Ako utorkom vrtite programe i zaustavite se na Prvom programu HRT-a, naletjet ćete na serijal prepun odlične grafike i vrlo zanimljive teme. Radi se o "Ne zaboravite ostaviti recenziju", serijalu koji prikazuje zapanjujući utjecaj društvenih mreža na sve aspekte hrvatskog turizma. Tematika turizma obrađena na nešto drugačiji način, privlači u prvim sekundama gledanja, a koja se priča krije iza serijala otkrio nam je jedan od autora Ivan Grgur s kojim smo osim o ovom serijalu porazgovarali i o fureštima, ali i njegovom radu..
Pripremili ste nam pravu dokumentarnu poslasticu "Ne zaboravite ostaviti recenziju". Koliko puta ste vi čuli ovu rečenicu? Mislite li da je ona pozitivna ili negativna u očima posjetitelja?
Jako puno puta. A imam dojam da je slušam sve više. Posvuda u svijetu je trend da se dijele popusti ako “ne zaboraviš ostaviti dobru recenziju” , pa osoblje ponekad stoji kraj tebe dok ne vidi da si upisao recenziju TripAdvisor/Google ekran.
Kao netko tko često putuje, ta rečenica mi je postala iritantna je je svugdje: na menijima, karticama, ulazima... S druge strane, kužim zašto: turistički radnici i ugostitelji su taoci istog algoritamskog ringišpila kao i mi gosti. A najveći paradoks je da su recenzije trebale biti “vrhunac online demokratizacije”, a danas ih često doživimo samo kao pritisak.
Kako ste došli do ideje za serijal? Što vas je osobno privuklo temi turizma i online recenzija?
Producentica Rea Rajčić i ja smo u razmaku od par tjedana oboje završili u Rimu i doživjeli istu grešku u Matrixu: grad koji je vrhunac svjetskog povijesno-kulturnog turizma ponaša se kao Disneyland. Kod Fontane di Trevi red kao za rollercoaster, odradiš propisani selfie i onda te nakon tri sekunde izguraju drugi ljudi koji čekaju u redu. Shvatili smo da je moderni turizam od povijesti i kulture (a isto vrijedi i za prirodu, gastronomiju itd.) napravio pokretnu traku za selfije. Kako smo oboje s obale, te turističke koreografije znamo napamet, samo si doma previše na njih navikao da bi ih vidio. Sad smo ih vidjeli i tu smo rekli: ok, serija. S druge strane, oboje smo godinama opsjednuti time kako digitalno mijenja stvarnost. Rea je snimila cijeli serijal o tome ("Kolaži o laži"; iskreno preporučujem), a ja već godinama kroz razne projekte proučavam internetske komentare i recenzije. Fascinira me kako se psihologija čovjeka promijeni čim prsti dotaknu tipkovnicu: online smo hrabriji, grublji, iskreniji... ili samo glasniji. Turizam je tu savršen slučaj: recenzije, društvene mreže i online platforme praktički su steroid koji je napumpao stvari do ovih ludih razmjera.
Koji vam je cilj bio kod početka stvaranja dokumentarnog serijala i koliko je trajao cijeli proces od ideje do emitiranja?
Kad ga uspiješ dekonstruirati, turizam je divan, grozan, smiješan i tragičan u istom kadru. Naš cilj je bio razotkriti taj igrokaz, pokazati malo što se događa iza kulisa. Zato cijeli serijal pričamo iz perspektive radnika, turista i stanovnika, a ne stručnjaka. Željeli smo istovremeno napraviti vremensku kapsulu ovog bizarnog trenutka u povijesti, odu junacima sezone i upozorenje sistemu jer mislimo da ovakav turizam nema budućnost. Prvi scenarij smo napisali u travnju 2022. Snimanje je krenulo u lipnju 2024. Solidno vrijeme, sad kad gledam to tako.
Tema turizma vrlo je kompleksna. S kime ste surađivali kada su objašnjena stručnih pojmova u pitanju? Kako izgleda i koliko traje daj dio pripreme dokumentarca?
