastao domaću ligu, Mandžo 2010. godine za sedam milijuna eura prelazi u Wolfsburg. Prva sezona bila je prilagodba, no odlaskom Edina Džeke u Manchester City, Mandžukić je dobio priliku u samom vrhu napada i iskoristio ju je na najbolji mogući način, postavši ključni igrač i miljenik navijača. Njegove igre na Euru 2012., gdje je s tri gola bio jedan od najboljih strijelaca turnira, zacementirale su mu status napadača svjetske klase i donijele transfer karijere. Bayern - u potrazi za povratkom na vrh nakon dominacije Borussije Dortmund - platio ga je 13 milijuna eura. U Bavarskoj je doživio vrhunac klupske karijere. U prvoj sezoni postao je najbolji strijelac kluba u Bundesligi i osvojio povijesnu trostruku krunu, a u finalu Lige prvaka protiv Borussije postigao je vodeći pogodak i time postao prvi Hrvat koji je zabio u finalu tog natjecanja.
Unatoč nevjerojatnom uspjehu, dolaskom Pepa Guardiole na klupu Bayerna, Mandžukićev stil igre prestao se uklapati u trenerovu viziju. "Budimo iskreni, ne mogu dati svoj maksimum u Guardiolinom stilu igre, koliko god se trudio", priznao je kasnije. Iako je i u drugoj sezoni bio prvi strijelac kluba, postalo je jasno da su mu dani u Münchenu odbrojani. Sljedeća postaja bio je Atlético Madrid, klub čija se filozofija pod Diegom Simeoneom činila savršenom kombinacijom s Mandžukićevim borbenim duhom. I doista, u jednoj sezoni postigao je 20 golova u 43 nastupa i osvojio španjolski Superkup, no nesuglasice s trenerom dovele su do novog transfera nakon samo jedne sezone u Madridu.
U ljeto 2015. godine potpisao je za Juventus i u Torinu pronašao svoj drugi dom. Tamo je proveo najdulji i trofejno najbogatiji period karijere, osvojivši četiri uzastopna naslova prvaka Italije i tri Kupa. Pod vodstvom Massimiliana Allegrija doživio je taktičku renesansu. Dolaskom Gonzala Higuaína, Mandžukić je prekomandiran na poziciju lijevog krila, ulogu koju je odigrao s nevjerojatnom disciplinom i požrtvovnošću. Pokrivao je cijelu stranu terena, neumorno se vraćao u obranu i istovremeno stizao u završnicu, postajući ključan kotačić u stroju Stare dame. Navijači su ga obožavali zbog njegove beskompromisne borbenosti. U finalu Lige prvaka 2017. protiv Real Madrida u Cardiffu postigao je jedan od najljepših golova u povijesti natjecanja, spektakularne škarice koje je Uefa proglasila golom sezone.
Ipak, trenutak koji definira njegovu karijeru i osigurava mu besmrtnost u očima hrvatskih navijača dogodio se 11. srpnja 2018. godine na stadionu Lužnjiki u Moskvi. Hrvatska je igrala polufinale Svjetskog prvenstva protiv Engleske, treću uzastopnu utakmicu s produžecima. Igrači su bili na izmaku snaga, iscrpljeni i umorni, no nosila ih je povijesna prilika. U 109. minuti, pri rezultatu 1:1, Ivan Perišić je glavom prebacio loptu u kazneni prostor. Tamo gdje drugi ne bi imali snage ni potrčati, Mandžukić je instinktom grabežljivca osjetio priliku. Uletio je ispred uspavane engleske obrane i ljevicom zakucao loptu iza leđa Jordana Pickforda. Bio je to pogodak za pobjedu 2:1, pogodak koji je Hrvatsku odveo u njezino prvo, povijesno finale Svjetskog prvenstva. Taj gol bio je savršena metafora njegove karijere: postignut na čistu snagu volje, upornost i vjeru u pobjedu.
Nakon finala Svjetskog prvenstva u kojem je postigao gol i autogol, na vrhuncu slave, oprostio se od reprezentativnog dresa. "Ostvarili smo svoje snove", poručio je. Zlatko Dalić ga je nazvao "borcem na kojeg se momčad uvijek mogla osloniti, igračem za velike utakmice i najteže izazove". Iako nikada nije dobio medijsku pozornost razine nekih svojih suvremenika, Mario Mandžukić je svojom karijerom, trofejima i, iznad svega, onim legendarnim golom u Moskvi, dokazao da su srce i borbenost ponekad vrjedniji od svakog talenta.