Vatreni 3.0. Prva generacija nogometaša Hrvatske koja bi mogla na Olimpijske igre.
Igre i – kockasti dresovi? Hrvatska u Tokiju 2020.? To bi bila senzacija. Izbornik mlade reprezentacije Nenad Gračan (56) upravo je – na tom putu. Riječanin je s mladim vatrenima ovog ponedjeljka u San Marinu i potvrdio plasman na U–21 EURO u Italiji, a ondje će se dogodine birati – tko će u Japan. Uz more, u ACI marini u Ičićima, za Nedjeljni VL sabire dojmove nakon uspjeha.
– Olimpijske igre. Eh, to je ono o čemu razmišljam opet – kaže Gračan. Izbornik koji zna o čemu govori. On je sam kao nogometaš u Los Angelesu 1984. godine osvojio olimpijsku broncu. Igrali su tada za bivšu državu Štef Deverić, Boro Cvetković, Tomo Ivković, Srečko Katanec... i Nenad Gračan.
– Pričao sam neki dan svojim mladim reprezentativcima kako je nama bilo na Olimpijskim igrama u Kaliforniji. Htjeli bi i oni, motiv im je to... – govori čovjek koji ima priliku za reprizu.
Naime, na Igre odlaze polufinalisti, najbolja četiri U–21 Eura. Nadarena je generacija predvođena Nikolom Vlašićem, Alenom Halilovićem, Josipom Brekalom, Ivanom Šunjićem, Dujom Ćaletom – Carom. Imaju šansu. Uostalom, na europsku smotru mladih nogometaša posljednji su se pred 14 godina plasirali Dudu, Darijo Srna, Niko Kranjčar. A srebrni iz Rusije, kao mladi, nisu to uspjeli... I to nešto govori. No, o tom – potom, tek će se o tome pričati. I nije ovo priča o Olimpijskim igrama.
Priča je o čovjeku koji je naše zvijezde priprema za dolazak na svjetla svjetske internacionalne pozornice. O izborniku mladih kroz čije su “ruke” prošli današnji srebrni, od Kovačića, Brozovića, Vrsaljka, Jedvaja...
O treneru koji je vodio sva četiri najveća hrvatska kluba – Rijeku, Dinamo, Hajduk i Osijek. O nekadašnjoj mladoj zvijezdi jugoslavenskog nogometa, idolu Kantride, koji je ljubav s navijačima platio – lomom noge.
Švercao sam se u autobusu
– Rodio sam se na Kantridi. Točno pokraj bazena – kaže Gračan pokazujući iz Ičića prema Rijeci.
Idemo od početka i – švercanja u riječkom autobusu.
>> Pogledajte kako se vatreni zabavljaju u slobodno vrijeme
– Otac Milan stigao je u grad iz Slunja. Bio je krojač, kontrolor u Riječkoj industriji odjeće, i jako je volio – nogomet. Stadion na Kantridi bio mi je ispod nosa. Imao sam devet godina, i s njime sjedio na tribini. Igrali su tad Radin, Kocjančić, Devčić, Juričić, na golu je bio Jurišak... Sjećam se kako sam se zbog utakmica Rijeke čak i – švercao u autobusu. Vozač bi znao da je utakmica Kvarnerske rivijere pa bi nas klince besplatno puštao da se vozimo. Ni otac ni majka Ružica nisu se protivili kad sam obukao dres Rijeke. Bio je to moj put – sjeća se mladosti Gračan.
Doktor. To je nadimak koji veznjaka, s brojem deset na leđima, prati četiri desetljeća.
– Doktorom su me prozvali brzo, zbog načina igre – kaže Gračan pa se sjeti štosa iz doba kad je igrao za reprezentaciju bivše države:
– Viče meni ekonom, Lala smo ga zvali; “Doktor, uzmi ovo”, “Doktor, dođi tu...”. A sa strane sluša to pravi liječnik, stariji gospodin koji se brinuo o zdravlju mlade reprezentacije Jugoslavije koju smo sreli negdje na putu, pa mi priđe i kaže: “O, dobar dan, mi smo kolege. I ja sam doktor...” Prasnuli su svi u smijeh, i tako je nadimak ostao – kaže izbornik Nenad.