Tema je ogromna, pa smo krenuli smo štreberski: knjige, članci, filmovi, serije....sve što smo mogli progutati da skužimo gdje turizam najviše "žulja"'. Od početka smo znali da ne radimo znanstveni serijal, nego serijal o ljudima i životu. Glavni sugovornici su nam bili ljudi na terenu- oni koji turizam rade, trpe ili troše. Naš je zadatak bio svaku teorijsku tezu pretvoriti u konkretnu, snimljivu situaciju i osobu kroz čiji se radni dan to vidi. Primjerice ako pričamo o problemu "instagramabilnosti" koji nekad naglo može na neke mikrolokacije privući rulju i opteretiti okoliš, mi moramo naći točnu lokaciju, satnicu kad puca, i osobu koja tamo radi da to onda možemo otići snimiti. Priprema ovakvog dokumentarca, koji se bavi stvarnim ljudima u stvarnim situacijama (bez "fotelja-stručnjaka" i klasičnih intervjua), zapravo nikad ne staje. Prvo odradiš istraživanje da što bolje shvatiš problem, zatim napišeš scenarij, uvijek temeljen na pretpostavkama i likovima koje si zapravo izmislio. Nakon toga, uz pomoć istraživača tražiš njihove stvarne ekvivalente, odeš snimati i shvatiš da su i najvjerojatnije pretpostavke bile krive, da protagonisti koje si zamislio ne postoje u stvarnom svijetu, pa snimiš nešto posve drugačije. U montaži shvatiš da imaš manje nego što si mislio na snimanju, pa se vraćaš na istraživanje i novo pisanje. I tako u krug, dok ne nastane suvisao komad sadržaja koji se onda nađe negdje na pola puta između scenarija i stvarnosti.
Grafike u serijalu su fenomenalne. Tko je zaslužan za njih i kako to da ste se odlučili "poigrati"?
Za dizajn je zaslužna agencija Señor, pod Art Direkcijom Tomislava Fabijanića. Mi smo od početka znali da želimo da serijal bude razigran i zabavan - takav nam je i sadržaj - to je u biti dokumentarna komedija/tragedija. Zadatak je bio dosta težak jer je trebalo kreirati vizualni identitet koji odražava ironiju, apsurd, bizarnost i realnost turizma kao fenomena, te spojiti kič kaotičnog pre-digitalnog turizma (koji je i dalje prisutan u mjestima na Jadranu) i elemente modernog, digitalnog turizma. Iskreno, to mi je bio jedan od najdražih dijelova ovog procesa jer je svaka grafika koju je Tomo poslao bila 3 puta bolja od onog što sam ja i mogao zamisliti.
U projektu sudjeluje i Nebojša Slijepčević. Kako je došlo do vaše suradnje i kako je ona izgledala?
Nebojša nam se pridružio na samom početku dok smo projekt još oblikovali na papiru i uzbuđeno filozofirali o turizmu i tome što bi serija mogla biti. Ideja je bila da kasnije preuzme i režiju nekoliko epizoda, ali na njegovu veliku sreću dogodilo se malo filmsko čudo s "Čovjekom koji nije mogao šutjeti", pa smo u samu realizaciju nastavili samostalno i čuvali ga za komentare na snimljen materijal i prve verzije montaže.
Kroz serijal obrađujete razne aspekte turizma. Koja vam je epizoda bila najzahtjevnija, a koja najzabavnija za snimanje?
Zbog produkcijske logistike snimali smo 7 epizoda praktički paralelno pa je teško odrediti epizodu, ali možemo dane snimanja...
Najzahtjevniji: Dubrovnik. Ljeto. +40 °C. Usput i grad krcat. U jednom jedinom danu smo morali odraditi jutarnju i večernju šetnju gradom s našom influencericom Ladom Kušec Deči, trosatnu GOT turu od podne i intervjue s turistima. Pozdrav snimateljima Urhu Pircu, Tinu Ostrošiću i toncu Dinu Ljubanu koji su tih 12 sati izgurali herojski.
