Primajući nagradu za životno djelo Američkog filmskog instituta, kao priznanje za karijeru koja je više od pet desetljeća oblikovala komediju i filmsku industriju, 65-godišnji Eddie Murphy je zahvalio u svom stilu. "Ponekad vas natjeraju da čekate dok baš ne ostarite da biste dobili ovu nagradu", našalio se, podsjećajući da su Francis Ford Coppola i Mel Brooks nagrađeni u osamdesetim godinama života, dok je Lillian Gish priznanje dobila sa 90 godina.
U ozbiljnijem tonu, rekao je publici da bi volio da mogu osjetiti ono što on osjeća dok stoji na sceni. "Zamalo sam zaplakao. Otići ću iza pozornice i isplakati se", dodao je. Ceremonija je uključivala odavanje počasti iz cijele industrije zabave, uključujući energičan nastup pjesama iz filmskog mjuzikla "Dreamgirls" u izvedbi Jennifer Hudson, koja je u tom filmu igrala uz Eddieja Murphyja.
Govori kolega komičara istaknuli su Murphyjev utjecaj na komediju i njegovu ulogu pionira generacijama crnih izvođača. "On je bio dokaz da možete doći mladi, riskirati, vjerovati svom glasu i ostaviti trag koji traje desetljećima", čulo se s pozornice u Los Angelesu, u toj noći odavanja počasti glumcu ispod čije se razigrane površine nazire teška životna priča.
Legendarni američki glumac i jedan je od najuspješnijih komičara svih vremena tek je posljednjih godina izgradio stabilnost i unutarnje zadovoljstvo. Taj osjećaj desetljećima nije uspio kupiti bogatstvom koje premašuje 200 milijuna dolara, raskošnim domom u mediteranskom stilu u ekskluzivnoj zajednici Beverly Park u Beverly Hillsu ni privatnim otokom Rooster Cay na Bahamima. Ožiljci su, jednostavno, bili preduboki.
Eddie Murphy, rođen 3. travnja 1961. u New York Cityju, odrastao je u okruženju koje nije obećavalo slavu, ali je u njemu probudilo nešto mnogo važnije - instinkt za preživljavanje kroz humor. Njegova majka Lillian Laney bila je telefonska operaterka, a otac Charles Edward Murphy bio je prometni policajac i povremeni komičar, što je ostavilo dubok trag na mladog Eddieja. No, podjednako dubok ostavili su i česti sukobi roditelja zbog nevjere njegova oca, koji su naposljetku okončani razvodom.
"Moja prva uspomena je svađa moje majke i oca. Imala je porculansku Gospu na stolu - i bacila ju je prema njemu. Sjećam se da sam vidio razbijenu figuricu i majku na podu u hodniku kako plače", ispričao je svojedobno. Prisjetio se i kako je otac poslije jedne od žučnih svađa pitao sinove, Eddieja i Charlieja, žele li ići s njim. Kad je trogodišnji Eddie rekao da hoće biti s mamom, otac je otišao. Nije se vratio ni kad je Lillian oboljela te zbog problema sa srcem dugo nije mogla raditi. Dječaci su godinu dana proveli u udomiteljskoj obitelji, gdje je počeo razvijati svoj talent za imitaciju i zabavljanje publike, često postajući centar pažnje u prostoriji.
Kada je majka kasnije ozdravila, vratila je sinove, no njihovo odrastanje prekinula je tragedija: kad je imao samo osam godina, Eddie je izgubio oca, koji je izboden na smrt. Kasnije će priznati kako mu je upravo humor postao način da razumije svijet oko sebe i nosi se s boli: "Smijeh je bio moj štit - način da preživim stvari koje nisam mogao kontrolirati." Razvijajući vještinu da sakrije svoju bol i tugu iza smijeha, naučio je nasmijati sebe, ali i cijeli svijet oko sebe. "Zauvijek sam bio klaun u razredu", rekao je Eddie u jednom od svojih nastupa.
No, život je tada za njega ispisao i jedno lijepo poglavlje, kada se majka potkraj 60-ih udala za bivšeg boksača Vernona Lyncha starijeg, radnika u tvornici sladoleda, koji je pružio Charlieju i Eddieju osjećaj sigurnosti i ljubavi. Očuh nikad nije pravio razliku između njih i polubrata Vernona mlađeg, kojeg su dobili 1967. godine. Obitelj se preselila u Rooseveltovo stambeno naselje na Long Islandu, gdje ih je očuh podučavao osnovama boksa. Mnogo godina kasnije Eddie je svoju poduku primijenio na Muhammadu Aliju - i izvukao se bez ogrebotine. "On je moj heroj, ali udario sam ga u lice jedne noći", priznao je Eddie.
Njegov stariji brat Charlie Murphy nosio se s tugom zbog gubitka oca na drugačiji način. Uložio je sve što je imao u zaštitu i odgoj svog mlađeg brata. Brinući se za njega, jednog je dana saznao za natjecanje u komediji gdje je glavna nagrada bila samo 25 dolara, kamo se Eddie prijavio i osvojio ocjenjivački sud imitirajući Stevieja Wondera i Muhammada Alija.
