Posljednjih tjedana često smo na televiziji mogli čuti javljanja iz Vatikana, a razlog tome svakako jest promjena poglavara Katoličke crkve. Nakon smrti pape Franje, uslijedila je konklava, a ove vijesti vjerno su pratile i televizijske kuće diljem svijeta te naravno i naš HRT. Reporter, urednik i voditelj Domagoj Puškarić tako se uputio na Apeninski poluotok kako bi se javljao povodom izbora novog nasljednika sv. Petra, a upravo tim povodom smo s Domagojem i porazgovarali. Novinar i voditelj podijelio je svoje dojmove s ovog zadatka, a razgovarali smo i o emisiji "Mir i dobro" na kojoj inače radi.
Na malim ekranima smo vas zamijetili tijekom javljanja iz Vatikana. Kada ste se uputili u Vatikan i koliko ste boravili tamo?
Zaputio sam se u Vatikan u utorak 6. svibnja, a vratio u ponedjeljak 12. svibnja. Bio je to intenzivan tjedan, čak bih rekao u profesionalnom smislu najuzbudljiviji otkako radim. Pratiti i doživjeti konklavu nadilazi samo profesionalno zadovoljstvo jer je i privatno za mene to bio veliki doživljaj i privilegij. Ne samo biti tamo kao novinar nego i kao vjernik koji čeka novog papu jer sam doista osjetio prazninu nakon smrti pape Franje.
Tijekom konklave ste se javljali u Dnevnik, no kako je izgledao jedan vaš radni dan?
U Vatikan sam došao s ekipom iz Zagreba i kolegicom novinarkom iz redakcije Vanjske politike, Kristinom Pešić. Obično bismo se iz hotela prema Trgu sv. Petra zaputili oko 8 sati. Ovisno o danu, željama urednika i potrebama Informativnog programa, javljao sam se i za Vijesti na našem 4. programu, kao i za Dnevnik. U dogovoru s Kristinom i urednicima u desku u Zagrebu snimali smo ankete, izjave i razgovore, kao i kadrove koje smo slali. Putem se trudiš skupiti informacije, a pritom se snalaziš, pri čemu meni pomaže znanje talijanskog jezika. Naš dan bi završavao javljanjima u večernji Dnevnik ili, kao u četvrtak 8. svibnja kada je izabran papa, nakon specijalne emisije, oko 21 sat. Ovisno o snimanjima i dogovorima s gostima, našlo se tu vremena za predah, pojesti pizzu ili tjesteninu te popiti kavu. Između svega toga mobitel stalno zvoni, stižu poruke, neki gosti potvrđuju, neki otkazuju pa zoveš dalje i tako cijeli dan, zbog čega je bitno imati u ruksaku punjač za mobitel i pronaći slobodnu utičnicu u tiskovnom uredu Svete Stolice.
Kako biste opisali gužvu na Trgu sv. Petra?
Neću ništa otkriti ako kažem da je gužva bila ogromna. U srijedu navečer, kada se čekao prvi dim, bili smo na samom Trgu sv. Petra. Gomila je bila nepregledna i nismo se nikuda mogli pomaknuti. Jednako je bilo u četvrtak, samo što sam tada bio nešto niže u odnosu na Baziliku, u Ulici pomirenja, Via della Conciliazione, koja vodi do Trga. Gužvu se može usporediti s bilo kojim masovnim skupom poput utakmice ili koncerta, samo što su oko tebe ljudi iz cijelog svijeta. Skupa su stariji bračni par iz Njemačke, grupa mladih Talijana na izletu, te naravno, svakodnevni prizor, svećenici ili pak redovnici i redovnice iz Azije ili Afrike čije boje habita nisam nikad vidio. Svi skupa gledaju prema dimnjaku, čekaju, međusobno komentiraju, drže krunice u rukama, mole...
Kakva je atmosfera vladala kada je izašao bijeli dim?