Najzabavniji: Split. Dan smo proveli s četvrtim razredom koji je vrlo precizno, smiješno i mudro, objasnio kako im turisti kvare ljetne praznike i ponudio genijalna rješenja za masovni turizam. A noć smo proveli u necenzuriranom izlasku s ekipom Danaca koja se došla “razvalit”’, za epizodu o zabavi i njezinom učinku na grad i stanovnike. Iskreno, od školskih klupa do likova koji u 3 ujutro traže mjesto gdje će se tetovirat - suluda tranzicija.
Epizode ste snimali kroz ovu i prošlu godinu. Puno je to vremena... Kako to zapravo izgleda na terenu?
Na terenu to izgleda ovako: turistički kaos i potpuna nepredvidivost. Jedan dan kaos, drugi dan nijedan gost baš u sceni gdje ti treba konobar u stampedu. Čak i "sigurne" lokacije su nas varale: na Stinivi smo došli snimati prenapučenost, a pogodili vjerojatno jedini miran dan u 5 godina. Uz to, snimali smo stvarne ljude u stvarnom poslu: gosti ne žele kameru dok jedu, konobaru ne smiješ rušiti promet, stalno plešeš između etike i produkcije. U produkcijski dio uopće neću ulaziti - ljetna sezona, skučeni budžet i ekipa koju treba smjestiti i nahraniti u top destinacijama dva ljeta zaredom. Zvuči divno, ali je zapravo jako, jako naporno.
Na kojim ste sve lokacijama snimali i kako ste ih birali?
Birali smo lokacije vrlo jednostavno: Googlali smo "Top destinacije u Hrvatskoj" i slijedili algoritam. Što je on preporučio, to vi gledate. Cijeli serijal je o tome kako digitalno kroji stvarnost masovnog turizma, zato smo birali mjesta koja najviše gore na društvenim mrežama i platformama. Željeli smo vidjeti što turiste stvarno vuče i što to govori o današnjoj dinamici turizma. Svi znamo da su Plitvice predivne, ali što kažu jedinice, dvice i trojke? Te recenzije često otkrivaju više o turistima, našoj ponudi i modernom masovnom turizmu nego o samim Plitvicama.
U emisiji ste razgovarali s različitim vodičima, ugostiteljima, turističkim djelatnicima... Koliko je trajala priprema? Mailovi, dogovori, dozvole...
Seriju smo snimali tijekom dvije godine, dva ljeta, jednu zimsku sezonu i više snimajućih blokova na zaista različitim lokacijama. Pripreme za svaki blok su bile kompleksna akcija, pogotovo što se većina stvari radila na daljinu, iz Zagreba, gdje je produkcija bazirana. Nije uvijek jednostavno telefonski ili mailom nagovoriti protagoniste na snimanje u srcu sezone, njihova dekoncentriranost od primarnog posla vrlo jednostavno može završiti negativnom recenzijom i toga smo svi u ovom procesu bili itekako svjesni.
U serijalu propitujete koliko recenzije i društvene mreže oblikuju naše iskustvo putovanja. Koliko mislite da danas realnost turističkog doživljaja odstupa od onoga što vidimo online?
Razlikuje se jako puno. Što i nije najbizarnija od svih stvari, meni je skroz očekivano da će se destinacije željeti prodavati u svom najboljem ruhu. Najgore je što svi sudjelujemo u tom igrokazu mazanja očiju kad smo u ulozi turista (i ja, iako to znam). Za početak ti netko ti proda raj na drugom kraju svijeta. Dođeš u te neke “Plitvice” na drugom kraju svijeta i shvatiš da tamo ima milijun ljudi i da to nije taj raj koji su ti prodali. Ali, umjesto da fotkamo kaos, mi opalimo “mandatorni” selfie bez ijedne druge glave u kadru i to objavimo pa netko drugi krene u iste “Plitvice” na drugom kraju svijeta. Mi jedni drugima prodajemo priču da je sve divno i krasno jer na mrežama moramo izgledati kao da nam je bilo najbolje, bez obzira na realnost. Jedino se u recenzijama tu i tamo probije malo istine.
Koliko vi osobno vjerujete fotkama i videima s neke destinacije objavljenim na društvenim mrežama? Ili sve uzimate s rezervom?