Otac sve sačuvao
– Otac se veselio mojim igrama. Ali, nije puno govorio. Nisam ni znao je li na utakmici ili ne. Poslije utakmice, tek bi mi kratko doma rekao: “Bilo je dobro”. Ili: “Može bolje.” Nikad me nije previše hvalio. A, tek kad sam prestao igrati, pokazao mi je da je sve čuvao. Članke koje je čuvao iz starih novina, moje dresove, pehare... Majka i danas to ponosno čuva – kaže Gračan.
Tko je tada, u vrijeme afirmacije na Kantridi, bio uzor?
– Josip Skoblar. Kad je došao igrati u Rijeku ja sam bio klinac. On je stigao iz Marseillea, bio je Zlatna kopačka Europe. Kad sam ga vidio, pitao sam se – Je li to zaista on preda mnom? Poslije mi je bio trener u Orijentu, Rijeci, pa i Hajduku. Čujemo se i dan-danas, vidimo kad dođe u Rijeku na utakmice... Evo, anegdota s proslave godišnjice Kupa Jugoslavije koji je Rijeka osvojila 1978. godine, došli su Srećko Juričić, Miloš Hrstić, Nikica Cukrov, Miodrag Kustudić... Bili su neki ljudi koje nisam vidio trideset godina. I pitam ja Srećka, a tko je onaj? Nisam bio siguran. Pa mi vele dečki: “Pa to je Miroslav Šugar!” S čovjekom sam bio zajedno u sobi, bili smo kasnije u Rijeci cimeri. Ali, nisam ga prepoznao, dugo je u Švicarskoj, a nisam ga prepoznao jer je ostao – isti kao kad je igrao!
Upravo ga je Ćiro početkom 80–ih iz juniora uveo u prvu momčad.
– Toga se sjećam kao danas. Bio sam mlad, malo se i bojiš, respektiraš svakog... Pokojni Minta Ružić i ja igrali smo na sličnim pozicijama. I on je, eto, bio kod Ćire u nekoj kazni, pa mi je rekao ‘Gračan, ti igraš!’. I ja na treningu – istegnuo mišić, nisam mogao zaigrati. Minta je ipak zaigrao, zabio gol na tom susretu protiv Olimpije u Ljubljani. Nakon te sezone otišao sam na kaljenje u Orijent i vratio se natrag, da bi već 1982. debitirao za mladu reprezentaciju Jugoslavije, brzo završio i u A reprezentaciji, pa zatim i u Olimpijskoj reprezantaciji Jugoslavije igre. Dogodilo se da sam u jednoj godini igrao za – tri reprezentacije – govori Gračan o uzlazu svoje karijere.
Sve je stalo, upravo na Kantridi 10. kolovoza 1986. Nogometna zvijezda ovog dijela bivše države i miljenik navijača Rijeke (Armada će se kasnije osnovati) toga je dana na Kantridu stigao u dresu – rivalskog Hajduka.
>> Pogledajte tko su najskuplje plaćeni hrvatski sportaši
– Bilo je to drukčije vrijeme, da bi igrao za tadašnju reprezentaciju, trebao si biti u klubu iz velike četvorke jugoslavenskog nogometa. A i tada, ovdje kod kuće u mom klubu, uvijek su govorili: “Što će taj Mići?”, “lako ćemo s njime”, i drugi nogometaši su imali prioritet. Netko bi dobio stan, nekome su pomogli, uvijek su drugi imali prednost, a ja bih čekao. I onda sam prelomio, i otišao na Poljud... – prisjeća se Gračan.
