U gornjem desnom kutu titularne stranice ovog primjerka knjige piše: "Teofil Pančić - Zevzek VI 1981". Trinaest je godina prošlo otkako su u naš stan dospjele neke preostale stvari iz Teofilova zagrebačkog doma. Dio knjiga, časopisa, sitnih predmeta, memorabilija, Teofil je ubrzo probrao i odnio sa sobom. Ostali su da čekaju gramofon, zvučnici i dvije kartonske kutije za banane s knjigama i časopisima, zgurane u kut između prozora i polica s našim, domaćim knjigama. Trećeg dana veljače, godine 2025. Teofil je prestao da živi. Godinu kasnije, ili malo više, Ana je poželjela malu priručnu poličicu za sitnice, koja će stajati između našeg prozora i kućne biblioteke. Prije nego što krenemo u Bauhaus i Ikeu tražiti nešto što bi se upravo tu moglo uklopiti, moramo nešto učiniti s te dvije kutije knjiga, u koje nikada nisam zavirio. One su, nakon Teofilova prebiranja, ostale kao zaostatak njegove prošlosti. U njima je bilo ono što ga je zanimalo, bilo mu važno, vodilo ga kroz život kao dvadesetšestogodišnjaka. Ostavio ih je tako nesahranjene, u našem stanu, prepuštajući da vrijeme do kraja riješi ono što nije mogao on. I na kraju je stari lukavac Vrijeme mene odredio da obavim njegov posao. Tako sam prebirao, negdje sklanjao, raznosio knjige mrtvog prijatelja. Časopise koji su mu bili važni uglavnom sam odnosio na stari papir.
U vrijeme kada je potpisao i datirao knjigu "Metoda anđela" Teofil Pančić imao je petnaest godina, početkom srpnja te 1981. napunit će šesnaest. Rukopis mu je djetinji, neraspisan, kao u đaka drugog ili trećeg razreda osnovne škole, a takav će ostati sve do kraja. Teofilova slova, kada bi pisao rukom, bila su kao kad ih je prvi put napisao. Vrijeme na njih nije imalo nikakvog utjecaja. Nadimak Zevzek samom je sebi nadjenuo. Još sedamdesetih bila je to frekventna riječ, naročito u istočnim dijelovima Jugoslavije, a genijalni Vladimir Anić bilježi je, naravno, u svom "Velikom rječniku hrvatskog jezika". Bilježi je kao regionalizam i turcizam, riječ opisuje onog koji je "ćaknut, koji se odlikuje aktivnim glupim postupcima; spadalo, redikul". Od riječi zevzek proizlazi i riječ zevzečiti se. Zašto je Teofil sebe nazvao Zevzekom? Zato što je imao dar autorefleksije, zato što je bio duhovit i zato što je bio svoj čovjek, koji nikada nije dijelio i baštinio karakteristike mase među kojom se kretao. Konačno, bio je Zevzek jer je još uvijek bio dječak.
Knjiga "Metoda anđela" nagrađena je 1979. Nagradom Željezare Sisak, relativno kratkotrajnom, ali možda i najambicioznijom i najozbiljnijom književnom nagradom u hrvatskoj poslijeratnoj kulturnoj povijesti. Šalamun je tada bio tridesetosmogodišnjak, već veliki, prevođeni i priznati pjesnik, osoben protoavangardist, na kojeg će se, sve do danas, mnogi pozivati, ali koji zapravo nije imao premca ni u matičnoj, ni u susjednim kulturama. "Metodu anđela" preveo je Josip Osti, sarajevski pjesnik i prevoditelj sa slovenskog, koji će i sam silom životnih i ratnih prilika postati slovenski pisac. Dok ih čitam, sjedeći na podu svoje sobe, pokraj rastvorene kutije s Teofilovim knjigama, kao pokraj groba, Šalamunove pjesme tješe, jer djeluju jednako svježe, prisutno i živo, kao i prije četrdeset i pet godina, kad sam ih i sam, od Teofila godinu mlađi, prvi put, kao i Teofil, čitao najprije na slovenskom, a onda u Ostijevom prijevodu. Evo jedne meni važne Šalamunove pjesme iz "Metode anđela": "Vraže!/ Srušio sam letvicu./// Čađava mi postane ruka, kad njom/ protrljam po pločniku, po velegradu./// Sva dugmad popucaju hodom lanenih/ mislilaca./// Smrt globusu! Bog patuljcima!/// Tu su vaše plaće, hmeljari." Stih "Smrt globusu! Bog patuljcima!" smatrao sam, petnaestogodišnjak, genijalnim. Nije se do danas moje mišljenje o njemu promijenilo, osim što mi se čini da znam zašto je taj stih tako dobar. Najprije, nije to više stih, nije lirska gesta, metafora, srok, nije ništa od onog što poezija u pučkoj predodžbi jest. "Smrt globusu! Bog patuljcima", to je parola. U uhu Tomaža Šalamuna i njegove generacije, u njoj je odjek parole "Smrt fašizmu! Sloboda narodu!", što i nas dvojica, Teofil i ja, još uvijek čujemo kao potku, ali u to vrijeme, osamdesetih, ironiziranu, kao što ironizirano jest sve što pripada životnom iskustvu naših roditelja, koji su, uostalom, Šalamunova generacija. Ono što on tako izvanredno dobro radi, i po čemu je njegova poezija doista neusporediva, anđeoska, maglena i na neki način arhajska protopoezija, od koje riječi počinju, jest vještina pisanja iz sjena riječi. "Smrt globusu!/ Bog patuljcima/// Tu su vaše plaće, hmeljari." veličanstveno je zevzečenje s komunističkim idealima generacije, s njihovom vjerom, koja je isprazna kao i svaka druga vjera koja se preozbiljno shvati i koja se poput ricinusovog ulja nalijeva u suha grla naroda.
Tako ja riječi te davne pjesme tumačim, dok sjedim na podu svoje sobe, nadnesen nad onim što je još preostalo od Teofilovih stvari. Oni kojima je tumačenje upućeno šute, mrtvi.