Sve, naravno, s rezervom, pogotovo danas. Ali kad baš želim negdje putovati, vrlo lako isključim racionalni dio mozga i uvjerim se da je ono što gledam online baš tako i uživo. Pa, sav nabrijan, krenem na put.
Dok smo kod društvenih mreža, surađivali ste i s influencerima. Kako ste došli na tu ideju? Što mislite koliko je njihova riječ važna?
Mislim da su influenceri, pogotovo u modernom turizmu, osnovni element marketinške jednadžbe. Raditi serijal o masovnom turizmu 21. stoljeća bez njih ne bi imalo smisla. Ugostitelji iz naše gastro-epizode otvoreno pričaju kako prilagođavaju prezentaciju jela da “radi” na društvenim mrežama i koliko im znači kad influencer pohvali (ili, ne daj bože, iskritizira).
Dio sadržaja za serijal, preuzeli ste i s društvenih mreža. Koliko ste pretraživali da bi to pronašli sve? Jeste li imali problema s nekim kreatorima i ustupljivanjem sadržaja?
Puno vremena. Puno pregledanih gluposti. I beskonačno skrolanja kroz rabbit holeove. Naravno, i recenzije su dio tog sadržaja. Istovremeno najzabavniji i najteži dio posla. Scenarist Šimun Šitum i ja pročitali smo toliko da sam uvjeren da smo putem izgubili koji IQ bod. Definitivno ne preporučujem.
Kada pričamo o recenzijama, koliko često ih vi čitate kada putujete? I koja je najniža ocjena na koju pristajete?
Dosta putujem i nemam neki fiksni limit, ovisi o milijun faktora. Kad sam na putu, radije “čopnem” po zalogaj od 5 uličnih prodavača nego sjednem u jedan “top” restoran. A ako sjedam u restoran s ocjenom, više gledam količinu recenzija nego samu ocjenu: 1000+ i preko 4,3 mi je solidan znak.
Kada je u pitanju turizam u Hrvatskoj, često su svi stručnjaci. Slično kao i s izbornicima u vrijeme prvenstva. A kroz serijal, ako sam dobro shvatila, suprotstavljate mišljenja. Mislite li da postoji tajni recept kojim će svi biti zadovoljni?
Dobro primijećeno, svi žele reći svoje o turizmu! I nema šanse da svi budu zadovoljni, to je već jasno. Prva epizoda (povijest i kultura) tek je emitirana i već stižu prigovori “šta nisi ovo”, “šta nisi ono”... Jednostavno, turizam u Hrvatskoj je toliko glomazna tema da bi nam da pokrijemo sve trebalo 20 sezona, a ne 8 epizoda po 26 minuta.
Koje turističke prakse u Hrvatskoj vas osobno ljute? Postoje li neki komentari stranih turista na koje se vama diže kosa na glavi?
Mislim da smo jednostavno preskupi za ono što nudimo po svim parametrima. Tržište će nas kad-tad kazniti, to je samo pitanje vremena. Naravno, u tome će deblji kraj izvući oni koji u biti nisu imali proizvod i uslugu koja opravdava cijenu. Mene kod turista najviše smeta ta sumanuta ravnodušnost prema nekim stvarima koje smatram objektivno spektakularnima. Da, Dubrovniku možeš svašta prigovorit. I da je bizarno preskup. I da ima previše turista. I apsolutno se na dosta mjesta ne osjećaš dobro došlo (što je vjerojatno opet rezultat prethodne rečenice). Ali ne možeš doći i vidjeti taj gradi i napisati "Zidine kao zidine.".
Koliko toga novoga ste vi naučili o Hrvatskoj radeći na serijalu? Za koje lokacije niste znali ranije?
Krenuli smo nekako u ovaj serijal jer mislimo da živimo na jednom od najljepših mjesta na svijetu i jer nas je strah da bi taj sumanuti turizam mogao uništiti sve što je u ovoj zemlji lijepo, ako ovako nastavimo. Sad sam još uvjereniji u obje tvrdnje. Nisam znao za slap u Vinodolu, koji je malo teže pristupačan, a veći dio vremena presušen pa je jedna od najgore recenziranih hrvatskih prirodnih atrakcija.
