Nastavljamo s izborom za Večernjakova Nogometaša godine, a današnji član žirija osvajač je ove nagrade iz 1977. te jedan od najuspješnijih i najlegendarnijih igrača u povijesti Hajduka – Dražen Mužinić Frfa. No prije razgovora o izboru deset najboljih u 2025., s Mužinićem smo malo porazgovarali o raznim temama iz njegova života i karijere.
Kako danas izgleda vaš život?
– Penzionerski. Prvo se sa suprugom ujutro popije kava, onda se ode do grada po 'spizu', nabavi se što se treba. Svako malo odemo i na Brač jer tamo imamo kuću, katkad odem i na more uhvatiti koju lignju ili koju ribu, i tako prolaze dani. Gledam i utakmice na televiziji, najviše 'lige petice', a i našu ligu kad su dobre utakmice. Unuke su nam već velike, i jedna i druga su postale liječnice. Jako se ponosimo tome.
Kako vas služi zdravlje?
– Prije desetak godina imao sam srčani udar, pa sada živim na tabletama. Masnoća, tlak, ima tu svega, ali pod kontrolom je. Ne želim kukati.
Kad ste već i sami spomenuli gledanje utakmica, što najviše volite gledati?
– Cijelu englesku ligu, a sada pogotovo Arsenal. Igraju izvanredno i guštam ih gledati. Manchester City i Liverpool malo su pali, a Arsenal bi sad mogao uzeti prvenstvo. To bi bilo dobro za nogomet, nije dobro da je uvijek isti klub na vrhu. Arsenal igra kvalitetno, i tvrdo i atraktivno. Volio bih da osvoji naslov.
A što se tiče naše lige, prije ste u intervjuima govorili da niste pratili HNL?
– Pratim derbije i pratim Hajduka, ali samo na televiziji. No kad se počnem nervirati, a to bude često, ugasim televiziju, uzmem svojeg psa Fangija i odem šetati. Lijepo njemu, lijepo meni.
Istinska ste legenda Hajduka. Kad se osvrnete na svoje igračke dane, što vam budi najljepša sjećanja?
– To je bilo najboljih deset godina u Hajdukovoj povijesti, gotovo svake godine osvojili smo po jedan trofej. Teško je izdvojiti jedan trenutak, ali činjenica je da su mi prvi i zadnji naslov prvaka Jugoslavije najslađi. Prvi jer sam imao 17 godina i debitirao za prvu momčad, a to je bio prvi naslov prvaka za Hajduk nakon 17 godina čekanja. A zadnji naslov jer smo imali ogroman doček u Splitu nakon što smo dobili zadnju utakmicu u Sarajevu. Sve u svemu, jako lijepe uspomene.
Koliko je tada bilo teško dominirati prvim rangom u Jugoslaviji?
– Bilo je jako teško. To je bila jedna od najjačih liga u Europi, posebno zbog pravila da prije 28. godine igrači nisu smjeli ići igrati u inozemstvo, pa se sva kvaliteta skupila na jednom mjestu. Kad se sjetite Dinama, Zvezde, Partizana iz tadašnjih dana, pa onda gostovanja u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Nišu... Pita se čovjek hoće li živu glavu izvući. A kad gledate gostovanja danas, gdje god Hajduk dođe ima više svojih navijača nego domaćih, pa to više i nisu gostovanja. Hajduk, osim kod Dinama, danas više nigdje nije gost. Trebalo je tada u sedamdesetima izvući bod u Skoplju ili Titogradu. Nije tada bilo VAR-a, kamera i provjera, nego je tada bilo "deri", pa tko živ – tko mrtav.
Poznati ste kao beskompromisni borac iz svojih igračkih dana, čovjek koji je nerijetko nakon utakmica bio i krvav, a danas je u nogometu sve manje igrača takvog profila. Zašto mislite da je tome tako?
– Uvijek sam se vodio jednom devizom; posao koji radiš, moraš ga raditi pošteno. Zamislite da u utakmici ne date sve od sebe, a nakon toga morate doći u svoju ulicu, u svoj kvart, portun. Što će ti reći susjed ili prijatelj? Pa naravno da će ti reći: "Što se ti tu zaj****aš, a ja plaćam karte i gubim vrijeme." Budući da ti ljudi plaćaju ulaznice, pošteno je dati sve od sebe. Puno sam utakmica u karijeri odigrao i loše, ali nikad se nije moglo reći da se nisam borio. Danas je sve podređeno tome da igrač bude zadovoljan.
