Nakon pobjede nad Turskom u finalu Eurobasketa, Njemačka je postala tek petom zemljom u povijesti kraljice igara koja je istovremeno bila svjetskim i europskim prvakom. Prije nje bili su to Sovjetski Savez, dvije Jugoslavije (SFRJ i SR Jugoslavija) te Španjolska kao posljednja koja je u tome uspjela.
Kad kažemo dvije Jugoslavije mislimo na Draženovu, Kukočevu i Divčevu Jugoslaviju (1989., 1990.) odnosno na Saveznu Republiku Jugoslaviju (2001., 2002.) koju su činile samo Srbija i Crna Gora.
Uživaju u zlatnom naraštaju
Španjolci su u tome uspjeli 2019. (svjetski prvaci) i 2022. (europski prvaci) a ovom prilikom nisu prošli niti skupinu i bili su najveće razočarenje. Nakon njih, mnoge navijače u domovini najviše su ostavili razočaranima Srbi, finalisti prošlog Svjetskog prvenstva. Oni su već u osmini finala izgubili od kasnijeg polufinalista Finske ponajviše zbog toga jer su ostali bez beka Bogdana Bogdanovića, igrača koji je za homogenost momčadi bio važniji čak i od genijalnog centra Nikole Jokića.
No, vratimo se mi genijalnosti njemačke vrste koju je pozlatio nevjerojatan naraštaj (Dennis Schröder, Franz i Moritz Wagner, Daniel Theis, Isaiah Hartenstein, Isaac Bonga, Tristan Da Silva, Johannes Thiemann, Andreas Obst, Johannes Voigtmann, Maodo Lo...).
A od spomenutih ovaj put nije bilo dvojice centara, Moritza Wagnera i Hartensteina, ali ni krila Weiler-Babba, no ni to nije spriječilo Njemačku da osvoji naslov - zahvaljujući svojoj igračkoj širini. A mogli bismo reći i uključivosti jer najbolja europska vrsta u svom sastavu ima čak šestoricu tamnoputih igrača od kojih samo Bonga nema barem jednog njemačkog roditelja jer su mu roditelji emigranti iz Konga.
U takvoj atmosferi u sjajnog trenera izrastao je i Alan Ibrahimagić, čovjek koji je silom prilika (zbog bolesti izbornika Mumbrua) postao glavnim i odgovornim trenerom i kao takav se okitio europskim zlatom. On je u mlađeuzrasnim selekcijama radio od 2013., bio je asistent Gordona Herberta kada je Njemačka lani postala svjetskim prvakom a kao izbornik U-18 selekcije lani je osvojio naslov prvaka Europe a ove godine srebro na juniorskom SP-u.
Kada su Nijemci prošle godine postali nenadani svjetski prvaci, tada smo zvali bivšeg hrvatskog reprezentativca Krešu Lončara, danas sportskog direktora bundesligaša Würzburga koji je kazao:
- Sve je to rezultat sustavnog rada kojeg je započeo još Svetislav Pešić koji je s Njemačkom još 1993. bio prvakom Europe nakon čega se u klubovima nastavilo raditi sve bolje. Pa berlinska Alba radi u 45 škola a njenu školu je prošlo dosta ovih igrača.
Da su njemačke košarkaške škole one koje su na jako dobrom glasu dokazuje i primjer Igora Miličića, hrvatskog stručnjaka za kormilom reprezentacije Poljske. Naime, on je, premda je radio u Poljskoj, sva svoja tri sina (Igora, Zorana, Tea), sa suprugom, poslao u Ulmovu Orange Academy.
Taj prvi njemački zlatni naraštaj činili su Koch, Harnisch, Gnad, Rodl, Welp a naslijedio ih je naraštaj kojeg je predvodio najveći njemački košarkaš svih vremena Dirk Nowitzki. Prevođeni njime Nijemci su osvoji svjetsku broncu (2002.) ali i europsko srebro (2005.) ali niti jedno zlato. Bez obzira na to što ih je legendarni Nowitzki predvodio, Femerling, Okulaja, Demirel, Wucherer, Nikagbatse, Roller... očito nisu bili kapacitet za zlato.
Ovaj put o tom njemačkom košarkaškom čudu popričali smo s Krešom Nikićem, centrom visokim 213 centimetara, koji upravo kreće u svoju sedmu njemačku sezonu. Ovaj put kao bundesligaša član MBC Mittledeutschera. Krešo je iz Cibone otišao kao 18-godišnjak pa je jedno vrijeme bio i član podmlatka berlinske Albe i zasigurno zna kako se u Njemačkoj radi s mlađim uzrastima.
- Kada sam ja te 2017. odlazio mnogi su mi govorili "kud baš u Njemačku, pa toje zemlja nogometa i rukometa a ne košarke" jer tada je bilo popularno ići u Španjolsku ili Italiju. No, njemački klubovi jako dobro rade s mladima, naročito na njihovoj individualnoj tehnici.
Kod njih nema odustajanja
Kada bi se u teoriji sastavljalo idealnog sportaša od pojedinih vrlina, često se znalo reći da bi od Nijemaca uzeli radnu etiku.
- Da, to je nevjerojatno koliko su oni radišni. Kod nas je to jesi li talentiran ili nisi a oni koji nisu olako odustaju ili se od njih olako dižu ruke. No, ako Nijemac ne zna polagati lijevom rukom on će to svakog dana ponoviti 700 puta ako treba. Ponavljat će sve dok ne nauči. Nema odustajanja. Vama sve to s njemačkom košarko zvuči začuđujuće, no mene koji sam vidio taj proces to toliko i ne čudi.
A jedan takav je bio i Franz Wagner, jedan od nositelja igre najnovijih europskih prvak, koji je u Albinim juniorima bio Krešin suigrač.
- On je i kao mlađi igrao za nas juniore kada smo, pod vodstvom Josefa Dulibića, osvojili naslov juniorskih prvaka Njemačke. S Franzom se bavio i sjajni španjolski stručnjak Aito, baš kao i s najboljim talijanskim košarkašem Simonea Fontecchijem. Nažalost po Albu, koja od toga nije imala koristi, i Franz i njegov stariji brat Moritz otišli su na studij u Ameriku, na University of Michigan, a poslije u NBA ligu - ispričao nam je Krešo Nikić.