Nikad više 'ustaša' nije se 'rodilo' nego što je u Srbiji prethodne dvije godine

„Dobro veče, dobro veče, dobro veče” i tako već 12 godina Zoran Kesić svake subote navečer pozdravlja gledatelje u jednoj od najgledanijih satiričnih emisija u Srbiji. „24 minuta” koja odavno ne traju toliko, kao što im odavno ni publika nije samo u Srbiji, već i u zemljama okruženja, uključujući Hrvatsku. Svjestan je toga i autor Kesić koji uz voditeljske i novinarske pliva i u glumačko-pjevačkim vodama. Amaterski kako i sam priznaje, ali očito dovoljno dobro da je nakon rasprodanog zagrebačkog kina Studentskog centra u listopadu ponovno istu dvoranu ispunio u prosincu do posljednjeg mjesta svojom priredbom „Priče i p(j)esme”. Uoči nastupa s popularnim voditeljem razgovarali smo o priredbi, emisiji, ali i aktualnim događanjima u Hrvatskoj i Srbiji.

Rasprodali ste dva SC-a, večeras ste ponovno pred zagrebačkom publikom. Kakva su Vaša očekivanja, a što publiku očekuje? Iznenadio sam se kada sam prvi put u listopadu napunio dvoranu s više od 1100 ljudi i tada smo shvatili da bismo još jednu priredbu mogli napraviti u ove predblagdanske dane što nosi poseban šarm. Sada dovodim i SPS bend, to su Sale, Peđa i Steva, nemaju veze sa strankom SPS ministra Ivice Dačića, iako i on isto voli pjevati, ovdje sam ja taj Dačić – haha – iako čak mislim da on bolje pjeva od mene i to je vjerojatno jedino što bolje radi. Šalu na stranu, SPS bend čine školovani glazbenici, skladatelji i aranžeri koji su primili mene, amaterskog pjevača kojeg je teško slušati, ali zabava je obostrana i zagrebačkoj publici će to biti svojevrsna ekskluziva jer sam dosad s njima nastupao samo u Beogradu i Beču.

S obzirom na to da najavljujete blagdansku priredbu, hoće li i tematika biti takva? Da, pripremio sam dvije nove „blagdanske pjesme”: „Zvončići, zvončići i „Deda Mraze ne skreći sa staze”. Tekst je naravno promijenjen jer pjevam o tome kako Djed nosi poklone dobroj djeci i pitam se jesmo li mi kao narodi išta zaslužili dobiti. Moje je mišljenje da se treba potruditi da nešto dobiješ, a ne da nam se sve servira na pladnju. To je jedno od pitanja koje otvaram, tema pjesama je sve samo ne blagdanska, ali da bi publici bilo jasno ipak ćemo za vrijeme izvođenja staviti božićne kapice, e da i melodija će biti blagdanska – haha...

Koliko balansirate između scenarija i komentiranja svakodnevice kao što činite u emisiji, stignete li uvrstiti aktualnosti ili vas stvarnost nekad prestiže? U emisiji često imamo problem da su događaji brži od naše mogućnosti da ih obradimo, ponekad i luđi od naše mogućnosti da ih kritiziramo. Ponekad je teško napraviti parodiju, već je dovoljno pustiti snimku izjave političara koja je parodija sama za sebe. No, moja priredba je drugačija jer nije vezana samo za aktualnosti tu su razne teme, a zanimljivi su mi hrvatsko-srpski odnosi i vječna potreba mjerenja „čiji je veći”. Osim toga, ja nisam stand up komičar, ja sam voditelj, neki kažu satiričar, a prije svega novinar koji ima stalnu potrebu „obnavljati” priredbu. Iz novinarstva crpim najviše materijala za scenarij, iz svojih znanja o gradu, državi, odnosima naroda i okolnostima mjesta u kojem nastupam, već to je „bombončić” za humor.

U vrijeme adventa kada su posvuda lampice i lijepe dekoracije, iz fokusa se često miču manje lijepe stvari i problemi. Razgovaramo u Zagrebu, kako Vam grad izgleda u prosinačkom ruhu? Često obiteljski posjećujemo Zagreb, najmanje dva puta godišnje i kad idemo na skijanje i na more. Moja djeca već poznaju Zagreb i znamo da je u adventsko vrijeme zaista lijepo okićeno i da grad tijekom praznika ima neki poseban šarm.

