Mario Mihaljević legenda je hrvatske glazbene i medijske scene. Kao radijski voditelj na Hrvatskom radiju od 1970. do 2009. vodio je kultne emisije poput “Zeleni megaherc” i “Crvena jabuka”, a kao skladatelj i tekstopisac potpisao je stotine hitova za Mišu Kovača, Zlatka Pejakovića, Nove fosile, Nedu Ukraden i druge – uključujući “Džuli” (4. mjesto na Eurosongu 1983.) i “Hrvatine”. S 19 nastupa na Zagrebačkom festivalu i četiri pobjede, dobitnik je ovogodišnje nagrade za poseban doprinos, koju će preuzeti 17. travnja 2026. na 73. izdanju. U intervjuu se prisjetio svojih najvećih uspjeha, otkrio zanimljive anegdote iz svoje karijere, ali i što za njega znači Zagrebački festival.
Kako ste doživjeli vijest da ste dobitnik posebne nagrade za doprinos Zagrebačkom festivalu? Iznenađeno, jer vjerujte mi da to nisam očekivao. Ali sam vrlo brzo to shvatio kao jedno od niza priznanja. A ako mislite na neku posebnu sreću, odavno sam oguglao na stanja priznanja, ali i razočaranja.
Ova nagrada svrstava vas uz velika imena naše glazbene povijesti – Gabi Novak, Alfi Kabiljo, Drago Diklić... Kako se osjećate u tom društvu? Ne zaboravimo ih onda sve. Jer tu su i Ivica Krajač i Hrvoje Hegedušić. Dragu Diklića recimo poznajem 70 godina, otkako sam bio klinac, druge nešto kraće i uvijek mi je bilo ugodno s njima u društvu, pa tako i sada. Da, nagrada je velika ako su je dobili i takvi velikani, a još veća kada shvatite koliko je velikana nije dobilo niti će, a možda su je zaslužili.
Kada pogledate unatrag na tih 19 nastupa na Zagrebačkom festivalu, koji vam je trenutak najemotivniji ili najvažniji? Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je 1981., kada sam s tekstopiscem Adamom Rajzlom i Zdenkom Vučković osvojio prvu nagradu i Bakićevu “Srebrnu pticu”, jer ju je 17 godina prije dobio moj otac. Pticu su mi dali na pozornici, ali sam je odmah morao vratiti Stipici Kalogjeri kad sam sišao s pozornice jer ju je posudio samo za slikanje. Ali to ne piše u analima. Da, imam zapravo 21 nastup jer sam dva puta i vodio Festival. I dva puta pjevao.
S obzirom na to da ste na Festivalu prvi put sudjelovali davne 1975., kako biste usporedili tadašnji i današnji Zagrebfest? Debitirao sam 1975. s pjesmom koju smo također napisali Zrinko i ja, ali te godine za Dalibora Bruna. Tek je nagodinu bilo to s Mišom. A što se tiče usporedbi, ja sam s tatom išao po festivalima otpočetka kao dijete i sad bih mogao teoretizirati o tome kako je bilo nekada, a kako je danas. Svako vrijeme nosi svoje. Ali rekao sam sinu Branimiru prije tri godine, kada je bio direktor: “Znaš u čemu je razlika između Festivala nekad i sad? Da su nama pokušali zatvoriti šank u 2 sata nakon ponoći, razbili bi i šank i njih, a sve piće popili.” Sada, kada su namrgođeni konobari rekli ‘fajront’, svi su se razišli, a da pjevači nisu ni zakukurikali. O tempora, o mores.
Što po vama čini dobru festivalsku pjesmu i ima li Zagrebfest i danas onu magiju koju je imao nekad? Neće se ponoviti 1950-e i 1960-e, kada su se na ulici susjedi skupljali oko jednog televizora i gledali festival. Jedna je konstanta uvijek: festival je dobar ako ima 4-5 dobrih pjesama koje će se svirati i pjevati. Tek s odmakom od 10-ak godina možete reći da je festival bio izvanredan ako je preživjela jedna ili pak dvije pjesme. Pa vi sada računajte uspješne i izvanredne, ja sam vam parametre dao.
Četiri ste puta pobijedili na Festivalu. Što pamtite iz tih suradnji? Za 1981. sam vam rekao, a 1986. održana je posebna večer Zagrebfesta posvećena Zagrebu zbog nadolazeće Univerzijade. Pobijedili smo Vojo Šiljak i ja s pjesmom “Mijenjamo se, mijenjamo” koju je, uz ovacije, u Lisinskom pjevala Zdenka Vučković. Naime, Vojo je u tekstu u refrenu napisao “Odrasla je, odrasla djevojčica mala” i dvorana se prolomila od aplauza i zaiskrila od suza. Nas dvojica možemo samo suze roniti što smo izbačeni iz Almanaha. Ali možda nije ni čudo. Tada smo zbog nekakve izmišljene političke gluposti bili u nemilosti vlasti. U to doba istaknuti politički djelatnik, a to je bio i kasnije, jedva nam je predao nagradu sikćući da “nam ne bi predao da je znao”. Nas su izbacili iz povijesti, a on je jedini uz Tita za života dobio ulicu. U humorističkoj seriji ‘Naša mala klinika’, doduše.
