'Uz Teslu i Boškovića, Dioklecijan je zasigurno globalno najvažnija osoba koja je potekla s prostora koji nastanjuju Hrvati'

Božidar Domagoj Burić do sada je realizirao neke od najvećih projekata HRT-a poput "Ludih rimskih careva", "Hrvatskih kraljeva", "Republike" i "Doba uskoka", a "Hrvatski kraljevi" bili su emitirani i na postaji Viasat History koja emitira program u 30 zemalja svijeta. Serija "Doba uskoka" dobila je i Večernjakovu ružu za TV-emisiju godine, a Burić je nedavno završio snimanje igrano-dokumentarne serije "Dioklecijan" koji je jedan od najvećih projekata koje je HRT ikad radio. Sve detalje o ovom novom projektu u razgovoru nam je otkrio Božidar Domagoj Burić.

Što vas je osobno inspiriralo da se upustite u stvaranje serije i filma o caru Dioklecijanu? Zašto baš on? Dioklecijan je, po mom uvjerenju, jedan od najvažnijih careva u tisućugodišnjoj povijesti Carstva. Ono što me je posebno nadahnulo na pisanje filma o njemu jest golemi nesrazmjer između njegove objektivne povijesne važnosti i neobično malobrojnih vjerodostojnih povijesnih izvora o njemu. Glavni razlog tome vjerojatno je njegov progon kršćana - kršćanska tradicija učinila je sve da ga izbriše iz kolektivnog sjećanja. Taj damnatio memoriae, kojemu je vjerojatno kumovao i njegov nasljednik Konstantin, završio je tako da, na primjer, o Dioklecijanovu privatnom životu ili osobnosti ne znamo gotovo ništa. Ostale su nam uglavnom neprovjerene legende i poneki zapis suvremenika, također sumnjive vjerodostojnosti. No, možda je moj glavni motiv ipak bio činjenica da je Dioklecijan naš. Ne u etničkom smislu, naravno, nego u smislu naslijeđa prostora. On je potekao s prostora na kojem danas žive Hrvati te je, kao utemeljitelj drugog najvećeg hrvatskog grada, kao doslovno prvi Splićanin, nemjerljivo utjecao na našu povijest, kulturu i kolektivni mentalitet. Uz Teslu i Boškovića zasigurno globalno najvažnija osoba koja je potekla s prostora koji nastanjuju Hrvati.

S obzirom na to da o kasnoj antici nemamo puno sačuvanih materijalnih ostataka, kako ste odlučili prikazati to razdoblje na ekranu? Kod takvih povijesnih razdoblja nemoguće je izbjeći pomoć mašte. Želio sam prikazati Dioklecijana kao čovjeka, zanimalo me je što bi se moglo događati u glavi osobe koja je nosila toliki teret na leđima, čovjeka koji je spašavao raspadajuće carstvo. Kakva je to vrsta karaktera mogla biti? Moja vizija Dioklecijana nekome će možda biti čudna ili iznenađujuća, ali do nje sam došao pokušavši ući u glavu reformatora koji se upustio u gotovo pa suicidalan pothvat. Nemojmo zaboraviti da je u pola stoljeća prije njegova dolaska prosječna duljina carskog mandata bila manje od dvije godine. Postati carem u to vrijeme značilo je sam sebi staviti nož pod grlo. Carevi su ubijani kao muhe. Onda dođe ovaj naš Dalmatinac, odradi punih dvadeset godina na tronu i na kraju se sam povuče s prijestolja, što je jedini takav slučaj u povijesti Carstva. Mislim da me nitko neće moći optužiti za pretjeranu uporabu mašte ako ga prikažem kao iznimno hladnokrvnu i promišljenu osobu, sposobnu za gledanje nekoliko koraka unaprijed u odnosu na sve svoje protivnike. I kao čovjeka koji je imao cilj te bi učinio sve da do njega dođe.

Koliko je bilo teško odvojiti povijesne činjenice od mitova i legendi i koliko vam je bila važna autentičnost? Autentičnost je uvijek važna. A mitovi i legende raspredaju se oko svake iole važnije povijesne osobe. Na sreću, uz igrani film, koji sam prvo napisao, odlučio sam napraviti i dokumentarno-igranu seriju u pet epizoda. Ona će biti obrazovnog karaktera i služit će kao neka vrsta znanstvenog leksikona igranom filmu, u kojemu sam koristio puno više fikcije i bavio se Dioklecijanovom osobnošću, njegovim privatnim životom, ali i uveo neke stvarne i fiktivne likove iz Rima i njegove rodne Salone. Svi ti likovi služe tome da se kroz njihove sudbine ispriča priča o samom Dioklecijanu.