S druge strane, i u emisiji ste se nedavno dotakli ne tako lijepih nedavnih događanja, mislim na otkazivanje kulturnih događaja koje su prekinuli maskirani mladići u crnom. Čak ste pronašli sličnosti s tzv. „ćacijima”, zar ne? Mi imamo „Ćacilend”, a ovo vaše sam nazvao „U-ćilend”, to je izmišljeno (izmaštano) društvo tih momaka u crnom koji umjesto u budućnost, gledaju u rovove prošlosti pa smo imali tu nevjerojatnu scenu da kulturnom društvu iz Novog Sada koje se nasmiješeno fotografira u Splitu u istom tom gradu netko zabranjuje njihov nastup. To je štetno jer nas vraća u prošlost mržnji od koje jedino koristi imaju vlastodršci.

Spominjete vraćanje u prošlost, no većina tih ćacija, a posebno naših momaka u crnom su 18-godišnjaci, klinci 2007. godište, rođeni puno poslije rata, prenosi li se onda netrpeljivost generacijski? Lako moguće. Mržnja je kao stari zanat, govoreći u šali, u kojem smo uspješni na ovim prostorima pa ga prenosimo s koljena na koljeno, ali kada odustanemo od šale, mislim da dolazi novo vrijeme kada će nove generacije nadići rovove nas starijih i još starijih od mene, prije svega tu mislim na studente u Srbiji koji su svojim šetnjama i šarolikošću pokazali da je moguće poštivati različitosti okrenuti prema budućnosti, da ne prebrojavaju tko je što kome radio već ulažu energij da osiguraju sebi i svojoj djeci bolju budućnost. To je poanta, da se rađaju oni koji će ovdje ostati, a ne tražiti sreću drugdje, a ne busanje u prsa „Mi Hrvati” ili „Mi Srbi” nego „Mi ljudi” koji volimo svoj grad i naciju i učinit ćemo sve da naša djeca i mi ostanemo tu, ja veći oblik patriotizma od toga ne znam.

No, ponekad nam se sugerira da je obrnuto pa se nerijetko lažni patrioti skrivaju iza zastava i simbola. Kada se izvrnuo vrijednosni sustav u kojem je laž postala istina, a istina laž? Mi već 13 godina s tim imamo iskustva. U zemlji gdje se prosvjedi protiv korupcije koja ubija ljude u Srbiji nazivaju antisrpskim prosvjedima, svatko tko se usudi kritizirati vlast naziva se anti-Srbinom, a sve češće i ustašom, taj epitet se u Srbiji olako zakači. Evo, ja sam ustaša, moja televizija Nova S, pa N1 TV, zatim ustaše su studenti, profesori koji ih podržavaju, nevladine organizacije... nikad više „ustaša” nije „rodilo” nego što je u Srbiji prethodne dvije godine. Gnjusna je zamjena teza da ako kritiziraš političara da kritiziraš cijeli narod. Vidim sličnosti i u Hrvatskoj gdje je antifašistički marš proglašen antihrvatskim, projugoslavenskim pa i prosrpskim jer se pojavila ćirilica. To pismo u Hrvatskoj je očito kao Lord Voldemort, Onaj Čije Ime Se Ne Spominjete. Dobar dio ovih što se groze ćirilice i prosvjed nazivaju projugoslavenskim plesao je na hipodromu na Thompsonu, ali i u rasprodanim zagrebačkim arenama Aleksandre Prijović, ista je to ekipa. To je „paprikaš” ludila koji je pogonjen isključivo trendom, kao moda, nema tu nikakve jasne ideološke osnove.

Kakav je Vaš stav oko tog pitanja? Smatram da ne možeš biti za sve, treba biti dosljedan idealima, možda su pogrešni, ali su moji. Vjerujem u ljudskost, u dobrosusjedske odnose jer bliži smo mi Srbi i vi Hrvati, nego mi i Rusi, njih ni ne razumijem kako pričaju „ras-dva-tri” – haha – s druge strane mi smo vama bliži nego Nijemci. Samim time što se razumijemo smo upućeni jedni na druge jer se prije svega volimo, a kada to kažeš naglas onda si loš Srbin ili loš Hrvat.

