Imamo sreće da je Claudel u Hrvatskoj prilično prevođen (u Edicijama Božićević, te na početku u Profilu) i da je, zahvaljujući Festivalu svjetske književnosti, bio vrlo prisutan u Zagrebu. Jedan od meni najzanimljivijih današnjih europskih pisaca rođenjem je i odrastanjem iz Lorene, ili Lotaringije, pokrajine na sjeveroistoku Francuske. Poput mnogih europskih pograničja, Lorena nije samo granica prema Njemačkoj, nego je prostor gdje se, kao na akvarelu, međusobno prelijevaju iskustva i identiteti. To prelijevanje istovremeno je krvavo, obilježeno mržnjom, ali i intenzivnim prepoznavanjem. Granica je s povijesnog i vremenskog stanovišta vječni provizorij. Ona je nepravedno povučena, rezultat je prevare, niza nesretnih slučajnosti, bitke koju su vodili nesposobni oficiri. Granica je uvijek prostor nacionalističkih projekcija o ispravljanju povijesnih nepravdi. Krvava crta koja obećava buduću krv. Biti iz Lorene pomalo je što i biti s Balkana. To je ono naše što ćemo prepoznati u Claudelu.
"Njemačka fantazija" nevelika je knjiga od pet priča, ili pet poglavlja, jedne zajedničke teme. U završnoj napomeni pisac kaže da imenicu iz naslova valja shvatiti kao glazbenu ili kao pjesničku fantaziju, što znači kao slobodnu formu, improvizaciju, subjektivnu varijaciju odabrane teme. Riječ je, zapravo, o intimnoj pripovijesti o Drugome, knjizi o Nijemcima, Njemačkoj, Nijemstvu, pisanoj iz perspektive nekoga tko cijeli život misli i o Nijemcima dok misli o sebi i o svojima. Pojedini tekstovi pisani su po narudžbi, jedan predstavlja alternativnu povijest, svi su obilježeni istom atmosferom mraka i melankolije. Premda je sačinjena iz pet priča, pet stavaka, "Njemačku fantaziju" valja čitati kao cjelinu, kao kratki roman ili kao jednu mikroepopeju, koja na 105 stranica obuhvati ep o njemačkome dvadesetom stoljeću koji obaseže barem 1005 stranica. Velika, teška knjiga na malom prostoru.
Naslovi stavaka su dati na njemačkom jeziku: "Ein Mann", "Sex und Linden", "Irma Grese", "Gnadentod", "Die Kleine". U prvoj priči čovjek, obezljuđen, bježi, povlači se kroz leden svijet po svršetku rata, ždere sirov krumpir. Čovjek je, čini se, bivši logorski čuvar. U drugoj, jedinoj koja je ispripovijedana u prvom licu, devedesetogodišnjak se kroz Haydnovu glazbu sjeća adolescentskog ljubavnog doživljaja. Treća, "Irma Grese", meni je najuzbudljivija. U inspiriranom prijevodu Dubravke Celebrini ovako započinje: "Gradonačelnik je inzistirao. Hrabra djevojčica. Irma. Irma Grese. Koja nije imala sreće. Nije bila osobito pametna, ali nije bila zla. Problematična obitelj. Zaslužuje pomoć. Ravnateljica je dopustila da je uvjere." Uglavnom, gradonačelnik je, pravi njemački gradonačelnik, onaj i onakav kakve smo sretali putujući po književnim poslovima po Njemačkoj, ishodio da se Irma zaposli u staračkom domu. Posao će joj biti da hrani njegova nemoćnog oca, da čisti hodnike i slično. U priči jasno je naznačeno vrijeme: pet godina po ujedinjenju Njemačke. "Komunisti su postali liberali, ali siromasi su ostali siromasi. Ništa nisu shvaćali." Irmi je sedamnaest godina. "Uvijek je ostavljala dojam životne tuposti." Nije gledala u oči one s kojima razgovara. Mrzovoljna, jadna, nesnađena, ružna, nikakva. Starca mora hraniti, a zatim ga u kolicima voditi u zahod. Poslije mu brisati dupe.
Prepričavam vam priču "Irma Grese" i premda vam, možda, na taj način kvarim užitak budućeg čitanja - ili ne kvarim, jer moje prepričavanje nije priča! - ali moram tako da bih mogao reći ono što je za "Njemačku fantaziju" važno. Ona, dakle, više puta dnevno hrani tog starca, što beskrajno dugo traje. Starac ne govori, tup je i na svoj starački način proždrljiv. Onda prekopava po njegovim ladicama. Nalazi obične stvari. "Jedna stara crno-bijela fotografija na kojoj je skupina vojnika, nasmiješenih, sa psima na povodcu ispred vagona. Starac je jedan od tih vojnika. Ali Irma nije ni te pameti ni takve imaginacije da bi dumala o onom što je na fotografiji, niti da bi doprla do moralnih i emocionalnih konsekvenci slike.
Starac je teško gutao, i njoj je bilo dosadno to njegovo jedenje, nejedenje. Htjela je u disko, htjela se pojebati s domskim kuharom. Na onoj fotografiji ispred vagona bio je i "neki jako mršavi tip, u smiješnoj prugastoj odjeći, koji je bio na sve četiri, kao da je i on jedan od pasa". Irmi je sve to bilo nerazumljivo glupo. Ali je živa muka bila hraniti tog gradonačelnikova oca. I onda bi malo njega hranila, a malo bi sama pojela ono što je u tanjuru. To ju je počelo zabavljati. To da pred starcem pojede sav njegov ručak, a da je on samo gleda. Jedan dan tako, pa drugi, treći, četvrti. Na kraju Irma je starca ubila glađu, ali nitko to nije znao, nego su mislili da je umro od starosti. Tako je izgubila posao koji joj je ionako bio odvratan.
"Irma Grese" genijalna je i savršeno bezdušna njemačka priča. Ali nikako nije priča o Nijemcima. Fućka se Irmi što je Njemica, a starac, bivši nacist, nacistički zločinac, već je toliko star i devastiran, i toliko je iznuren građu, toliko dementan dok pjevuši "Die Fachne hoch, die Reihen dicht geschlossen, SA marchiert mit ruhig festen Schritt", da on nema blage veze da je Nijemac. Konačno, on umire od gladi kao što bi na njegovom mjestu umirao svaki drugi čovjek. Kao što bi na njegovom mjestu umirao svetac.
Nijedna njemačka priča kao "Irma Grese", Francuza s granice Philippea Claudela, nije tako precizno predstavila tragediju njemačkoga dvadesetog stoljeća. Bez riječi empatije, jer je empatija u razumijevanju samom.