Sudbina je htjela da miljenik Rijeke, debitant u dresu Hajduka, odmah u prvom kolu dođe na – svoju Kantridu. Dočekao ga je u debiju za Hajduk i transparent “Neno, ča te ni sram?” Toga dana, u prvom kolu prvenstva 1986. godine, zabio je – i gol Rijeci. Za osvetu mu je, trenutak kasnije, Rijekin Mladen Mladenović – slomio nogu. Kola Hitne pomoći, kojima su ga s Kantride odvezli u bolnicu, s tribina su – kamenovana.
– Toga nisam bio svjestan u tom trenutku. No, pričali su mi poslije. Iako, možda je bio koji kamenčić, ali sad kamenovanje... Mislim da nije bilo tako. No, to je prošlo vrijeme. Ne volim se toga sjećati – odmahuje rukom pa poentira:
– Takve se stvari događaju kad je – ljubav prevelika. Da je navijačima bilo svejedno, baš bi ih bilo briga tko je u kolima Hitne pomoći.
Zamisli se, pa kaže:
– Tko zna, da nije bilo tog loma noge, možda nikad ne bih bio izbornik. Možda nikad ne bi išao s mladom reprezentacijom na Europsko prvenstvo, možda se ne bih borio da Hrvatska ode na Olimpijske igre... Tako je bilo, i to ne možemo promijeniti.
Jeste li se sreli s Mladenom Mladenovićem?
– Naravno. Pozdravimo se, nije nikakav problem. Dogodi se, život ide dalje. Ima i većih problema u životu – kaže Gračan.
>> Pogledajte galeriju što je navijačica učinila kako bi došla do zajedničke fotografije s Lukom Modrićem
Kad se oporavio, a gotovo godinu i pol dana u drugoj polovici 80–ih, nije igrao, otišao je u Španjolsku. U Real Oviedo.
– Teže se tad oporavljalo pa se oporavak od loma noge oduljio. No, trenutak koji pamtim iz dolaska u Oviedo, bio je kad sam sletio na aerodrom. Predsjednik kluba me dočekao, bio je to poznati privatni poduzetnik u toj regiji, a ja dvostruko mlađi. Nisam se ni snašao, a on je uzeo moje kofere! Slabo sam još tad govorio španjolski, i ja mu pokazujem da ću sam nositi. A on kaže: “Ne, ti si naš novi igrač! Predsjednik danas nosi kofere...” Bilo mi je neugodno, ali željeli su mi i tom gestom ukazati čast.
Naučio nešto od Cruijffa
Što se još sjećate iz španjolskog perioda?
– Imao sam 27 godina, u to doba moralo se čekati, nisi mogao iz Jugoslavije, kao danas, otići u inozemstvo čim si “prohodao”. Sjećam se dvojice igrača koji su u Oviedo došli iz – Barcelone. Bio im je tamo trener Johan Cruijff. Prepričavali su nam kako je bilo igrati kod tog velikana. “Cruijffa nije zanimalo što smo jeli. I kad smo išli spavati. Ili jesmo li bili budni cijelu noć. Ne, on je samo rekao – utakmica je u 18 sati. Drugo ga nije zanimalo. A na igračima je bilo da dođu spremni...” Eto, ni ja danas kao trener nisam policajac koji će igračima baš sve određivati. Znam kako je, bio sam i ja mlad...
Kad smo kod mladosti, i Rijeke kao rokerskog grada, kamo se izlazilo? Što se slušalo, rock ili punk?
– Rock’n’roll. Na koncerte smo išli u Palach, tamo iza Riječke banke. Tu smo se vukli... Poslije su bili disco–klubovi, ali malo je bilo slobodnog vremena, a izlasci u mladosti rijetki. Mi nogometaši popili bismo piće i išli kući.