U tom je trenutku sa mnom bio don Tomislav Lukač, naš svećenik salezijanac trenutačno na studiju u Rimu. Razgovarali smo i samo je odjednom krenulo komešanje, nevjerica i uzvici "e bianco, e bianco" - "bijelo je". Nismo mogli vjerovati da se to doista dogodilo, no nakon nekoliko prvih sekundi šoka, razveselili smo se jer, to je to, to smo čekali. Prva pomisao mi je bila "Imamo papu!", a druga da zovem u Zagreb, potvrdim da je bijeli dim i kažem kako sam spreman na poziciji s gostom za izvanredne vijesti. Prvotno iznenađenje i šok brzo se pretvorilo u radost, usklike veselja, pljeskanje, povike. Iako smo don Tomislav, snimatelj i ja cijelo vrijeme bili u gužvi, od tog trenutka nadalje gužva se samo povećala do te mjere da smo morali "braniti" naš mali "peterac" za javljanje. Ljudi su se samo slijevali prema Trgu. U nekom trenutku sam pomislio, dobro, pa ne može više stati nitko, ali prevario sam se, mogao je. U jednom trenutku sam si posvijestio u glavi, stani, upij atmosferu, pogledaj oko sebe, ovo je trenutak za povijest, a ti si tu. Godinama sam se pripremao za konklavu i bijeli dim tako da sam ga jedva čekao vidjeti i doživjeti. Bio sam svjestan da sam tu kako bih u tom trenutku prenio doživljaje s lica mjesta i ključne informacije o novom papi gledateljima.
Kako je izgledala vaša organizacija za posao? Jeste li neke sugovornike dogovorili ranije?
Ja sam se, kao što sam natuknuo ranije, godinama malo pomalo, u skladu s vremenom i obavezama, pripremao za konklavu. Pratio sam imenovanja kardinala, proučavao njihove biografije, razgovarao s raznim ljudima o tome, gledao snimke prošlih konklava i pojavljivanja na lođi bazilike sv. Petra nakon imenovanja. Neke kardinale sam upoznao i s njima snimio intervjue za "Mir i dobro" i Dnevnik. Tako da se sve to znanje i iskustvo prelilo u tih tjedan dana u Vatikanu kada sam to probao iskoristiti na najbolji mogući način. Nekoliko sugovornika sam dogovorio ranije, a one koje nisam sam tih dana zvao. Mnogi su odbili gostovanje, pa zoveš dalje dok ne dobiješ nekog. Ako ne nađeš mijenjaš plan i ideš dalje. Tu se moram zahvaliti vlč. Tomislavu Hačku, vlč. Marku Đurinu i fra Darku Tepertu, oni su mi doista puno pomogli tih dana s gostovanjima, informacijama i gostoprimstvom.
Jeste li imali kakvih anegdota tijekom javljanja?
Jesam, nekoliko, uz one redovne da ljudi hodaju oko tebe i mašu u kameru. U nedjelju 11. svibnja, taman uoči javljanja za podnevni Dnevnik, zaredalo se nekoliko situacija. Prvo sam 10 minuta prije uočio jednog kardinala koji je bio u konklavi pa sam otišao s pozicije kako bih ga ukratko pitao par pitanja, zatim sam se vratio na poziciju i pet minute do čujem vesele ženske glasove "vidi HRT", okrenem se i vidim četiri djevojke, skužim po naglasku da su iz Splita... Trebalo mi je malo vremena da shvatim da su to Lucija i Ana Zaninović koje su s prijateljicama došle u Rim vidjeti papu. I onda krene Dnevnik, papa Lav XIV izađe na lođu bazilike, mene uključe u program, a ja čujem da je papa počeo pjevati molitvu "Kraljice neba". Odmah sam znao da je to poseban trenutak jer se posljednjih godina ta molitva nije pjevala već recitirala.
Poznato je i da se urednik emisije "Mir i dobro" te stručnjak za temu religije. Kako se javio vaš interes za ovu tematiku?