Na kraju, koji je vaš zaključak? Koliko je bitna priča koja ste prezentira turistima za njihov dojam? Je li to zapravo ono na što želite ukazati serijalom?
Mi želimo ogoliti kako narativi u digitalnom kroje stvarnost u turizmu. Hrvatska je objektivno spektakularna i jako je lako prodati turistima "priču" o njoj. I upravo tu leži najveći problem. Viralnost dobro utječe na prodaju sada, ali prijeti time da će turizam sam sebe u jednom trenutku pojesti. Recenzije nam to neumorno ponavljaju: Plitvice i Dubrovnik nisu sporni po ljepoti, nego po količini. Kad ti većina posjeta prođe u stajanju, naguravanju i traženju "kuta bez glava", čar nestaje. Nadamo se da će, ako serija išta napravi, potaknuti gledatelje, posebno mlade, da razmišljaju o tome kako sav ovaj metež raspetljati.
Još malo vezano uz vas... Vaš film je nedavno prikazan na TIFF-u. O kojem je filmu riječ?
Film se zove "Medo u šparugama". Prije dvije godine je medvjed viđen u okolici Umaga usred sezone branja divljih šparoga. Grad se jako brzo podijelio u dvije grupe - ljude koji vjeruju da medvjed stvarno postoji i skeptike. Film je u biti mala simulacija širenja jednog trača, a naravno, i ovdje kroz komentare i fotografije s društvenih mreža zagrebemo u to kako digitalno utječe na stvarnost. Film je jako specifično lokalan, humor i značenje su često skriveni u karakterima protagonista i vezani su uz jezik i sitne suptilnosti u načinu na koji protagonisti razgovaraju, pa smo se cijelo vrijeme pitali hoće li uopće rezonirati sa stranom publikom. Ispalo je da smo završili u Torontu, pa pretpostavljam da je rezoniralo.
Koji vam je daljnji plan kada su projekti u pitanju?
Trenutačno montiram i tražim financiranje za dugometražni dokumentarac o grupi muškaraca s Dugog otoka koji privodim kraju. U planu su još kratki igrani, kratki dokumentarni, dugometražni dokumentarni film i serija. Naravno, svi u sebi imaju internetske komentare, poruke i recenzije.
Iza sebe imate nekoliko kratkometražnih filmova. Predstavite nam ih?
"Sigurno Mrtvi" je moj prvi film nastao na radionici Restartove škole dokumentarnog filma. Inače sam hipohondar pa je to bila moja oda nama hipohondrima, kroz neki malo bizarni vizualni kod. "Espi" je kratki film o divnom dramaturgu Espiju Tomičiću koji je u doba snimanja bio u procesu tranzicije spola. Skužio sam jako brzo da se promjena spola ne razlikuje mnogo od bilo koje druge ljudske promjene. Ima svoje uspone i padove, strašne, smiješne, neobične, iznenađujuće i frustrirajuće trenutke o kojima se rijetko govori. Tako da film vizualno istražuje te trenutke. Film je nastao u sklopu serijala "Kolaži o laži" u epizodi o dokumentarnom filmu kao jedan od tri različita portreta istog protagonista.
Imate li uzore u poslu? Ako da, tko su oni?
Teo Morosin i Ivan Šaravanja. Poznatiji kao "Tužni".
Kojim biste se tematikama još voljeli baviti?
Užasno me zanimaju teretane i dinamike u njima i ovaj neki čudni ratno-apokaliptični mindset kojem živimo u zadnje vrijeme. Mislim da ću se tim opsesijama sljedeće baviti. I hrana, hrana me uvijek zanima. Možda hrana u teretanama? Mogla bi bit ok ideja.
I da se vratimo i na temu putovanja. Volite li vi putovati? Gdje ste zadnje, turistički, bili? I kamo planirate iduće?
Da, dosta putujem. Ironično, snimanje ovog serijala bio mi je period s najmanje putovanja u zadnjih desetak godina zbog ritma produkcije. Zadnje sam bio u Vijetnamu i jedva sam čekao da negdje opet odletim, ali iskreno, nakon ovoliko priče o turizmu, više nisam siguran kako više gledam na to.