Nakon 16 godina čekanja, islandska rukometna reprezentacija vratila se u borbu za europske medalje. Toliko je prošlo otkako je jedna od najstrastvenijih rukometnih nacija svijeta posljednji put igrala u polufinalu Europskog prvenstva. Generacije su se izmijenile, legende su otišle u mirovinu, ali vikinški duh ostao je netaknut. U siječnju 2026., na europskoj smotri u Skandinaviji, Island se vratio. Pobjedama u Malmöu protiv domaćina Švedske (35:27) i Slovenije (39:31), "strákarnir okkar" (naši dečki) osigurali su polufinale i podsjetili svijet zašto su fenomen.
Čitava nacija, smještena na izoliranom otoku s nešto više od 370.000 stanovnika, živi i diše za rukomet. To je sport koji ujedinjuje zemlju, a kada igra reprezentacija, ulice se isprazne, dok TV prijenos, kako je jednom rekao bivši izbornik Guðmundur Guðmundsson, prati više od 80 posto stanovništva. Tajna njihova uspjeha leži u sustavu. Gotovo svako, pa i najmanje selo na Islandu ima sportsku dvoranu, a djeca od najranije dobi uče osnove sporta koji utjelovljuje njihov nacionalni karakter: borbenost, snagu i nevjerojatnu otpornost. Iz te male baze desetljećima izlaze igrači i treneri svjetske klase, što Island čini nepresušnim vrelom rukometnog talenta i najvećim svjetskim "izvoznikom" trenerskog znanja. Imena poput Dagura Sigurðssona, koji danas vodi Hrvatsku, ili Alfreða Gíslasona, dugogodišnjeg trenera Njemačke, svjedoče o njihovoj stručnosti.
Vrhunac islandske rukometne povijesti dogodio se na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008., kada je generacija predvođena neponovljivim Ólafurom Stefánssonom osvojila srebrnu medalju, izgubivši u finalu od Francuske. Ta medalja, tek četvrta olimpijska u povijesti zemlje, predstavlja najveći sportski uspjeh Islanda i zacementirala je status rukometaša kao nacionalnih heroja. Dvije godine poslije, momčad s istom okosnicom i igračima poput Guðjóna Valura Sigurðssona, Arona Pálmarssona i Snorrija Guðjónssona, osvojila je i broncu na Europskom prvenstvu u Austriji.
Nakon tih uspjeha uslijedilo je teško razdoblje smjene generacija. Odlaskom ključnih igrača rezultati su počeli oscilirati. Najniža točka dosegnuta je na Svjetskom prvenstvu 2021., kada je Island završio na skromnom 20. mjestu, što je bio jasan znak da je era starih heroja završena. Ipak, strpljivim radom i vjerom u mlade snage započeo je povratak. Već na Svjetskom prvenstvu 2023. osvojeno je 12. mjesto, a prošlogodišnji turnir donio je ulazak u top deset, što je bio nagovještaj uspona koji je kulminirao na ovom Europskom prvenstvu. Ključnu ulogu u tome odigrao je Snorri Guðjónsson, koji je preuzeo klupu 2023. i u momčad usadio pobjednički mentalitet generacije kojoj je i sam pripadao.