“Džuli” je možda najpoznatija pjesma vaše karijere, jeste li tada slutili da će postati evergreen i eurovizijska legenda, pogotovo kada ste je, kako ste rekli, napisali na brzinu? Pjesma koja ne izađe odmah, za nekoliko minuta, nije dobra pjesma. To je umotvorina. Onaj Veliki graditelj, kako god ga zvali, otpjeva vam pjesmu ili u slapu pošalje stihove, a vi ih ili ulovite ili ne. I najbolje ideje tako je poslao u trenutku, Tesli na primjer, pa struja nije manje vrijedna jer je izmišljena u trenutku. Da, za nekoliko sati mi je bilo jasno da imamo veliki hit, ali dosege iskreno nisam mogao ni naslutiti. Ali u tome je ljepota ovoga posla, koji je ujedno užitak.
Radili ste s brojnima – Mišo Kovač, Neda Ukraden, Novi fosili, Jasmin Stavros... Postoji li netko tko vas je posebno inspirirao, možete li izdvojiti neku zanimljivu priču iz suradnji s njima? Radio sam s otprilike 140 izvođača. Još dvadesetak je pjevalo moje pjesme bez pitanja, što smatram bezobrazlukom, ali je nekažnjivo i nezaustavljivo. Tu ne mislim na one koji ih pjevaju po svadbama i priredbama, nego na koncertima, TV-u ili nosačima zvuka. Većinu pjesama sam radio za određene pjevače i mislim da bi svi trebali pitati kada je snimaju ili izvode u svojoj verziji. Najviše sam ipak radio za Zlatka Pejakovića, velikog pjevača i velikog prijatelja, koji je uz Terezu jedini pjevač za koga smo pjesme pisali otac Branko, sin Branimir i ja. Terezi je još svirao i unuk Matej, tako da je ona jedina koja je surađivala s četiri generacije Mihaljevića. Za Guinnessovu knjigu rekorda, uvjeren sam.
Često kažete da ste “pjesnik i kompozitor iz svoje, a tekstopisac iz tuđe potrebe” – možete li to malo pojasniti? Jednostavno. Ja sam prije svega kompozitor koji ili napiše melodiju i tekst istodobno ili komponira tuđe stihove. Svoje pjesničke stihove nisam uglazbljivao, nego sam ih ostavljao tako. Moji prijatelji skladatelji shvatili su da mogu napisati stihove na gotovu glazbu, što je i najteže, pa su me tako često angažirali. Nema nas baš puno koji to možemo. Recimo, Zrinko mi je donio jednu melodiju ‘75., rekavši da misli da je to za Terezu, a ja sam rekao da mislim da je za Zlatka i tako je nastala “Ćao i piši mi”, koja se izvodi dan-danas. A on je jedan od tih koji može napisati na gotovu melodiju. Ali ne na svoju. Zašto? Nemam pojma.
Dugi niz godina radili ste na Hrvatskom radiju, koliko se to iskustvo odrazilo na vaš rad kao autora i glazbenika? To su dva posla koja sam potpuno razdvajao. Pitajte sve glazbene urednike s kojima sam radio jesam li im se miješao u odabir glazbe i svi će vam reći da nisam. Mislim da bi bilo nemoralno gurati svoje pjesme. A i uzaludno. Narod će si uvijek izabrati što želi, makar im to zabranjuješ. Evo, moj prijatelj Marko Perković prešutno je zabranjen na radijskim i TV postajama, ali je srušio sve rekorde, pa i svjetski na Hipodromu. Uzalud vam trud, mrzitelji i zabranitelji. A imate pjevača koji se ne skidaju s radijskih programa, a ne mogu napuniti kupljenim ulaznicama ni javni WC, jedino prigodno mjesto za njihovu glazbu i pjevanje.
Otac vam je bio poznati Branko Mihaljević, autor pjesme “Zeko i potočić”. Kakav je bio vaš odnos i koliko vas je oblikovao kao autora? Geni. Otac mi je ostavio gene. Kao i majka koja je također bila glazbenica. Ocu nisam pokazivao pjesme. Čak sam na početku karijere poslao pjesmu pod pseudonimom na “Beogradsko proleće”, a i tata je imao pjesmu. Ja sam dobio nagradu, tata nije. Nisam htio da mi netko spočitava da se šlepam na prezime. Kasnije smo i radili zajedno, pisao sam mu tekstove za neke pjesme pa čak ih i pjevao. Uvijek je bio tu za neki savjet, podršku, dobronamjernu kritiku.