U međuvremenu, Charlie je vodio vlastitu bitku i pokušavao pronaći način da se oslobodi uličnih bandi i zatvorskih ćelija u kojima se nekoliko puta našao tijekom adolescencije. S vremenom je postao nasilan, baš kad je Eddiejeva karijera počela cvjetati. Tada mu je bila potrebna zaštita više nego ikad, pa je došao na ideju da mu stariji brat postane tjelohranitelj, kako bi se izbjegao probleme u koje je upadao.
"Njegova sposobnost da izađe pred publiku, da se izrazi i nasmije sve pred sobom, ta njegova moć bila mi je nevjerojatna", rekao je Charlie, koji je shvatio da je Eddie rođen za komičara i sa 15 godina već je imao zakazane nastupe u stand-up klubovima.
Inspiriran legendama poput Richarda Pryora, Petera Sellersa, Redda Foxxa i Billa Cosbyja, Eddie je nastupajući u stand-up klubovima brzo stekao reputaciju hrabrog i beskompromisnog komičara. Njegovi nastupi bili su energični, ponekad kontroverzni, ali uvijek autentični. "Kad sam na pozornici, nema filtera - to sam stvarno ja", govorio je.
Nastupao je i u klubu za mlade Roosevelt Youth Center na Long Islandu, gdje je uspješno imitirao pjevača Ala Greena. Vrlo brzo zamijetili su ga u najpoznatijem humorističnom televizijskom showu "Saturday Night Live" i nakon toga više ništa nije bilo isto. Pridružio im se 1980. kad je imao 19 godina, kao jedan od najmlađih izvođača u povijesti te emisije i jedan od rijetkih Afroamerikanaca. Emisija je tada prolazila kroz težak period, no Murphy je svojom karizmom i nevjerojatnim talentom za transformaciju likova doslovno preporodio show. Njegovi skečevi postali su viralni prije nego što je viralnost uopće postojala, a publika je konačno imala novo lice komedije koje je donosilo svježinu i odvažnost.
"Biti mlad i smiješan pred cijelom Amerikom bilo je zastrašujuće, ali i oslobađajuće", rekao je o showu u kojem je nastupao iduće četiri godine, no paralelno je otpočeo teći njegov meteorski uspon na newyorškoj komičarskoj sceni, potom i u Hollywoodu.
Naime, u to vrijeme dogodio se sudbonosni poziv: Jeffrey Katzenberg, izvršni producent filmske kompanije Paramount, pozvao ga je na ručak i predložio mu da se okuša u filmskoj karijeri. I, uistinu, njegov prelazak na veliko platno bio je gotovo eksplozivan. Tako je Eddie 1982. postao partner Nicku Nolteu u akcijskom krimiću "48 sati", no svoju sporednu ulogu igrao je ležerno, kao da je zvijezda ravna Nolteu, a ne početnik u debitantskom filmu i uz to - Afroamerikanac.
Jeffrey Katzenberg našao se pod pritiskom da otpusti Eddieja: ne samo da to nije učinio nego mu je ponudio ugovor za nekoliko filmova. Uslijedili su hitovi "Kolo sreće" s Danom Aykroydom i Jamie Lee Curtis iz 1983., legendarni "Policajac iz Beverly Hillsa" iz 1984. s Judgeom Reinholdom i Johnom Ashtonom - njegov najpopularniji i financijski najunosniji projekt - nakon kojeg je postao globalna zvijezda i najtraženiji mladi komičar.
Kao Axel Foley, Murphy je redefinirao što znači biti akcijski junak - duhovit, brz, inteligentan i potpuno nepredvidiv. "Nisam želio biti tipičan heroj - htio sam biti stvaran čovjek koji se smije i kad stvari postanu ozbiljne", objasnio je. Film je bio ogroman uspjeh i učvrstio ga kao jednog od najvažnijih glumaca svoje generacije.
Tijekom 80-ih Murphy je bio nezaustavljiv. Poziciju je ojačao filmovima "Zlatni dečko" iz 1986. te "Princ otkriva Ameriku" iz 1988., stvarajući čitav mali svijet unutar jednog filma. Isto je ponovio i u "Luckastom profesoru", gdje je njegova transformacija bila i tehnički i glumački impresivna, dok je "Dr. Dolittle" otvorio vrata mlađoj publici i učvrstio ga kao obiteljsku zvijezdu.
Njegova filozofija bila je jednostavna: "Ako se ja zabavljam dok radim, publika će to osjetiti." Pokazao je svestranost i sposobnost kombinirajući na velikom platnu humor, šarm i improvizaciju i već se u svojim dvadesetima izborio za zavidan status. Tijekom sinkronizacije životinjama u filmu dao je različite glasove - što mu je 2001. donijelo ulogu Magarca u animiranom hitu "Shrek". Doslovce ga je spasila. Kultnu ulogu ponovio je u još tri nastavka crtića.