Emisiju „24 minuta” zajedno s timom proizvodite već 12 godina. U komentarima na YouTubeu primijetio sam sve više ljudi koji kažu „nekad ste me nasmijavali, sada mi ostaje grč u želucu nakon emisije”. Kako negativna stvarnost utječe na vas? Kakvo nam je društvo takva nam je emisija, prije sedam, osam odina emisija je bila benignija i humor blaži jer su takve bile i okolnosti. Kada emisija postane ponovno smiješna i laka za gledanje to će značiti da je u Srbiji bolje i da je svanulo. Emisiju pripremamo s gas maskom, na dah jer duže izlaganje tim štetnim sadržajima je loše po psihofizičko zdravlje pa se podijelimo. Pomažu nam i gledatelji koji nam šalju zanimljive isječke preko društvenih mreža. Uigran smo tim pa nam nije teško, ali jest problem što su nam emisije sve više gorke umjesto smiješne, ali rekoh, to je ogledalo društva.

Ima li u Vama osobno gorčine, ljutnje i umora ili pak nade i optimizma, odnosno vodite li unutarnje borbe ili se distancirate od sadržaja? Zgodno se poklopilo da ja kao građanin u problematičnom društvu svoj ventil imam u emisiji. Emisija je voljena i uspješna jer je istinita, gledatelji vide da su to problemi koji mene pogađaju i živciraju. Ne glumim, zaista se razljutim dok čitam scenarij. Ima onih kojima se naša emisija ne sviđa, ali čak ni nas ne mogu optužiti da lažemo jer ja ne glumim voditelja ja to jesam i to su moje riječi i misli, ma što god tko mislio.

Studentski prosvjedi pokrenuli su Srbiju u zahtjevima za promjenom vlasti. Činjenica je i da je društvo polarizirano. Nerijetko u posljednje vrijeme, pa i u Vašoj emisiji, sa strane koja je protiv vlasti čujemo poruke „Ćerat ćemo se”, „Odgovarat će te” i slično. Je li bijes toliki da je prerastao u mržnju, zatim i u revanšizam koji može generirati novo nasilje? Nakon toliko ubijanja u pojam i vrijeđanja inteligencije, ali i nasilja, batinanja i pretvaranja policije u stranačku vojsku te otimanja svih institucija, neizbježno je da narod bude bijesan i željan osvete. Ja nikada nisam ni za kakvu osvetu, naravno, ali mislim da bi najveća osveta ovom režimu i njihovim predstavnicima bila normalna država i normalno društvo gdje sudovi i tužiteljstvo rade svoj posao bez pritiska. To bi im bila najveća kazna, nikakav revanšizam nikakva batina i jurenje po ulicama nije neophodno ukoliko napravimo normalno društvo gdje će institucije raditi svoj posao. Ne smatram svoju želju nerealnom, želim ono što je normalno u svakom uređenom društvu, pravnu državu. Ovima koji su od nje napravili diktaturu je to noćna mora, ali to je već njihov problem.

Česta ste meta kritika vlasti pa se neki ironično pitaju „Što bi Kesić bez Vučića?”, a drugi tvrde da ste propagandist koji samo čeka da „njegovi” iz oporbe dođu na vlast. Kako odgovarate na to? Život bi mi bio puno lakši da imam „svoje”. Nemam svoju političku opciju za koju navijam. Imam samo nadu da je moguće unormaliti zemlju i stvoriti okolnosti da je vlast smjenjiva jer trenutno ne djeluje tako, više podsjeća na Staljinov ili Titov režim.

A je li tijekom ovih 12 godina bilo ponuda da „preletite” na drugu stranu? Meni nije, vjerojatno smo se kao emisija odavno pokazali kao netko tko ne želi šutjeti. Znate često kada se dogodi femicid, a i o tome ću pričati u Zagrebu, žrtve budu te koje šute dok ne bude prekasno, boje se što će selo reći pa trpe dok ne bude kasno. Mi ne želimo šutjeti, već želimo svijetu razglasiti što radi nasilnik. Vlast je onda očito shvatila da nećemo šutjeti pa su nas zato ostavili na miru.