Poznata je priča da vam je Dinamo 1976. za dolazak nudio poslovni prostor od 100 kvadrata na današnjem Trgu bana Jelačića pokraj hotela Dubrovnik, stan na Trešnjevci te deset puta veću plaću nego u Hajduku, ali sve ste to odbili. Kako sada retroaktivno gledate na tu odluku, što vam je donijela, a što možda odnijela?
– Financijski mi je puno toga odnijela, ali mi je donijela to da se mogu mirno šetati Splitom. Vidite kako se danas sipa drvlje i kamenje, primjerice po Jošku Jeličiću i nekim drugim igračima koji su otišli u Dinamo. To po meni nije normalno, ali navijači su takvi kakvi jesu. Da sam tada otišao u Dinamo, pitanje je bih li se ikad uopće mogao i vratiti u Split. Obožavam Split i ne mogu zamisliti svoj život bez Splita i Dalmacije. Ljudi i danas vole sa mnom porazgovarati, zahvaliti za sve što sam im dao. To je veliko ljudsko zadovoljstvo, nije sve u novcu.
U biranom ste društvu od 31 nogometaša koji su osvajali ovu prestižnu nagradu. Sjećate li se 1977. i trenutka kad ste saznali da ste dobitnik?
– Kako ne! Imao sam prijam u Zagrebu i to mi je bilo jako veliko priznanje. Te godine osvojili smo dvostruku krunu Jugoslavije i bio sam jedan od boljih igrača u reprezentaciji. Još sam nekoliko godina bio u užoj konkurenciji, ali mislim da sam baš 1977. zaslužio nagradu. I danas mi statua stoji u dnevnom boravku. Iz igračkih dana nemam puno uspomena, dresove sam sve podijelio, ostala mi je jedino nagrada Večernjeg lista za Nogometaša godine.
Vratimo se mi na izbor za 2025. Na prvom ste mjestu izabrali Luku Modrića, na drugom Ivana Perišića, a među deset najboljih uvrstili ste puno igrača HNL-a.
– Modrić je fenomen s 40 godina. Pogledajte ga u Milanu, koliko volje i želje ima, koliko želi pobijediti u svakoj utakmici. To je jednostavno svjetsko čudo. Ta količina trke, znanja, smirenosti, a najbolje je što se i dalje želi dokazati u svakom trenutku. Poslije svih onih uspjeha s Realom i dalje je tako motiviran. Jednostavno, fascinantan igrač. Ivan Perišić je moj miljenik, to je profesionalac kakvog samo poželjeti možemo, izvanredno je ono što nam on daje u važnim utakmicama i što je pokazao ove godine. Sjećam se još juniorskih dana kad je odlazio iz Hajduka, još tada je kao dječak bio maksimalni profesionalac od 300 posto. A igrače iz HNL-a izabrao sam zato što sam htio dati malo podrške i pažnje igračima iz naše lige. Fruk je bio daleko najbolji igrač lige, Šego je na jesen pokazao jako puno, Jagušić je strašan potencijal i kreativac, Dinamo je bez Mišića 50 posto lošiji, a mali Mlačić me svojim pristupom i igrama oduševljava iz utakmice u utakmicu. Zbog sentimentalnih razloga sam na popis stavio i Luku Vuškovića, čiji mi je djed dao nadimak Frfa – zaključio je Mužinić.
Mužinićevih deset
1. Luka Modrić (Milan) 10 bodova
2. Ivan Perišić (PSV) 9
3. Joško Gvardiol (Man. City) 8
4. Josip Stanišić (Bayern) 7
5. Toni Fruk (Rijeka) 6
6. Michele Šego (Hajduk) 5
7. Adriano Jagušić (Slaven) 4
8. Josip Mišić (Dinamo) 3
9. Branimir Mlačić (Hajduk) 2
10. Luka Vušković (HSV) 1
Bio je Frfa dobar fajter, mada dosta prgav, ali to je sastavni dio karaktera i nogometa. Jedini koji me kasnije podsjećao na njega je Gattuso. Sve najbolje Frfi od Dinamovca.