Hvala na komplimentu. Stručan sam koliko mogu biti u ovim godinama i s ovim iskustvom. Interes za ovu tematiku potječe još iz obiteljskog doma. Odgojen sam u vjeri, išli smo na misu, molili prije jela i spavanja, općenito odrastali sa sviješću da je Bog prisutan u našem životu. Pritom imam i brata svećenika, Bornu Puškarića, koji je župnik u župi sv. Blaža u Zagrebu. Zbog svega toga mi je to sve prirodno. Dapače, još otkako je on ušao u bogosloviju, ja sam za mnoge ljude iz svog okruženja bio izvor informacija o vjeri i Crkvi. Čak mi je Borna, dok je studirao u Rimu, kao osnovnoškolcu donio poster sa svim papama kroz povijest. Taj mi je poster bio na vratima sobe uz postere nogometaša Kake koji je tih godina u dresu AC Milana harao travnjacima. Kad sam došao na HRT, 2016. godine, nastavio sam biti izvor informacija o vjeri i Crkvi za kolege, a često su me slali na takva snimanja jer je to "moje područje". No prelazak u Odjel religije, pa tako i rad na emisiji "Mir i dobro", dugujem urednici Antoniji Hrvatin Roth koja je prepoznala moje sposobnosti i afinitet religiji te me gurnula u uredničke i voditeljske zadatke. U konačnici i odlazak na konklavu je bila moja želja, ali sami odlazak na njih dugujem poticaju svoje urednice i njezinoj želji da profesionalno napredujem. Naravno, uz nju tu su i naređeni iz Programa, Rahela Štefanović i Marija Nemčić koje su ju poduprle u toj ideji.
Kako izgleda tjedni plan kada je emisija u pitanju?
"Mir i dobro" je tjedna emisije zbog čega nam je ponekad manevarski prostor sužen, odnosno moramo razmišljati kako emisiju koja ide nedjeljom učiniti zanimljivom. Pritom, mnogi ne znaju da emisija ide uživo zbog čega se promjene rade skoro pa do neposredno prije emisije. Zbog toga se sadržaj od ponedjeljka do nedjelje promijeni barem triput ovisno o događajima i aktualnim temama.
Prije emisije, radili ste u gospodarskoj redakciji i redakciji unutarnje politike. Kako se rodila vaša ljubav prema novinarstvu?
Čak se ne bih usudio reći da je to ljubav jer tu riječ vežem uz neke druge životne situacije. Mogu reći kako volim raditi svoj posao i osjećam da sam na pravom mjestu u životu. Do ovoga je došlo postepeno, prvo sam radio za studentski portal Ziher,hr, zatim za glazbeni portal Mixer.hr, pa na Soundset Plavom radiju, pisao sam i za Glas Koncila i nekoliko članaka za list Tvorničar. Dolazak na HTV, u Informativni medijski servis, bio mi je najveći izazov, od visokih uloga do velikog sustava, pravila i načina rada, prvi susret s televizijom... Tijekom svakog od tih koraka znao sam da sam na dobrom mjestu u profesionalnom smislu i uvijek sam radio isto, trudio se raditi najbolje što mogu i znam.
Osim toga, vaš LinkedIn kaže i da ste velik zaljubljenik u glazbu? Koji tip glazbe volite slušate?
Generalno najviše volim rock, ali nađe se na mojim playlistama svega, od funka preko metala i popa. Više nisam u godinama kada se držim jednog žanra. Volim glazbu, ali to ne znači da znam jako puno o njoj, kao ni da mogu popratiti sve nove izvođače. Previše je svega toga... Jednostavno volim puno slušati glazbenike koji su mi u nekom vremenu dragi.
Tko vam je omiljeni glazbenik?
Već mi je nekoliko godina na vrhu tog popisa bend Parcels. Tijekom korone i zatvaranja sam stotine puta preslušao njihov Live vol. 1 na YouTubeu. Uz njih svakako je Vulfpeck. Bruno Mars mi je od solo izvođača definitivno favorit, a volim poslušati i Post Malonea. Kings of Leon sam neumorno slušao godinama, zatim bend moje generacije, Arctic Monkeys, pa i Foo Fighters do onih nešto starijih uz koje sam slušao u srednjoj školi tipa Metallica. Od domaćih izvođača izdvajam Porto Morto.
Imate li još neke hobije?
Nemam baš hobije u smislu da redovito izdvajam vrijeme za to. Teško pronalazim vrijeme za išta osim bivanja doma uz obitelj. To mi je primarno kad nisam na poslu. Biti muž svojoj supruzi i tata svojoj djeci, to mi je najvažnije i to me definira, a ne posao. Inače, volim ja igrati nogomet, no najčešće ga igram s djecom. Volim fućkati, gotovo neprestano, pa me to prati svugdje. Ne znam može li se to nazvati hobijem. Dugogodišnji hobi bio mi je sviranje bubnjeva u bendu, no to se sada čini kao daleka povijest.
Koja komedija, profesionalno zadovoljstvo mu je dangubiti na trgu Sv. Petra danima, i iščekivati bijeli dim. Komedija.🤣🤣🤪🥳