Vaš sin Branimir Mihaljević danas je jedan od najuspješnijih suvremenih producenata – koliko vas veseli ta obiteljska glazbena nit? Ja njega prije svega doživljavam kao odličnog skladatelja, pa kao producenta i aranžera. On se tome posvetio sasvim, voli biti u tom studiju, odlično surađujemo, evo, već 35 godina, otkako je napisao aranžman za “Hrvatine”. Imamo velikih zajedničkih hitova, na što sam posebno ponosan. I drugi nasljednici su talentirani i uspješni. Unuci Marko i Matej uspješni su glazbenici i autori, kći Marija bila je s Markom autorica na Zagrebačkom festivalu, stalno je tu oko glazbe, sin Matko također piše stihove i komponira. Jasno je da me to sve veseli.
Razgovarate li kod kuće o glazbi kao “kolege” ili kao otac i sin koji imaju svoje svjetove? O glazbi ne pričamo, mi je stvaramo. On ima odličnu izreku: “Pričati o glazbi je kao plesati o arhitekturi.” Radije igramo nogomet na PlayStationu. Marko je najbolji. Ali ja treniram, još sam mlad. A kad netko treba hit, napišemo ga.
Među svim vašim pjesmama, postoji li neka za koju mislite da je nepravedno zaboravljena? Ne. Ali dugo je bila “zagubljena” jedna pjesma koju smo Zrinko i ja napisali 1974. Naime, trebala je to biti špica nove emisije, ja sam napisao tekst, Zrinko glazbu, a ne znam kako je Zrinko nagovorio Bregovića da to svira “Bijelo dugme”, jer koliko znam nisu snimili nijednu pjesmu koja nije Bregovićeva. Barem koautorska. E sad, kad je došlo do snimanja, snimili su u Jadran filmu matricu, ali Bebek je bio prehlađen i nije mogao pjevati. Zrinko se sjetio “malog očalinka iz Splita koji odlično pjeva”, a za koga se malo znalo. Bio je to Oliver. On je otpjevao tu pjesmu, “Hej mladosti hej” i stvarno je to ostao raritet. I nekakav Oliverov početak. Ali život se voli igrati. Branimir je napisao posljednji duet za Olivera i, zamislite, Bebeka. Radi se o pjesmi “Ako voliš ovu ženu”.
Imali ste i vlastiti album “Sve moje ljubavi” sredinom 1980-ih. Kako danas gledate na taj projekt? Bilo je to vrijeme kad sam bio dulje suspendiran pa sam to iskoristio da pjevam, boravim u Sarajevu i malo uživam. Zvonko Špišić inače me stalno nagovarao da pjevam pa sam i njegovu jednu pjesmu uvrstio na album na kojem pjevam tuđe pjesme koje mi se sviđaju. Nije to loše, ali nisam to radio zbog slave i novca nego sebi za gušt. Imam ploču kod kuće i ponekad si je pustim.
Pjesma “Hrvatine” za Đuku Čaića napisana je 1991., kako ste u tom trenutku osjetili da se treba reći upravo takva poruka? Palo mi je na pamet da treba napisati budnicu, jer rat je, pobogu, koliko god ga nismo željeli. Tomislav Ivčić mi je bio jedan od najboljih prijatelja i kada mi je odsvirao “Stop the war”, ja sam mu rekao da to neće pomoći i da idem napisati borbenu pjesmu. Pozvao sam Đuku Čaića, Branimir je napisao aranžman i to je bilo to. Trenutak nadahnuća od Stvoritelja svega.
Prije sedam godina napisali ste i pjesmu “Hrvatine 2”. Kako ste se odlučili na nju i razmišljate li da napišete i “Hrvatine 3”?Ma “Hrvatine 2” bile su samo jedna objava na FB-u. Hajde onda da završimo trilogiju s “Hrvatinama 3”. To bi danas ovako išlo:
Slušajući u ratu Hrvatine i Čavoglave
u opasnost su stavili svoje glave.
Kasniji pobjednici.
Danas u miru zbog tih pjesama
opet mogu izgubiti glave.
Glazbeni urednici.
Rođeni ste Osječanin, živite u Rijeci, ali ste “duhom Zagrepčanin” – gdje se zapravo osjećate doma? Ako kažete “duhom Zagrepčanin”, morate mi objasniti na koji duh Zagreba mislite. Nije isti Zagreb nekad i sad. A doma sam svuda gdje se dobro osjećam. I u svom rodnom Osijeku, i u svom radnom Zagrebu i rodnom gradu troje djece i trojice unuka, i u izabranoj Rijeci, i u Splitu koji smo opjevali Branimir i ja, i u Istri, i u Zagorju, i Sarajevu, i Mostaru, i Ljubljani, i Beogradu, i u Novom Sadu, svuda gdje ima dobrih ljudi. A ima ih svuda. Ali stvarno. Kao i onih drugih. Nažalost.
Prije dvije godine napisali ste biografiju Novih fosila. Pripremate li novu knjigu ili pišete nove pjesme? Pjesme pišem stalno, a pišem i nešto posebno što ću za sada zadržati kao malu tajnu. Ako se realizira, obećavam da ću vam prvima otkriti.