Željko Bebek

Nedostaje mi Oliver, sipao je duhovitosti iz rukava

Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell
Foto: Robert Anić/PIXSELL
ŽeljkO i Ružica Bebek
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL
08.10.2018.
u 08:00
Legendarni glazbenik na turneji je na kojoj prvi put svira sa sinom Zvonimirom.
Pogledaj originalni članak

Koncertima u Zadru 27. listopada i Rijeci 24. studenoga Željko Bebek (72) završit će uspješnu turneju “Ono nešto naše”, na kojoj je punio dvorane u Zagrebu, Osijeku i Splitu, a tijekom ljeta nastupio je i na mnogo drugih lokacija.

Neuništivi Bebek rekao je da mu je ova turneja jedna od najdražih, a jedan je od razloga i taj što je prvi put s njim nastupio i sin Zvonimir (15), koji svira gitaru.

I sami ste iznenađeni uspjehom posljednje turneje?
Da, jer odaziv je bio jako dobar. Svaki koncert pratio je dobar osjećaj zato što je sve bilo puno energije i emocija jer, osim gostiju koji su pjevali sa mnom, najdraže mi je što su svi dobro prihvatili mojeg sina Zvonimira koji je neizostavan dio ekipe. Uživam u tome što su na pozornici najstariji i najmlađi Bebek. A super mi je i to što je i u publici bilo puno tinejdžera.

Koji biste koncert posebno izdvojili?
Tijekom koncerta nastupamo na dvije pozornice. Na onoj maloj, smještenoj na drugom kraju dvorane, izvodimo akustični, emotivni dio. Budući da su koncerti u velikim dvoranama, do male pozornice moramo doći neopaženo. U Splitu se dogodilo da nije bilo dovoljno prigušeno svjetlo. Na tribinama su bili i moji prijatelji koji su me vidjeli kako sam žurno sišao s velike pozornice i trčao vani, jer sam morao pretrčati cijelu dvoranu i popeti se na malu pozornicu. Oni nisu znali da trčim na malu pozornicu, nego su pomislili da se nešto strašno dogodilo jer smo svi trčeći sišli s pozornice. Odahnuli su kad su vidjeli da se penjemo na malu pozornicu.

Produkcijski je to izgledalo zaista odlično...
Da, zato što smo smatrali da publika mora sve vidjeti i čuti. To je koncert nabijen energijom i emocijama te smo zato uposlili najbolju audiovideo produkciju, a iskoristili smo to i za snimanje pa vam mogu najaviti da će do kraja ove godine Croatia Records objaviti album “Live in Cibona”, koji će biti na DVD-u i CD-u. Posebno se tome radujem jer će mi to biti prvi takav album.

Nije vam bilo baš lako sastaviti koncertnu listu za skoro tri sata programa uz toliko hitova u karijeri?
To je i prednost, ali na neki način i nedostatak kod ovakvih kao ja koji imaju puno pjesama i moraju se dobro potruditi da ne izostave neku koju ljudi obožavaju, ali i da ne izostave nove pjesme koje se promoviraju. Sretan sam da je aktualni album “Ono nešto naše” jedan od najboljih, ali i najbrže primljenih u mojoj karijeri. Snimili smo i šest spotova i, kada završi ova turneja, imat ćemo na što biti ponosni i to ćemo i proslaviti iduće godine. Vjerojatno će to biti veliki koncert koji će na neki način biti nagrada publici koja nas je tako dobro podržala.

Posebno se na ovom albumu ističe Porinom nagrađeni duet “Ako voliš ovu ženu”. Nažalost, bila je to posljednja pjesma koju je snimio Oliver Dragojević...
Jako sam emotivno doživio tu pjesmu. Danas je na koncertima pjevam sam jer bi mi bilo žao da netko pjeva umjesto Olivera. To je sjajna pjesma i divna poruka zrelih muškaraca.

Po čemu vi pamtite Olivera?
Kao sjajnog i duhovitog otočanina koji je uvijek bio spreman za šalu, s malo otočkog cinizma. Bio je spreman šaliti se i na svoj i na tuđi račun. Živio je fin i ležeran život. Bio je oduševljen prirodom, volio je lov i ribolov, ali i dobro se zabaviti u društvu. Sjećam se puno zajedničkih anegdota na raznim koncertima, a posebno pamtim jedan koncert u Frankfurtu prije 25 godina kad smo proveli cijeli dan zajedno. Opili smo se nakon koncerta, a budući da sam ja tada pušio, išli smo tražiti cigarete na benzinsku. S njim je bilo tako ugodno druženje da se nisam mogao odvojiti od njega. Jednostavno je duhovitost sipao iz rukava.

Pitali su vas već to, ali moram opet i ja. Kako održavate formu, koja je tajna vašeg mladolikog izgleda i forme da tri sata neumorno pjevate na pozornici?
Prije 15 godina postao sam svjestan da će mi, ako se ovim poslom želim baviti još dugo, cigareta jako skratiti taj put. Dok uživa u duhanu, čovjek nije svjestan da mu stradaju glasnice, da mu slabe receptori za okus, ima problema sa znojenjem, lošije spava, kašlje. Shvatio sam da mogu živjeti ljepše i za sebe napraviti puno korisnijih stvari. Tada sam se intenzivnije posvetio boljoj prehrani, ali i vježbanju. Nije mi problem provesti nekoliko dana tjedno u teretani. Posvetio sam se i boravku u prirodi pa supruga i ja radimo u našem vrtu.

