Don Marcus, nekad se zvao William, redovnik je u kartuzijanskom samostanu. Živi, šuti, moli se Bogu u tišini, sve dok mu jednog dana ne dođe poziv na ostavinsku raspravu. Tetka koja ga je odgovarala od odlaska u samostan, smatrajući to bijegom od stvarnosti i nedostojnom djetinjarijom, nešto mu je, izgleda, ostavila. On ne bi išao, ne bi remetio ni svoj red, ni jednom započetu priču, ali ga prior savjetuje da ipak ode, samostan je u lošem stanju, trebalo bi popraviti krov, pa bi im možda neki novci bili od pomoći. Ali ne mora se otići, kaže don Marcus, može se to i preko advokata. Ne može, odgovara prior, pokojnica je odredila da nasljednici moraju biti prisutni. I tako se don Marcus nakratko vraća u stvarnost, ponovo postajući William. U vlaku sreće lijepu mladu ženu, s njom razgovara, odavno već odviknut od priče s drugim ljudima, ona mu kaže da joj je ostalo još jako malo života. Umire od neke rijetke i nepopravljive vaskularne deformacije.
Otprilike tako započinje "Čudan i lijep zvuk", crtani roman frankofonog švicarskog strip-autora Philippea Chappuisa, koji je, objavljujući pod pseudonimom Zep, stvorio ozbiljan opus crtajući zabavno-pedagoške stripove za djecu. Zep je tvorac Titeufa, serijala o doživljajima desetogodišnjeg dječaka, iz disfunkcionalne obitelji i disfunkcionalnog svijeta, koji će dugo biti najprodavaniji strip serijal na francuskom jeziku, bit će na sve strane prevođen, te će Titeufa učiniti jednim od markantnijih likova suvremene pop kulture. Strip će prerasti i u crtanu televizijsku seriju, svom je autoru u velikoj mjeri odredio život, premda je Zep prilično aktivan i aktivistički raspoložen umjetnik, pa radi mnogo, uveliko izvan svoga zacrtanog (dobro stojećeg) socijalnog okvira. Iz hrvatske, mahom militantno katoličke konzervativne i ekstremno desne perspektive, neobičnim se čini to što je kontekst Zepovog aktivizma istodobno katolički (često je radio unutar okvira koji bi se mogli doživjeti kao crkvene inicijative) i radikalno slobodarski i emancipatorski. Bavio se problemom nasilja nad djecom i među djecom, crtao je stripove na temu seksualnog odgoja, poigravao se infantilnom duhovnošću…
"Čudan i lijep zvuk" na prvi je pogled tematski i duhovno blizak onome što je Zepa proslavilo. Međutim, po stilu, priči i načinu njezina izlaganja, ovo kao da je djelo nekog drugog čovjeka. Strip, kao relativno mlad, a onda i vrlo elastičan medij, autoru dopušta mnogo radikalnije iskorake, promjene i preobražaje nego, recimo, slikarstvo ili književnost. Pisac je u značajnoj mjeri ograničen vlastitom rečenicom, njezinim ritmom i melodijom. Rečenica je metaforički izraz čovjekova daha, zarezi u njoj su poput otkucaja srca. Gotovo da je nemoguće izaći izvan vlastite rečenice. Možete je sintaktički zakrinkati i leksički preurediti, ali u vašoj rečenici zavazda prepoznatljiv ostaje vaš dah. Kod crtača, međutim, i kod stripovskih pripovjedača, to nije tako. Tako darovit i zanatski vješt crtač može od karikaturalne stilizacije dječjeg stripa preći na realistične stilizacije za jedan životni storyboard, ili za nešto što je kratki roman u slikama.
Još nešto je važno kod stripovske, kao filmske mladosti medija i žanra. Naime, ono što bi u književnom tekstu djelovalo kao trivijalni obrazac - redovnik u kartuzijanskom samostanu, žena koja umire od tajanstvene bolesti - i za što bi se trebalo mnogo muke, dugih istraživanja i golemog stvaralačkog talenta, da se nekako iz tog obrasca izvede u ozbiljnu, pripovijedanja dostojnu i uvjerljivu priču, na filmu i u stripu, svježe je, živo i uvjerljivo. Da biste u književnosti ispričali priču o jednom kartuzijancu, morali biste tu priču pronaći u sebi, ili biste u sebi morali proći iskušenja jednog redovnika u redu čuvenom po svojoj strogosti, dok je u stripu ili na filmu lako i privlačno stvoriti svijet jednog redovnika. Slike nas obavezuju manje od riječi. Slike nas katkad oslobađaju od riječi.
Ovo nipošto ne znači da u crtanom romanu "Čudan i lijep zvuk" ima bilo čega trivijalnog, površnog, olakog. Upravo suprotno, riječ je o dobro ispričanoj, neobično dojmljivoj i zanesenoj priči, o jednom od onih malih francuskih (ili frankofonih) filmova ili romana (na čudan način ovog će svog čitatelja Zep podsjetiti na Modianoa), koji nas potresu i ponesu nečim što u samima sebi vrlo jasno prepoznajemo, premda u svome stilu i načinu, ili u stilovima i načinima svog jezika i kulture, ne nalazimo pandane.
U svakom slučaju, crtani roman "Čudan i lijep zvuk" djelo je kršćanske inspiracije i duhovnosti, koje bi se, premda objavljeno u Fibri, unutar hrvatske kulture i izdavaštva moglo sroditi i prepoznati samo unutar onog što objavljuje riječki Ex Libris. Idealni promotori knjige bi, pak, u slučaju da čitaju i crtane romane, mogli biti nadbiskup Mate Uzinić, profesor i paroh dubrovački Vladan Perišić, te fra Ivan Šarčević. Šlagvort razgovora bila bi djetinja Williamova prispodoba o vjeri u Boga proizašloj iz nade da je On jači od smrti.
"Hrvatska već vidje svakojakih čuda,al' ne nađe štrika za toliko Juda" A.G.Matoš