Prošlo je petnaest godina otkako je hrvatska kulturna scena ostala bez jednog od svojih najtiših, a najupečatljivijih velikana. Ivica Vidović, glumac kojeg generacije pamte po osobenjaku Servantesu iz "Našeg malog mista", dobroćudnom Očalinku iz "Velog mista" ili zbunjenom Pjesniku iz filma "Kako je počeo rat na mom otoku", preminuo je 18. travnja 2011. u 72. godini.
Njegov sin, naš poznati iliuzionist Luka Vidović, na Facebooku je objavio nekoliko zajedničkih fotografija s tatom i napisao emotivnu posvetu. "Za sve što je bilo …nedostaješ. Za sve što će biti …nedostaješ. Prošlo je 15 godina, a ta činjenica i dalje ne zvuči stvarno. Neke praznine vrijeme ne smanji, samo naučiš živjeti s njima", stoji uz fotografije. Iako je rođen u Beogradu zbog očeve vojne službe, srcem je bio Komižanin, a upravo je djetinjstvo obilježeno zbjegom u egipatski logor El Shatt zauvijek u njega usadilo melankoliju i razumijevanje za ljude s margine, koje je kasnije tako majstorski portretirao. Upravo je ondje, u kazalištu izbjegličke djece, s prijateljem Borisom Dvornikom napravio prve glumačke korake.
"Tko će na slavu gubiti vrijeme?!", znao je reći, odbacujući teret popularnosti koji su mu donijele televizijske serije. Glumu nije smatrao poslom, već pozivom, ozbiljnom igrom u kojoj se primjenjuje život. Mnogi su govorili da ne glumi, već da jednostavno jest, da igra samog sebe, s čime se nije slagao. "Pa ne može čovjek igrati samog sebe?! Može dio sebe igrati. Čini mi se da treba čekati da uloga prije dođe k tebi nego da ti ideš k njoj. Uloga će već doći k tebi kao takva", objasnio je jednom. Taj pristup donio mu je status kultnog glumca koji je u jugoslavenski i hrvatski film unio novi tip introvertiranog, urbanog (anti)junaka, od uloge u Tadićevom "Ritmu zločina" do nagrađivane izvedbe u "Kužiš stari moj".
Iako je u matičnom kazalištu Gavella proveo 26 godina, a suradnju nastavio do smrti, njegova se velika kazališna karijera, paradoksalno, događala izvan te kuće. U Gavelli je godinama dobivao tek epizodne uloge, a devedesetih je čak bio degradiran na status glumca početnika s pripadajućom plaćom. Njegova supruga i životna partnerica, glumica Gordana Gadžić, u monografiji "Hod po rubu, s Ivicom" potvrdila je da je on bio glumac "rubnog teatra". Upravo u tom rubnom, nezavisnom prostoru krhki svijet njegovih likova pronalazio je pravo okruženje za rast, daleko od institucionalnih stega unutar kojih se nikada nije osjećao ispunjeno.
Početak devedesetih godina njegov je život okrenuo naglavačke. Nakon što se oženio Gordanom Gadžić, koja je uspješnu karijeru u rodnom Beogradu napustila i zbog ljubavi i obitelji preselila u Zagreb, oboje su se našli na vjetrometini. Uslijedile su teške godine obilježene netolerancijom i profesionalnom marginalizacijom, ponajviše zbog Gordanina podrijetla. Konkretna ponuda iz dubrovačkog Kazališta Marina Držića pretvorila se u noćnu moru kada je protiv njih pokrenuta medijska hajka, a kolege su šutjeli. "Preko noći smo stekli status persone non grata", prisjetila se Gadžić, nakon čega su napustili Dubrovnik i vratili se u zagrebački muk.
Uslijedilo je razdoblje koje je Gordana Gadžić opisala kao "egzistencijalni vakuum". Bez angažmana, izolirani i obilježeni, jedini im je zadatak bio kako preživjeti. Ivica šest godina nije dobio ulogu na filmu, a na HTV-u su ga zvali isključivo za dječji program. Tada se rodila ideja o vlastitom kazalištu. Godine 1998. s Gordanom osniva Teatar Rugantino, koji im je donio umjetničku slobodu, ali i ekonomsku stabilnost. Počeli su s monodramom koju je za Ivicu napisao Miro Gavran, no pravi vjetar u leđa i početak života Rugantina bila je predstava "Ay, Carmela". Tekst koji govori o moralu umjetnika u teškim vremenima pogodio je u srce publike i postao društveni događaj. Vidović, jedan od najznačajnijih glumaca svoje generacije, u šezdesetima je vozio stari kombi stotinama kilometara po lokalnim cestama, bio rekviziter i scenski radnik kako bi navečer odigrao predstavu. Upravo su uloge u Rugantinu značajnije obilježile posljednje godine njegove karijere od onih u matičnom teatru. Početkom stoljeća vraća se i na televiziju, a posebno se pamti uloga u seriji "Naša mala klinika".
Privatni život obilježila su mu tri braka, sa Zdenkom Anušić, Mirjanom Majurec i Gordanom Gadžić, a svu je svoju djecu zarazio umjetnošću. Sin Luka, kojeg je dobio s Mirjanom Majurec, postao je najpoznatiji hrvatski iluzionist, a za magiju ga je zainteresirao upravo otac pokazavši mu prve trikove. Sin Filip, iz braka s Gordanom, uspješan je glumac, a kći Ana studirala je filmsku produkciju. Nakon borbe s karcinomom grla, velikan hrvatskog glumišta preminuo je u zagrebačkoj bolnici. Ispunjena mu je posljednja želja - pokopan je u voljenoj Komiži, a ispraćen je uz melodije "Fala" i "Tišine", ostavivši iza sebe neizbrisiv trag tihog čovjeka koji je živio za umjetnost, a bježao od svega što ona sa sobom nosi.
Legendaran glumac, jedan od najvećih. Ne mogu vjerovati kako je autor članka preskočio njegovu veliku ulogu u seriji Inspektor Vinko, kojom je plastično i na fin način prikazana trulež i licemjerje komunističkog sustava u državi, serija za sve jugonostalgičare i naivce koji misle da je tada bilo bolje i bitno drugačije nego danas...