Vratit će se kasnije Gračan, ponovo na Kantridu, kao junak. Drama će biti ovoga puta još veća. Na nacionalnoj razini. On je trebao biti trener koji će 18 godina prije Matjaža Keka u grad donijeti prvu titulu prvaka. I – nije uspio. Gračan, u tom trenutku trener Rijeke, zajedno je plakao s Armadom i 26.000 navijača pokraj mora. Tog 26. svibnja 1999. ukradeno im je prvenstvo. Izgubili su ga u režiji linijskog suca, “deala” tadašnjih čelnika NK Croatije s Osijekom, da ne spominjemo najviše aktere...
>> Pogledajte potez kojim Modrić izluđuje protivničke obrane
– Moja Rijeka zaslužila je titulu prvaka te sezone. Teško se toga sjećati. Liga je bila jaka. I Dinamo, i Hajduk, ali i Osijek, Varteks, Cibalia... Izvukli smo nekako do kraja u konačnici, u toj posljednjoj utakmici koja nam je donosila naslov i postigli regularni pogodak. Zaleđe nije postojalo. No, tako je završilo. Croatia je postala prvak. Kad danas gledam unatrag, bila je to lijepa epizoda s mojim dečkima, ostat će zapisana u povijesti kluba velikim slovima – kaže Gračan.
Poznat je i po tome, kako je – vodio Rijeku s najviše nogometaša s Kvarnera. Danas, primjerice, u klubu igraju većinom dečki koji nisu iz grada koji teče.
– Balaban, Agić, Ivančić, Višković, Milinović, Mijatović, sve su to bili dečki tu s Kvarnera... Danas? Drukčije je, prioritet je rezultat. Ali evo jedne anegdote, kad sam bio trener Rijeke posljednji put, bila je tolika kriza da nismo imali ni – za kavu! Sjećam se kako su Radomir Đalović i Hrvoje Štrok mlađima davali lovu za džeparac, da se mogu snaći – kaže izbornik Gračan.
Vratimo se još trenutak na Kantridu, i na aktualnu situaciju. Igor Bišćan preuzeo je konce nakon što je “preko noći” otišao miljenik navijača Matjaž Kek. Što je Rijeka bez Keka?
– Iznenadio me njegov odlazak. Mislio sam kako će biti do kraja sezone, pa onda otići, no prevario sam se. Vjerojatno je došlo do zasićenja. Danas dolazi novo razdoblje mog kluba. Treba vidjeti u kojem će smjeru ići. Imali smo dosad kontinuitet, i Keka, i igrače, i predsjednika Miškovića. Uigrana, prepoznatljiva momčad. Dolaskom novog trenera, doći će i novi zahtjevi same igre. A Kek? Napravio je velike stvari, pamtit će ga se u gradu, to je sigurno.
Koji je vaš trenerski potpis? Pep Guardiola tika–taka, José Mourinho – obrana, a Gračan?
– Igrali smo mi na Olimpijskim igrama kod Ivana Toplaka i Ivice Osima tika–taku, ali to se tada nije tako zvalo. Danas, kad gledamo europske i svjetske klubove i njihove trenere, oni mogu podrediti momčad svojoj ideji. Neka mu nedostaje neki kotačić, pa dovedu četiri igrača na tu poziciju. Imaju mogućnosti kakve žele. A kod mene? Prema mogućnostima. Prilagodiš se igračima na koje možeš računati. U Rijeci sam igrao agresivno, dosta direktno. Danas mlada reprezentacija Hrvatske igra u kontinuitetu s posjedom, s naglaskom na individualnu kvalitetu. Pa kako ću ja reći Brekalu ili Haliloviću: “Nemoj driblati, moraš vratiti natrag loptu?” Ne želim sputavati igrače. Treba imati filing, kad netko napravi grešku, pogotovo kod mladih igrača, ne treba odmah mijenjati. Treba dečkima dati podršku, procjena je tu vrlo bitna... – govori.
Bez signala na pučini
Niko Kovač, otkako je Gračanu predao mladu reprezentaciju, stigao je do samog trenerskog vrha, postao trener – Bayern Münchena.
