Sandra Elkasević osvojila je peto mjesto u bacanju diska na svjetskom prvenstvu u Tokiju. Dakle, ostvarila je isti plasman kao prije dvije godine u Budimpešti. Ovo je treće svjetsko prvenstvo na kojem je ostala bez medalje. Na svom prvom, u Berlinu 2009. godine, bila je deveta, te dvaput peta, 2023. i 2025. godine. Njezin najbolji hitac bio je 65,82 metara, nedovoljno za postolje. Svjetska prvakinja, prvi put u karijeri, postala je Amerikanka Valerie Allman s hicem 69,48 metara. Druga je bila Nizozemka Van Klinken (67,50), a treća Kubanka Silinda Morales (67,25). Ispred Sandre još se ugurala Šveđanka Vanessa Kamga s novim nacionalnim rekordom – 66,61 metara. Nije neka utjeha ali iza Sandre su ostale dvije bivše svjetske prvakinje, Amerikanka Tausaga i Kineskinja Feng. Isto tako nije ujtjheha ni 11 000 dolara koliko će Sandra dobiti za peto mjesto. Jer, nije u šoldima sve...Barem ne kod Sandre.
- Dobro je krenulo finale. U prvoj seriji bila je to sasvim solidna daljina. Onda su se dogodili drugi i treći hitac u mrežu. I više se nisam uspjela vratiti u normalan ritam. Trudila sam se ali nije išlo. Ostaje žal za tim hicima u mrežu jer sam uvjerena da bi se disk zaustavio na nekih 67, 68 metara što bi vjerojatno bilo dovoljno za medalju. Još su me suci poremetili u zadnjoj seriji jer nisu znali koja po redu bacam. To su ta nova pravila da nakon tri serije otpadnu dvije, pa nakon četiri serije još dvije i nakon pete serije još dvije. Toliko me je to iživciralo da je bolje da nisam bacala tu posljednju seriju - rekla je Sandra smirenim tonom.
A onda su krenule suze. Jednostavno ih Sandra nije mogla zaustaviti. Emocije su proradile baš najjače. Nikad je nismo vidjeli da tako plače, dobro možda samo u Berlinu 2009. godine.
- Ljuta sam na sebe i povrijeđena. Dva mjeseca sam naporno radila za ovo i onda ništa. Bila sam tako blizu, a na kraju tako daleko. Na Igrama sam bila četvrta, sada na istom stadionu peta. Očigledno mi Tokio nije suđen. Nemojte se ljutiti ali jednostavno nisam mogla da se ne rasplačem. To je jače od mene. Imam 35 godina a plačem kao neka klinka. Plakala sam kad sam imala 19, u Berlinu, kad sam mislila da ću osvojiti medalju a bila sam,a deveta. Znam da je sve sport - pobjede i porazi, ali opet. Mislila sam da ću ovu sezonu preskočiti onda mi je nadu dalo ono postolje u Eugeneu, na mitingu Dijamante lige. Rekla sam Edisu – idemo se sad zatvoriti i raditi dva mjeseca za medalju. I radili smo, naporno smo radili. I na kraju me nije nagradilo. I zato mi je žao, užasno mi je žao. Najviše mi je žao ta dva hica u mrežu. Ne znam koji je bio ljepši. Da nisu ta dva hica završila u mreži, sada bi pričali o nekim ljepšim temama. Ovako...razočarana sam – pričala je Sandra dok je suza suzu stizala na njezinom licu.
U tako dugačkoj sezoni ostali ste zdravi, ostali ste u svjetskom vrhu bez obzira na to što niste osvojili medalju. Iduće godine nova je prilika za postolje – Europsko prvenstvo u Birminghamu. Tamo branite sedam zlatnih medalja....
- Sve je to istina. Znam, proći će me ovo raspoloženje. Sigurna sam da ću večer provesti u plaču, sad samo razmišljam da se vratim doma, dobro odmorim i onda krećem nanovo. Sljedeća sezona nije tako dugačka, EP je u kolovozu, dakle počinjem s pripremama već u listopadu.
Sigurno niste računali da će Morales uzeti medalju, da će Kanga ovako daleko bacati?
- Ma dobro, Kubanka je iznenadila jer je nitko ne poznaje. Za Kangu sam znala da je može "pogoditi" jedan dobar hitac. Ma, kako to da se meni nikad ne dogodi tako jedan pravi hitac? Kao da me netko ukleo. Nema veze, naravno da ovo nije moj kraj, imam ja još toga za pokazati, nadam se i osvojiti. Cilj su igre u Los Angelesu – istaknula je Sandra koja nikako nije prestala plakati.
- Užas, nakon toliko natjecanja, nakon toliko medalja, nakon toliko godina na vrhunskom nivou, ja sada plačem kao beba. Ali, ne mogu si pomoći. To su emocije. Nie meni žao kada bacim daleko a ne osvojim medalju, žao mi je kada ovako slabo bacam a imala sam dobar osjećaj, dobro smo trenirali, dobro sam se ovdje osjećala. Uh, prokleta ta mreža i ta moja nestrpljivost. Sad se pokazalo da smo ipak prekasno krenuli s pripremama. U redu, ukrcali smo se u posljednji vlak za Tokio ali nije to bilo to. I sada idem kući, popravljati sve što se da popraviti. Hvala na suradnji, ali ovoga put niste imali baš nekakav dobar razgovor od mene – zaključila je Sandra.
ne znam koliko ti znači al iimaš iskreno divljenje i podršku z asvoj rad. tko nije bio sportaš ne zna z aodricanaj koja ti imaš. želim ti sve najbolje u budućnosti a ti dobro procijeni sama što i kako dalje...živjela i sretna bila!