Bilo je to godinama prije nego što će se Simo Mraović razboljeti, možda kratko nakon trećesiječanjskih promjena, zvao me je na neku književnu tribinu Društva hrvatskih književnika. Rekao sam ne mogu, ne ulazim tamo, strah me je scena. Kakvih scena, sve su to dobri ljudi? Možda su dobri, rekoh, ne poznajem ih, ali vole popiti, a svašta su o meni pisali i govorili. Kao primjer spomenuo sam Dubravka Horvatića. Nisam htio ići, no Simo je bio uvjeren da će me jednog dana nagovoriti. Prošlo je od tog vremena možda i četvrt stoljeća, odavno više nema Horvatića, nema ni Sime, a ja nisam ušao u zgradu na Trgu bana Jelačića 7, premda sam član Društva hrvatskih književnika. Kad god pomislim da bih i mogao ući, netko od tamošnje čeljadi da mi do znanja da to nije dobra ideja. Ljude sam nastojao izbjeći, ali ne i njihove knjige. Ovu sam iskopao u zagrebačkom antikvarijatu u kojem su rasprodavali kućnu biblioteku jednoga drugog zagrebačkog pjesnika, svojedobnog hrvatskog veleposlanika u Poljskoj, Milivoja Slavičeka. Slaviček bio je deset godina od Horvatića stariji, ali su u pjesničkom i socijalnom smislu bili ista generacija. Samo što je on bio snalažljiviji u društvu, u svemu manje radikalan, ali i neusporedivo manje darovit. Nadživio je mlađeg kolegu punih osam godina. Na titularnoj stranici modrim je flomasterom, prekrupnim slovima napisao: M. Slaviček, podvukao, pa ispod crte stavio datum 28. VIII. '85. Pojedine stihove podvlačio je, ili sa strane uskličnikom naglašavao, istim tim flomasterom. To će onom koji do knjige dolazi po rasturanju Slavičekove knjižnice dati priliku da knjigu čita kao palimpsest. U njoj su, naime, jedan koji piše i drugi koji podvlači. Obojica, svaki na svoj način, zanimljivi.
Devet godina prije preokreta iz 1991, knjiga objavljena je u zlatno doba hrvatskoga nakladništva. Sveučilišna naklada Liber, biblioteka Razlog, direktor Slavko Goldstein, urednici Milan Mirić i Ante Stamać, grafičko oblikovanje Mihajlo Arsovski. Jedna od onih knjiga pred kojima pisac zažali što i njegova knjiga nije objavljena u toj ediciji. Pjesme vrlo upečatljive, snažne, u njima odraz nekoga razornog životnog i povijesnog iskustva, ali nikakve slutnje onog što će Horvatić koju godinu kasnije postati. Činjenica da tog trenutka, te 1982. godine objavljuje kod Goldsteina označava ga, međutim, aurom stanovitog disidentstva i opozicionarstva, kakvu je oko sebe širio Slavko Goldstein. Ali nevjerojatno je, nemoguće, iz perspektive tog trenutka naslutiti pojavu poglavnika Ante Pavelića i njegovih ustaša, kao pozivni broj nekoga Horvatićeva budućeg opozicionarstva, ili opozicionarstva onog uličnog svijeta na čijim će krilima Horvatić uzletjeti, a Goldstein se zateći na strani progonjenih.
Horvatić u to je vrijeme živio kao slobodni umjetnik, surađivao je s Televizijom Zagreb, pisao za djecu i odrasle, i vlastiti imaginativni svijet stvarao u zanimljivom raskoraku između Zagreba i provincije, uglavnom one južne, dinarske i hercegovačke, s kojom dubljih iskustvenih veza nije imao. Rođenjem Zagrepčanin, povremeni kajkavac, pisao je o tom krvavom i opasnom jugu, uranjao u prošlost i povijest, uglavnom mračnu i nepravednu, i pisao stilski dorađenu, jedinstvenu liriku, upečatljive narativne fragmente, kao iskinute iz kakvog zagubljenog romana. Bio je jedan od originalnijih pjesnika svoga doba, onaj kojeg su prilike u njemu i oko njega omele da napiše knjigu na razini svog talenta.
"Bašćina" je u šest ciklusa, od kojih svaki funkcionira kao po jedna započeta, konceptualno zaokružena, pa nedovršena knjiga. Tako nastala cjelina neobična je, uzbudljiva. Recimo, atipična za njega, zagrebačka pjesma, naslova "Obzor": "Stenjevac na zapadu, na istoku Miroševac/ a mi ipak s uzdanjem živujemo/ a mi ipak tiho ispovijedamo/ našu vjeru u pravedne zasade/ kao da nas ne međi s istoka groblje, sa zapada ludnica." Ono što ovu pjesmu čini pjesmom nije dosjetka o groblju i ludnici, nije ni misao koja tu dosjetku prenosi, ni forma unutar koje je izrečena. "Obzor" pjesmom čini taj čist i svemoguć jezik, gdje nijedna riječ nije ovlašna ni promjenjiva, nego pjesma kao da je u knjigu uklesana. Pritom, ispunjena onom gorkom sumnjom u sebe i svoje, te u zajednički razum, koja će, svaka sumnja i autorefleksija, Dubravka Horvatića pet godina kasnije zauvijek napustiti.
Najizazovnijem, možda, ciklusu u knjizi naslov je "Heladske pjesme", a u njemu je "Trasibul", pjesma posvećena atenskom junaku iz peloponeskog rata i branitelju demokracije, koji je kulturu i prosvijećenost branio pred spartskom hegemonijom. Evo "Trasibula" vama na čitanje: "Tko li to noćas negdje u magli/ zbog neke riječi davno izrečene/ osta u blatu smrskana tjemena?/// Kome li jutros uznici svukoše/ tanku vezenu košulju, kome li dadoše/ suro zatvorsko ruho?/// Svaki osvit nosi novu stravu/ dok u mome gradu spartska vojska štiti/ one što tek sebi i tuđinu služe." Neobjašnjiva je sudbina koju je nekoliko godina kasnije Dubravko Horvatić sebi namijenio naspram ove pjesme. Možda je to razlog zašto sam se, pa i sa Simom Mraovićem, plašio ući u prostorije Društva hrvatskih književnika. Teško je suočiti se s karakterima darovitih, koji su izdali plodove svoga dara. Mnogo teže nego s nedarovitima, općenito.
Ne znam jesu li se Dubravka Horvatića njegovi sumišljenici sjetili ijednom, nakon što je 2004. umro. Meni se čini da nisu. Pjesnik je za života prešao na stranu nečitajućih. A čitajući nisu imali dovoljno duha i otvorenosti da ga čitaju. Kanoni su hrvatski poharani i pusti.