U Narodnom pozorištu u Sarajevu održava se komemoracija za pokojnog Halida Bešlića, uz izravan prijenos na BHRT-u.
Sin Dino Bešlić s djecom i suprugom došao je u Narodno pozorište, a pokraj njega je ostala prazna stolica s imenom udovice Halida Bešlića, koja nije došla na komemoraciju, piše Kurir. – Životni put Halida Bešlića bio je upisan u zvijezdama. Karijeru dugu više od četiri desetljeća obilježili su brojni hitovi. Održao je mnoštvo koncerata diljem svijeta, a čak je 500 njih bilo humanitarnog karaktera. Njegova velikodušnost nije bila samo riječ, nego i djelo. Pjevao je za bolesne, za ljude bez krova nad glavom, za sve kojima je trebala pomoć. Biti velik znači biti čovječan.
Unuka Halida Bešlića, Lamija, prva je govorila na komemoraciji. – Deda, znaš, deda, znamo mi da si poseban. Puno te ljudi voli. Nismo ni bili svjesni koliko ih je. Ja jesam glazbeno nadarena, a imam i na koga biti. Ja sam dedin lav. Voljela bih da si još dugo s nama, jako nam nedostaješ. Znaš, deda, mama nam nije rekla da si nas u utorak napustio, ali mi smo znali. Deda, ti si naša ljubav, oslonac i štit. Voljeli bismo da si ovdje. Volimo te – rekla je djevojčica.
Dvorana Narodnog pozorišta u Sarajevu bila je pretijesna za sve koji su se htjeli oprostiti od Halida Bešlića. Stigli su kolege, profesori, liječnici, političari... svi su u tišini čekali da komemoracija počne. Ispred Narodnog pozorišta postavljen je veliki ekran i stolice, ukrašene ljiljanima. Načelnik Sarajeva obratio se na komemoraciji:
– Poštovana obitelji Bešlić, cijenjeni ljudi, danas se opraštamo od čovjeka čije djelo nadilazi razlike i granice. Teško je pronaći riječi za čovjeka koji je toliko bio prisutan u našim životima. Njegov glas nas je pratio kroz cijeli život. On je bio simbol Sarajeva, prkosa, dobrote. Bio je uvijek svoj, uvijek čovjek. Sarajevo je izgubilo čovjeka, prijatelja, simbol, ali će on uvijek biti dio nas. Izražavam duboku zahvalnost za sve što je učinio za nas, neka je čist rahmet našem Halidu. Glumac Emir Hadžihafizbegović treći je izašao na pozornicu Narodnog pozorišta.
– Kažu da su riječi “majka” i “sloboda” najčešće u književnosti. Jednom su Krležu pitali što je za njega ljudska sloboda, a on je rekao: oslobađanje od predrasuda. Testament koji je Halid ostavio jest da živimo bez predrasuda. Onaj tko ih ima, živi u kavezu... Četrdeset i četiri godine poznavao sam Halida, a ono što sam od njega naučio kao mlad bilo je upravo to – živjeti bez predrasuda. Život je pakao ako ih imaš, a ljepota ako ih nemaš.
Kada bih morao u jednoj jednadžbi reći što je Halid Bešlić – rekao bih: Bosna. U Bosni su sadržane mnoge osobine – dobrota, ljubav, pa i licemjerje… ali ne u negativnom smislu. Ne postoji zemlja koja ima oblik ljudskog srca, a Bosna ga ima. Za njim ne tuguje samo regija, nego svi ljudi bivše Jugoslavije. Halid je bio zvijezda svih naroda, svih nacija. Dobrota, ljubav, život bez predrasuda – sve je to utjelovljeno u riječi “Bosna”. Njegov prijatelj i suradnik Nazif Gljiva održao je kratak govor:
– Prije svega želim uputiti riječi tuge i poštovanja što ste danas ovdje. Halid i ja znamo se 50 godina. Halide, dobri ljudi te ispraćaju kao nikoga dosad. Mislim da si ispunio svoju misiju i Bog će te nagraditi. Milijuni te vole, tuguju, plaču i opet pjevaju. Gdje god ima naših ljudi, pjevaju se tvoje pjesme. Ljudi će govoriti “budi kao Halid” jer si to zaslužio svojom dobrotom. Hvala ti – rekao je Gljiva. Politolog Miro Lazović prisjetio se Halida i njegove dobrote:
– Poštovana obitelji, dame i gospodo, dragi prijatelji. Danas smo se okupili sa žalom u srcima, ali i s velikim poštovanjem. Što reći? Najradije bih šutio. Sjećam se devedesetih kada se sve lomilo – Halid je bio dio naše ekipe. Pred rat sjedili smo u Prepelici, u malom restoranu. Vijesti o ratu sve su više pristizale, a on je rekao: “Ugasi televiziju, daj malo pjesme.” To večer pjevao je do jutra.