Jer, nakon meteorskog uspona, Murphy je do početka novog milenija prolazio kroz karijerni salto mortale. Filmovi poput "Vampir iz Brooklyna" iz 1995. i "Avantura Pluta Nasha" iz 2002. nisu ni kritički ni komercijalno uspjeli. Činilo se da se publika umorila od njega i njegovih preobrazbi u više likova u istom filmu, osjećala se zasićenost njegovim forama. Posebno bolan udarac dobio je u "Saturday Night Liveu", showu koji ga je proslavio, kada je komičar David Spade 1995. tijekom skeča pokazao sliku Eddieja Murphyja i rekao: "Evo zvijezde padalice!"
Premda njegova karijera ulazi u fazu nesigurnosti, Murphy nije nestao - samo se transformirao. Uloga u filmu "Dreamgirls" donijela mu je novu dimenziju priznanja, uključujući nominaciju za Oscara. Publika i kritika tada su ponovno otkrile njegov glumački raspon, shvativši da iza komičara stoji ozbiljan i duboko emotivan glumac.
Mnogi ga znaju i po ulozi požrtvovnog oca Charlieja Hintona u filmu "Tate u akciji" - koji s prijateljem pokreće dječji vrtić u svom domu - no pritom je ostala nedovoljno osvijetljena činjenica kako je u privatnom životu štošta naučio o brizi za djecu (što mu je pomoglo pripremiti se za film) jer je s pet različitih žena dobio desetero djece.
Bio je u vezi s poznatim osobama poput Mel B, a danas dijeli život s australskom glumicom Paige Butcher. O tome kako "hendla" roditeljstvo, otkrio je za magazin People. Kad su ga upitali koja je njegova supermoć, evo što je rekao otac djece u dobi od 6 do 36 godina. "Moja supermoć je da sam uvijek, uvijek prisutan", rekao je glumac, i dodao da se njegova tvrdnja može provjeriti s njegovom velikom i malom djecom.
No, obiteljskoj idili usprkos, komičar čiji su filmovi diljem svijeta zaradili gotovo sedam milijardi dolara, tek je posljednjih godina postao zadovoljna osoba, o čemu je javno progovorio kada se prošle godine pred kamerama Netflixa uputio u dugo odgađanu potragu za sobom. U dokumentarcu je ispričao cijeli svoj život, kako se od duhovitog tinejdžera razvio u filmsku zvijezdu i stand-up komičara i otkrio da se, nakon što se proslavio, često osjećao neshvaćeno i usamljeno. Ipak, bio je fajter kad je riječ o rasnoj diskriminaciji u zabavljačkoj industriji.
Smatra da je krajem 70-ih i početkom 80-ih svojim uspjehom olakšao probijanje afroameričkim komičarima poput Davea Chappellea i Chrisa Rocka. No, zalaganje da se u filmovima u kojima je igrao angažira što više Afroamerikanaca i buntovnički govor na dodjeli Oscara 1988. o rasnoj nejednakosti na dodjelama tih priznanja - skupo je platio. Primjerice, nikad nije nagrađen Oscarom. Dobio je, naime, nominaciju za sporednu, dramsku, besprijekorno odigranu ulogu Jamesa "Thundera" Earlyja u filmu "Dreamgirls" i osvojio Zlatni globus - no prestižna zlatna statua 2007. otišla je drugom glumcu.
Kako se također doznalo u dokumentarcu, Eddie je još zarana shvatio da je njegov brat Charlie bio taj koji se mora odreći svih svojih snova kako bi on mogao ostvariti svoje. Zato je odlučio odužiti mu se, ne na bilo koji način, već poraditi na njegovoj karijeri. Kad je režirao svoj prvi film "Harlemske noći", Eddie je napisao ulogu posebno za svog brata u tom filmu i na taj mu je način pružio priliku da ostvari i unaprijedi svoju filmsku karijeru. Godine 2002. uspio ga je uvjeriti da i sam okuša svoje talente na stand-up pozornici - kao brat nekoć njega - gdje je, unatoč poodmakloj dobi, Charlie zablistao i stekao brojne obožavatelje. Nije stekao svjetsku slavu kao Eddie, ali je konačno živio svoj san.
Međutim, 2017. godine Charlie je podlegao leukemiji, a Eddie se povukao iz svijeta glume na dvije godine. Glumačkom poslu se vratio kako bi odao počast Charlieju, vjerujući da ga njegov stariji brat odnekud promatra jer nikada nije propustio nijednu njegovu predstavu. Taj povratak su s nestrpljenjem iščekivali njegovi obožavatelji. Vratio se projektima koji ga istinski inspiriraju, uključujući hvaljeni film "Dolemite Is My Name", gdje je još jednom dokazao svoju glumačku snagu i karizmu. Danas ga mnogi smatraju jednim od najutjecajnijih komičara svih vremena, umjetnikom koji je redefinirao stand-up, televiziju i film, ostavljajući neizbrisiv trag.