Vjerujem da je i supruga bitan faktor. Očito je da ste još uvijek jako zaljubljeni.
Istina, to je tako moralo biti. Svakodnevno smo gradili odnos, a naravno da se sve promijenilo kad se proširila obitelj, kada smo dobili Zvonimira i Katarinu. Tada sam shvatio da su mi djeca najvažnija i dugi niz godina nisam išao u studio ni radio velike turneje. Uz njezinu pomoć organizirano i zdravo živim, a puno mi pomaže i u poslu. Ovaj je posao sve zahtjevniji što si stariji i dobro je da supruga uz mene.

Zanimljivo je da ste je upoznali kad vas je nakon koncerta pitala za zajedničku fotografiju?
To je najbolji primjer kako ti slučajni susret može promijeniti život. Svakodnevno se fotkam s raznim ljudima, ali susret s Ružicom bio je puno više. Dobro je da sam tog trenutka to znao prepoznati. Taj je susret mogao proći pokraj mene kao milijun drugih prije njega, no bitno je shvatiti i prepoznati pravi trenutak.

U vašoj obitelji ima i dosta drugih aktivnosti. Ljeta provodite loveći ribu, proizvodite svoje vino...
Da, stalno smo skupa, a otkad Zvone svira sa mnom, čak i putujemo zajedno na koncerte. Nabavili smo minibus u kojem putuje cijeli bend. Svi skupa sjednemo u autobus i idemo od grada do grada. Svake godine proizvedemo stotinjak litara vina koje popijemo na druženjima s prijateljima, a imamo i preko ljeta svoju kapljicu.

Koliko često idete u rodno Sarajevo?
Najmanje dva puta godišnje, na proljeće i jesen. Najjači su razlozi susreti s prijateljima s kojima sam odrastao i koji i dalje žive u Sarajevu. Bez obzira na to što i oni dolaze u Zagreb, ja volim otići u Sarajevo i tamo biti 3-4 dana u komadu. Onda si dam oduška i uživam u roštilju i pivu, ali i podsjećanju na stare dane.

Koliko se Sarajevo promijenilo?
Sarajevo se izgledom vratilo na svoj izvorni oblik. Onaj uži dio grada koji je jako stradao je uređen. Građani se trude vratiti imidž gradu, a tome doprinosi i filmski festival. Svi Sarajevo još pamte i kao olimpijski grad. To je vrlo zanimljiv i atraktivan grad koji bi mogao živjeti od turizma. Često se vratim u djetinjstvo i mlade dane, pogotovo kad prođem pokraj dvorane Skenderija pa se sjetim 1969. kada je sagrađena i promovirana kao centar sportskog i kulturnog života. Tako je i danas. Tu se odvijaju i koncerti, sajmovi, ali i utakmice.

Imate li uopće ikakvih poroka?
Nisam imao nekih velikih poroka. U vrijeme velike popularnosti Bijelog dugmeta nikad nisam probao drogu, ali rado sam se družio s djevojkama. Jedino što mi je danas ostalo od poroka je uvjerenje da prije i za vrijeme koncerta dobro dođe čašica viskija. To sam naučio odavno gledajući stare filmove s Johnom Wayneom koji bi uvijek naručio “scotch on the rocks”.

Nije vam onda bilo lako ostati normalan i ne pokleknuti drogama kada ste u vrijeme Dugmeta bili najveće zvijezde u bivšoj zemlji?
Imao sam malo više svijesti o štetnosti toga, bez obzira na to koliko je bilo ponuda i iskušenja. Bili smo u izravnom kontaktu s ljudima koji to konzumiraju ili dilaju. Tada je trebalo dati i primjer ljudima. Nismo morali komercijalizirati priču pa govoriti da smo imali problema s drogom.

Je li danas, u doba digitalizacije, lakše odrastati?
Nisam pobornik digitalizacije na koju su djeca navučena kao na opijat. S druge strane, djeca nešto moraju raditi u svojim domovima. U vrijeme kada u domovima nije bilo TV-a i samo su poneki imali radio naganjali smo loptu po ulici i nitko nas nije mogao uvući u kuću. A danas moj sin u ruci drži iPhone i preko njega komunicira s cijelim svijetom, a tek mu je 15. Ja sam s 15 godina bio dijete koje ne zna puno toga što djeca danas znaju. U tome i leži budućnost svijeta.

Moram vas za kraj pitati kako vidite svoju budućnost... Kad sam vas gledao na koncertu u Zagrebu, imao sam osjećaj da ćete na pozornici “doživjeti stotu”.
Ne razmišljam o tome da ostavim mikrofon i samo šećem parkom sa psom. Volio bih ostati dugo na pozornici, koliko god budem imao kondicije i koliko mi Bog podari zdravlja. Kad bih mogao birati, volio bih da, kad budem odlazio, odem u snu, kao Charles Aznavour. Ne mogu ni zamisliti kako je to doživjeti 95 godina. Iskreno, uopće se ne osjećam staro jer sam cijeli život vezao za rock’n’roll i mladost oko sebe. Dok god se mogu mjeriti s mladima, mogu i biti ispred njih. 

Pogledajte veličanstven oproštaj od Olivera Dragojevića

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.