Nedavno sam ga sreo, ništa nije slutilo na odlazak. Danas se opraštamo od njega, ali ne i od njegovih pjesama – njegov duh ostat će s nama. Hvala ti, Halide, na pjesmama, na umjetnosti, što si bio čovjek, čovjek za primjer. Neka ti je rahmet tvojoj dobroj duši i vječna slava – rekao je Lazović. TV autor i humorist Osman Džiho, kum obitelji Bešlić, oprostio se riječima:
– Draga kumo Sejdo, dragi Dino… Poštovani prijatelji. Upoznali smo se 1985. godine, slučajno – ali ništa nije slučajno. On je bio duša, glas svoje Bosne, za mene kum, brat, učitelj. Njegove pjesme nisu samo hitovi, nego život. Danas mogu reći da sam završio akademiju Halida Bešlića – bio je profesor moga života. Hvala ti, Halide, za sve kadrove naših života, za svaku pjesmu. Dva puta sam se rodio – prvi put kad me majka rodila, drugi kad sam upoznao Halida Bešlića – rekao je Džiho. Pjevač Haris Džinović, Halidov kolega i prijatelj, naveo je:
– Poštovana obitelji Bešlić, primite moje saučešće. O Halidu ne treba puno govoriti. Bio je duhovit, skroman, omiljen, uvijek spreman za druženje. Teško je nabrojiti njegove vrline. Snimali smo jednom spot na Jahorini – toliko je glasno pjevao da je prekrio zvučnu traku. Sedam se puta vraćao, a onda mi rekao: “Silazim dolje otvaram usta kao riba, idiote, što mi nisi rekao ranije!” Poslije smo otišli na pivo. Halide moj, Bog ti dao najljepši dio Dženneta, jer si ga zaslužio ovim zemaljskim životom. Hvala. Redatelj Ademir Kenović vidno potresen rekao je:
– Rekao si jednom: “Nije meni mjesto u kazalištu, to je za gospodu.” Posljednji tjedan pokazao je da je tvoje mjesto svugdje. Imao sam privilegiju poznavati te 50 godina. Davao si svoje vrijeme, dobrotu, energiju. Jednom su te u restoranu zamolili da otpjevaš jednu pjesmu, a pjevao si cijelu noć. Tako velik, a tako jednostavan. Glumac Enis Bešlagić kazao je:
– Za mene je jučer bila narodna komemoracija. Htio sam s narodom izraziti sućut, da obitelj vidi koliko ga ljudi vole, i oni koji ga nisu poznavali. Ja sebe smatram njegovim najboljim učenikom. Halid me zadivio ljudskošću i dobrotom. Nije on bio samo sarajevski, ni bosanski – njega je Bog poslao na ovu zemlju. Jučer se dogodila katarza. Djeca i ljudi diljem svijeta željeli su mu odati počast. Svi su ga voljeli, iako ga mnogi nikad nisu upoznali. Znajući koliko je volio Dinu, Sejdu, unuke – koliko mu je radosti donijela obitelj. Možete biti ponosni što ste imali takvog oca i djeda – rekao je Bešlagić, a dvoranom se prolomio pljesak.
Dino Merlin je svojim govorom rasplakao cijelu dvoranu:
- Draga obitelji, prijatelji. Riječi su riječi, ali slike i osjećaji govore mnogo više. Podijelit ću s vama neke slike, kada sam bio u posljednjim trenucima s vremenom. Dremuckao je i s usana mu je izmakla psovka dok smo ga okretali na bok. Pričao sam mu Gljivine fore, smijali smo se. Smijali smo se da ne bismo plakali, da prevarimo bol, da prevarimo smrt. Donio sam mu čokoladu. Milovao sam mu kosu, ruke i stopala, čiste bijele priglavke. Kakav je to minimalizam, nešto tako jednostavno i posebno. Nešto potrebno kao brašno, papir, sol; nešto tako toplo kao naš Halid. Mnogo će vode Bosnom proteći do tada, dok se ne rodi takva duša. Gdje god da si, voljen da si – rekao je Dino.