>> Pogledajte galeriju kako su se Niko Kovač i Bayernovi igrači zabavljali na Oktoberfestu
Slavena Bilića također je lansirala mlada reprezentacija i on je, kao nekadašnji kapetan Kovač, preuzeo A reprezentaciju, pa dalje otišao u svijet. Došao, eto, i do Saudijske Arabije. Je li to utaban put? S klupe mladih na klupu A momčadi?
– Ima logike. Kao trener najbolje poznaješ te igrače, kako oni stasaju, tako ih i ti znaš. No, nisu svi izbornici U–21 momčadi napravili taj korak, tako da to nije pravilo. Imam ambicije, ali sam skroman. Idem korak po korak. Ne gledam previše naprijed, treba biti čovjek čvrsto na zemlji, ovo što smo sad postigli rezultat, lijepo će se slegnuti, napraviti nešto na Europskom prvenstvu pa dalje razmišljati.
Kako se opuštate?
– Uz obitelj i suprugu Danielu.
Imate tri kćeri?
– Četiri. Moja Nina, kći iz prvog braka, ima već dvije kćeri – moje unuke Stelu i Laru. A Daniela i ja imamo tri kćeri – Lauru, Emu i Almu. Najstarija ovih dana polaže vozački ispit. Ovih dana imamo obiteljski ručak, slavimo rođendane, nismo stigli kako sam ja bio na putu s U–21 reprezentacijom. Dolazi i moja majka Ružica, prabaka je danas. Rekla je da sva djeca moraju okupiti na ručku, kako bi napravila novu obiteljsku fotografiju sa svima.
Priča li se kod kuće o nogometu?
– Malo. Ispričam što moram, znam da ih nogomet toliko ne zanima kao mene pa ih ne gnjavim. Rečenicu, dvije, tri. Više pričamo doma o – modi. Volim i zapjevati, tata je bio veseljak, naslijedio sama to od njega. Volimo otići kod punca u Vrbnik. Gradele, škampi... – priča Gračan pa se sjeti lova na hobotnice.
>> Pogledajte ljubavnu priču Vanje i Luke Modrića
– Bio sam na klupi Hajduka. Zaredale se pobjede, igralo se dobro. I kažem ja novinarima nakon pobjede u subotu – “Pardon, ali trebam odmor, otići ću malo do Šolte. Sutra me nema.” Pitaju oni, mogu li me zvati na mobitel, ja kažem: “Može.” Međutim, kako na pučini nije bilo signala, oni su zvali i nisu me dobili. I drugi dan čitam u novinama: “Trener Hajduka je na jahti, uživa, isključio mobitel.” A ja si mislim, ma kakvoj jahti?! Kakva uživancija? Ja čitav dan na maloj barci s motorom od 6 KS, koji se pokvario dok sam hvatao hobotnice. I čitav smo dan mi popravljali taj motor ne bismo li se nekako vratili u Split, da ne ostanemo plutati...
Što vam smeta?
– Pretjerujemo u krajnostima. Nije dobra ni euforija ni depresija. Čovjek kad poleti, ne radi dobro. Griješi. To je bit. Ostati na zemlji, ma što da se događa. Dobro ili loše.
Gračan je bio sjajan nogometaš! Gračan je bio izvrstan trener Rijeke 1999. Gračan danas više nije izvrstan trener. Pregazilo ga je vrijeme. Da ovakve igrače kakve on ima u mladoj reprezentaciji trenira neki moderan trener kao Zekić ili Bjelica od naših, oni bi se prošetali kvalifikacijama i imali ozbiljne šanse na europskom prvenstvu. Gračan, na žalost, već u vrijeme kad je postao trener Dinama a to je bila 2004. godina više nije bio dobar trener. Želim mu svako osobno dobro, ali na žalost za ovu reprezentaciju, nije dovoljno dobar voditi možda jednu od najboljih generacija nogometaša koje smo imali. Žao mi je što ovo moram napisati, ali nije do Gračana nego do onih koji su ga postavili na ovu poziciju.