Na današnji dan prije petnaest godina otišao je jedan od najupečatljivijih hrvatskih glumaca – Predrag Vušović, svima poznat kao Pređo. Petnaest godina nakon prerane smrti Predraga Vušovića, uspomena na Pređu i dalje je živa, u kadrovima filmova, replikama iz serija, ali i anegdotama o glumačkom boemu koji je živio brzo, strasno i do kraja. Bio je jedan od onih glumaca čije lice ulazi u kuću bez najave, prirodno, kao član obitelji, dok istodobno na pozornici ostaje trajno vezan uz Dubrovnik, Gavellu i čitavu jednu generaciju kazališnih i filmskih autora.
Predrag Vušović rođen je 29. kolovoza 1960. u Kotoru, ali se za njega oduvijek govorilo da je dubrovački glumac, u tom je gradu završio osnovnu i srednju školu i već s dvanaest godina debitirao u kazalištu Mali Marin Držić u ulozi Toma Sawyera. Akademiju dramske umjetnosti upisao je i završio u Zagrebu, nakon čega se nakratko vraća u Dubrovnik, gdje dobiva angažman u Kazalištu Marina Držića i postaje jedno od prepoznatljivih lica dubrovačke scene. Od 1979. stalno je nastanjen u Zagrebu, a od sredine devedesetih njegov profesionalni dom postaje Gradsko dramsko kazalište Gavella, s kojim će ostati vezan do smrti.
U rodnom je Dubrovniku godinama sudjelovao u programima Dubrovačkih ljetnih igara, često otvarajući festival i pokazujući koliko je taj grad ostao dio njegova identiteta i onda kada je već odavno bio „zagrebčanin“ po adresi. Ta dvostruka pripadnost - mediteranska opuštenost i zagrebačka radna svakodnevica, kao da se prelila i u njegove uloge, u kojima je spajao humor i melankoliju, šarm i tugu.
Na televiziji se prvi put pojavio u seriji „Putovanje u Vučjak“ 1986., no šira publika zapamtila ga je nakon filma „Kako je počeo rat na mom otoku“ Vinka Brešana, u kojem je kao Murko Munita dio ansambla koji je obilježio hrvatski film devedesetih. S Brešanom je nastavio suradnju u „Maršalu“, a niz je nastavio u filmovima „Kad mrtvi zapjevaju“, „Četverored“, „Duga mračna noć“, „Posljednja volja“, „Svjedoci“ i mnogim drugim naslovima u kojima je često nosio epTelevizijska publika vezala ga je prije svega uz humoristične serije: bio je Gazda u „Bitangama i princezama“, Jakov Didulica – Dida u „Odmori se, zaslužio si“, potom je prolazio kroz „Našu malu kliniku“, „Ludu kuću“, „Stipu u gostima“, „Cimmer fraj“, a glumio je i u serijama „Bumerang“, „Duga mračna noć“ i „Periferija City“. U tim likovima, često na rubu karikature, unosio je toplinu i ljudskost – bio je čovjek iz kvarta, susjed, rođak, onaj kojeg srećete u kafiću i na tržnici, i zato je toliko lako ulazio pod kožu gledatelja.izodne, ali zapamćene uloge.
Posebno mjesto imale su i njegove sinkronizacije animiranih filmova, u kojima je glas posuđivao likovima u „Sezona lova“ i „Krava sa satelita“, donoseći djeci isti onaj prepoznatljiv, pomalo hrapav, ali beskrajno topli ton koji su odrasli voljeli u sitkomima. Sve to pratila je i bogata kazališna karijera – u Gavelli je igrao u brojnim naslovima, od „Kralja Ubuja“ i „Mušice“ do modernih dramskih tekstova, potvrđujući status glumca koji jednako uvjerljivo nosi komediju i dramu.
Uz karijeru išla je i reputacija boema: kolege i prijatelji opisivali su ga kao čovjeka velike duše, društvenog, duhovitog, uvijek spremnog za šalu, ali i osobu koja je voljela noći, kafane i društvo jednako strasno kao što je voljela glumu. Za sebe je govorio da ima devet života, a često se šalio na svoj račun. Godinama se borio s ovisnošću o alkoholu; već 2006. godine jedva je preživio zbog unutarnjeg krvarenja, a liječnici su mu tada strogo zabranili alkohol, na što se znao duhovito osvrnuti da „ne smije ni pogledati konobara“. Unatoč upozorenjima i dijagnozi ciroze jetre, uskoro se vratio starim navikama, a upravo će ga ta borba s alkoholom, kažu njegovi suvremenici, na kraju i stajati života.
Ta crta samouništenja, toliko tipična za mnoge umjetničke biografije, kod Vušovića je paradoksalno koegzistirala s neiscrpnom životnom energijom – bio je miljenik društva, čovjek koji je znao zabaviti ekipu, ali i onaj koji je svoje unutarnje lomove rješavao u tišini čaše. Njegova boemija nije bila poza; bila je to kombinacija mediteranskog temperamenta, umjetničke osjetljivosti i generacije koja je odrastala u burnim vremenima rata i tranzicije.
Iako je bio stalno prisutan u medijima kroz uloge, svoj je intimni život čuvao od senzacionalizma – o njemu se govorilo prije svega kroz prijateljstva, kolegijalne odnose i obitelj koju je držao podalje od reflektora. Kolege su ga opisivali kao lojalnog prijatelja, glumca na kojeg se možete osloniti na sceni, ali i kao nekoga tko će vas u pauzi probe nasmijati do suza, pa čak i onda kad se sam ne osjeća dobro.
Njegova karizma nije bila glumačka konstrukcija; bila je to mješavina dubrovačkog šarma, južnjačke duhovitosti i glumačkog instinkta koji ne možeš naučiti u školi. U tom privatnom, manje vidljivom segmentu života, ostao je zapamćen kao čovjek kojem su kolege vjerovale, kao netko tko će se pojaviti u tuđem projektu „za prijatelja“, ali i kao otac i partner koji je, uza sve lomove, pokušavao balansirati između pozornice i svakodnevice.
Predrag Vušović preminuo je 17. veljače 2011. u Zagrebu, u 51. godini, od posljedica teškog moždanog udara, u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj. Vijest o njegovoj smrti šokirala je i kolege i publiku, jer je, unatoč poznatim zdravstvenim problemima, djelovalo kao da će njegova energija trajati još dugo – kao da takvi ljudi jednostavno „ne odlaze“. Petnaest godina kasnije, njegovi likovi u „Bitangama i princezama“, „Odmori se, zaslužio si“, „Kako je počeo rat na mom otoku“ ili „Maršalu“ i dalje se citiraju, puštaju u reprizama i pronalaze novu publiku. U njima je sažeto ono što je bio i izvan kadra: duhovit, topao, nesavršen, boem, glumac koji je burno živio i prekratko trajao, ali je u tih pedesetak godina ostavio trag koji se ne briše.