Istaknuli ste da je riječ o jednom od najvećih projekata u povijesti HRT-a. Koji su vam bili najveći produkcijski izazovi tijekom snimanja? Najveći problem bio je izgraditi svijet koji danas postoji samo u tragovima. Od postojećih objekata mogli smo koristiti samo dijelove Dioklecijanove palače, i to u vrlo ograničenom opsegu, jer je i ona danas prilično daleko od svog izvornog izgleda. Stoga smo povijesne prostore poput rimskog Foruma, Senata, foruma u Saloni ili salonitanskih ulica morali izgraditi od nule. Pothvat je tim veći ako uzmemo u obzir da nemamo, poput Hollywooda, nekoliko paralelnih ekipa koje grade na više mjesta u isto vrijeme. Imali smo jednu jedinu ekipu. Građenje, snimanje, pa potom rušenje te građenje novih setova i čekanje da sve bude spremno za iduće snimanje. Meni osobno, to je bilo psihološki vrlo iscrpljujuće. Relativno mali broj ljudi, kolikogod oni bili iznimno vrijedni i profesionalni, bio je isključivi razlog zašto je produkcija trajala toliko dugo. A kad taj dugi vremenski period svedete na broj snimajućih dana, dobijete njih svega sedamdesetak. Za povijesni spektakl koji će trajati znatno preko dva sata, s tridesetak raznih setova i lokacija, s glumcima koji su morali naučiti golemu količinu teksta na latinskom - složit ćemo se da to zapravo i nije neki velik broj snimajućih dana.

Sagrađene su monumentalne kulise, izrađeno je preko 1000 kostima, angažiran ogroman broj statista… Što je za vas bilo najuzbudljivije ili najstresnije od svega? Mislim da u početku, kad sam prezentirao scenarij i opisao što će sve trebati učiniti kako bi se ta priča ispričala na dostojan način, gotovo nitko nije vjerovao da ćemo to zbilja tako i napraviti. Bilo je tu i podsmijeha i podcjenjivanja. No, navikao sam na to, nije prvi put da su me neki gledali kao da sam skrenuo pameću. Jednakom podsmijehu bio sam izložen i kad sam govorio da ćemo izgraditi interijere starohrvatskih crkvi u izvornim dimenzijama ili kompletnu mletačku ratnu galiju u našem studiju. Sve se to ostvarilo, pa se tako, evo, ostvario i Forum Romanum, interijer rimskog Senata i cijela jedna ulica u Saloni, na primjer. Ali, neka podsmijeha, inat je jako dobar dodatni motiv. A i oduvijek znam da ovako nešto na ovim prostorima može proizvesti samo HRT i nitko drugi. Po tom pitanju nikad nismo niti ćemo imati konkurenciju. Stoga ću uvijek biti zahvalan svojoj Kući i njenim ljudima na razumijevanju i hrabrosti.

Koliko je istraživanja bilo potrebno za autentičnost scena, naročito kad govorimo o rekonstrukciji Foruma Romanuma ili Salone? Istraživanje je bilo vrlo opsežno. U svakom segmentu, ne samo u scenografiji koju je osmislio Igor Juras. Golemo istraživanje provela je i naša kostimografkinja Željka Franulović. Stoga su njeni kostimi ne samo vrhunsko umjetničko djelo nego su i besprijekorne povijesne točnosti.

