Doznajemo: Evo kako Hrvatska planira srušiti Engleze, Dalić se odlučio za taktički zaokret

Uzevši u obzir koliko je Hrvatska godinama bila utemeljena na jednom stilu i sustavu igre, nije iznenađenje da je u hrvatskim nogometnim raspravama tema "hoće li Zlatko Dalić startati s tri ili s četiri u zadnjoj liniji protiv reprezentacije Engleske?" postala vjerojatno najčešća uoči početka Svjetskog prvenstva. Kao što već i znamo, pod Dalićem je formacija 4-3-3, odnosno 4-2-3-1 u onim najvažnijim utakmicama donosila povijesne uspjehe i medalje, ali to je bitno ponoviti jer daje razumijevanje zašto se o ovim promjenama sada toliko govori. Vjerojatno nekima ova tema već ide i na živce.

Koliko god nekima išla na živce, ta tema izrazito je važna. Dalić je vrlo često govorio da sustav s tri igrača u zadnjoj liniji nije za Hrvatsku, jednom je rekao i da ga više nikad neće koristiti, a sada je za ovaj turnir izbornik prelomio na drukčiju stranu i igrat će s oba sustava. Očekuje se da će vatreni u 3-4-2-1 formaciji istrčati protiv Engleske, a u 4-3-3 formaciji protiv Paname i Gane. U tom smislu je na pripremnim utakmicama Belgija služila kao "gluma" za Englesku, a Slovenija kao "gluma" za Panamu i Ganu, što u smislu razine suparnika, što u smislu vlastite ideje i taktike. I postoji jasna razlika.

A ona se zapravo poglavito temelji na ulozi Joška Gvardiola. Kada Hrvatska igra u sustavu 3-4-2-1, kao što je bio slučaj u dvoboju protiv Belgije, Gvardiol je bio uglavnom rezerviran prema naprijed i držao svoju poziciju lijevog stopera, posebice zbog činjenice da ispred sebe ima Ivana Perišića. S druge strane, protiv Slovenije se pojavljivao svugdje u kreaciji zbog svojih nadnaravnih tehničkih sposobnosti za braniča, u nekoliko situacija čak i na pozicijama "desetke", ofenzivnog veznjaka, ali to je otvaralo rupe u obrani jer Gvardiolova istrčavanja nisu bila kvalitetno pokrivena.

S jedne strane, protiv Belgije smo izgledali dosta bezopasno, ali bili defenzivno prilično kompaktni. S druge strane, protiv Slovenije smo kreirali znatno više, ali i dopuštali više. Naravno, rezultat je bio znatno bolji protiv Slovenaca, ali sam rezultat osim psihološkog momentuma ekipe nije toliko važan kao ovi detalji koje je izbornik naučio. Primjerice, Hrvatska je pokazala da ima problema s branjenjem tranzicija, a sustav s tri igrača u zadnjoj liniji (gol Belgije ne računamo jer je igrala totalno "izmiješana" momčad) u tom je segmentu strahovito važan jer Hrvatska nema samo jednog igrača više u zadnjoj liniji nego i, uobičajeno, ima jednog igrača više pri branjenju kontranapada.

Efekt koji stvara prijelazak s formacije 4-3-3 na formaciju 3-4-2-1 je činjenica da zbog tog čovjeka više u centralnom dijelu obrane, Luka Modrić i Mateo Kovačić imaju nešto manje pozicijskih obaveza na terenu te mogu slobodnije kreirati i stvarati u drugoj fazi izgradnje napada. Zasad to protiv Belgije nisu pokazali, no na toj utakmici su vidno i jedan i drugi hvatali svoj ritam nakon duljeg ili kraćeg perioda neigranja. Problem, međutim, nastaje kada nakon sjajnih poteza Luke i Matea često nemamo dovoljno ljudi u završnici kada igramo 3-4-2-1.

U principu, glavna razlika među ovim sustavima, barem na primjeru hrvatske reprezentacije, leži u tome koliko vatreni mogu podnijeti gubitak posjeda. U jednom sustavu su stabilni, ali ponekad sterilni, dok su u drugom atraktivniji, ali i ranjiviji. To je dilema koja postoji otkako je nogometa, ali za Hrvatsku je to ipak neka nova priča. U svakom slučaju, jako je dobro da izbornik Dalić ima više opcija, ali je pitanje svih pitanja hoće li odabir tih opcija ovisno o suparniku biti najbolji mogući.

Za Englesku se očekuje da će to izgledati ovako; Livaković – Šutalo, Vušković, Gvardiol – Stanišić, Modrić, Kovačić, Perišić – Kramarić, Baturina – Musa. Najviše dilema je u napadu i u ofenzivnim pozicijama, a velike šanse za prvih 11 imaju i igrači poput Petra Sučića i Ante Budimira.