Što mislite, gledaju li vaše emisije oni koje kritizirate? Volio bih da me gledaju. Nemam iluziju da ću im probuditi savjest jer oni imaju „supermoć” koja se zove besramlje, što nije supermoć kada si čovjek jer te čini govnom, ali je korisno kada si na poziciji jer što god netko kaže klizi i ne zalijepi se na tebe. Što vrijedi lažovu reći da je lažov, nisi ništa time otkrio. Satisfakcija bi mi zato bila barem da ih živciram.

Ipak, situacija je sad drugačija, posljednjih mjeseci govori se o promjeni vlasničke strukture kako bi se vaša televizija „utišala”. Bojite li se za budućnost emisije? Prošla me ta faza, sada sam poput nogometaša koji je fokusiran samo na sljedeću utakmicu, ne razmišljam što je za dva kola. Svaka emisija može nam biti posljednja i koliko je to zabrinjavajuća toliko je i olakšavajuća pozicija jer si usredotočen na sada jer ne znaš što je sutra ili iza nove godine. Naša televizija može nestati, ako se to dogodi vidjet ćemo što ćemo, nemamo trenutno plan, ali imamo i gledatelje i YouTube kanal s više od pola milijuna pretplatnika, što nam daje dozu sigurnosti.

Bi li Zoran Kesić mogao raditi emisiju u Hrvatskoj? Kako vam se čine naše prilike, jesmo li plodno tlo? Mislim da je politička situacija u Hrvatskoj puno dosadnija, srbijanski političari mnogo su zahvalniji za satiru jer kao da ih je pisao Nušić ili Domanović, naši slavni komediografi i dramaturzi koji su nikad aktualniji. Izraženi su karakteri dodvorica, malih lokalnih gospodara koji su klonirani od velikog šefa, ali mu se pokoravaju kada gospodar zatreba. Potpuno feudalni odnosi. Jedina stavka koja vam treba u CV-u u Srbiji je poslušnost i dodvorništvo. Brojne su ulizice koje se natječu koji će se više dodvoriti Glavnom i uopće ih nije sramota. To je galerija pokvarenih lažnih likova koji su zahvalni za obradu, što je dobro za satiričara, ali loše za građanina…

Na kraju smo razgovora, ali i godine pa se nekako prigodnim čini zaključiti pitanjem: Što nam novi nova godina, koje su Vaše želje? Volio bih da nam svima nova godina donese ozdravljenje međusobnih odnosa. Državu promatram kao obitelj. Mi na čelu naše imamo tog Vučića koji se diči titulom „dobrog domaćina” pa stalno prebrojava koliko boranije i sardina imamo u zalihama pa najavljuje zime i ratove, a eto mi kao hrčak skupljamo i bit će nam dobro, ali on zapravo laže i nije dobar domaćin. Zašto? Zato jer dobar domaćin ima najbolje odnose sa susjedima da bi kod njih mogao ostaviti dijete kada ide u kazalište ili posuditi brašno kada zafali, da ima s kime popiti kavu. Dobar susjed daje sigurnost, njemu ideš kada ti se nešto pokvari. Vučić sa svojim susjedima stalno podgrijava neprijateljstva koja koriste samo njemu jer ako živimo u uvjerenju da nam svi žele zlo onda moramo prigrliti našeg domaćina kakav god da je. To je pogrešno, domaćin mora biti u dobrim odnosima sa svima u zgradi jer njegovi ukućani ne trebaju biti na rubu sukoba s drugim ukućanima. Volio bih da naša regija shvati da nas sličnosti povezuju, imamo sličan mentalitet, jezik i probleme, volio bih da se udružimo, ali ne na razini nekog jugoslavenstva, to ne, nego na osnovi toga što smo slični.

Osuđeni smo jedni na druge? Ili bolje da kažemo blagoslovljeni smo jedni drugima, što govorimo isti jezik i što se možemo udružiti i zajebavati ove koji ne govore naš jezik…

Video: Vecernji