Gledatelji će imati priliku čuti dijaloge na izvornom, latinskom jeziku. Što vas je potaknulo na tu odluku i koliko je to zahtijevalo dodatnog rada s glumcima? Glumcima - a i sebi - neopisivo sam zakomplicirao život odlukom da film bude na latinskom. Tim više što to nije latinski koji smo učili u školama, nego kolokvijalni, degradirani latinski s kraja 3. stoljeća. Također, pišući scenarij, nisam se ograničavao po pitanju obilnosti dijaloga jer sam htio da likovi razgovaraju onako kako ljudi u svakodnevici zbilja razgovaraju, na ulici, u krčmi, spavaćoj sobi, na tribinama arene. Proučavajući antičke pisce, prije svega Marcijala, naišao sam na pravi trezor kolokvijalnih izraza i svakodnevnih jezičnih vulgarnosti, vrlo maštovitih. Primjenjivih i na današnje vrijeme. Ukratko, odluka o filmu na latinskom jeziku pokazala se punim pogotkom - osim što zvuči autentično, naši glumci, na čelu s Amarom Bukvićem, pokazali su svjetsku klasu. Uostalom, vidjet ćete uskoro. Neka gledatelji sami procijene.

Kako ste birali glumačku postavu, posebice za tako zahtjevnu i slojevitu ulogu kao što je Dioklecijan? Kako je došlo i do angažmana Mladena Badovinca iz TBF-a? Kad sam pisao film, već tada sam znao da će Amar Bukvić biti Dioklecijan, Nataša Janjić Medančić Priska, a Marko Cindrić car Karin. Amar je vrlo karizmatičan glumac kojemu, što se tiče filma i koliko je meni poznato, još nitko nije dao ulogu u kojoj bi njegova karizma došla do punog izražaja. Po mom mišljenju, Dioklecijan je ta uloga. Amar je nevjerojatan kao proračunati, konzervativni car koji gazi sve pred sobom kako bi došao do cilja. Nataša je, po meni, jedna od najtalentiranijih hrvatskih glumica u povijesti. A Marko - sami ćete procijeniti razmjere njegova talenta kad vidite kako je odigrao pomaknutog tiranina. U filmu su, ako se ne varam, 42 govorne uloge i ne mogu ih sve ovdje nabrojati, ali svakako bih izdvojio glumačkog genija Krešimira Mikića, briljantne Marinka Prgu i Slavka Sobina, te glumačkog gorostasa Dragana Despota. A što se tiče Mladena Badovinca - do ideje o njegovu angažmanu došao sam brainstormingom sa svojim pomoćnikom Đanijem Kosićem i montažerom Dubravkom Prugovečkim. Najbolja odluka ikad. Mladen je urnebesno dobar kao prezenter serije, u kojoj sam mu najave namjerno pisao da budu u duhu splitskog slenga i zajebancije. Namjerno koristim ovaj pomalo prosti izraz, jer će u seriji Mladen govoriti upravo takvim jezikom - neopterećenim, svakodnevnim i slobodnim. Zbog Mladenove osobnosti će i serija, u kojoj je on zapravo glavna uloga, biti nešto potpuno drugačije od svega što sam do sad radio.

Postoji li neka anegdota sa snimanja koja vam je posebno ostala u sjećanju? Bilo ih je previše da bih izdvajao jednu. Ali, ako moram birati - u ekipi se vrlo brzo počeo koristiti nadimak One Take Badovinac. Jer je Mladen memorijski monstrum koji je i najdužu i najkompliciraniju najavu uvijek izgovarao iz prve, bez greške. U početku sam se osjećao glupo i redateljski gotovo pa suvišan kada bih već nakon prve repeticije izgovorio: "Kamera stop! Snimljeno.", a kasnije sam se već smijao na svaku takvu situaciju.

Vaši prijašnji projekti su emitirani i izvan Hrvatske. Imate li ambicije da i "Dioklecijan" bude predstavljen međunarodnoj publici? Naravno. Dioklecijan, kao što sam već rekao, nema mjesto u kolektivnom pamćenju koje mu objektivno pripada. Uvijek ga zasjenjuju "fensi" rimski vladari poput Cezara, Oktavijana Augusta, Kaligule, Nerona ili Marka Aurelija. Nadam se da će naš film, a kasnije i serija, barem malo pridonijeti da se to promijeni. Osim toga, radujem se još jednoj stvari. Naime, u današnjoj filmskoj stvarnosti anglosaksonska publika je privilegirana. Sve je podređeno engleskom jeziku, prije svega Amerikancima koji nisu ljubitelji čitanja titlova. E, pa u našem filmu titlove će morati čitati doslovno svatko, bez obzira s kojeg dijela planeta potekao, jer istinski sumnjam da itko fluentno govori kolokvijalni latinski s kraja 3. stoljeća. Radujem se tome da će svi biti u istoj poziciji. Nema privilegiranih.

Video