Ono što je vrijedno, to je uglavnom neizmjerljivo. Pa bi se svaka građevina od riječi mogla izmjeriti i protumačiti samo drugom, nje dostojnom i njezinom duhu primjerenom, građevinom od riječi. Također, ono što je vrijedno traži od čitatelja usporedbe s drugim što je vrijedno. (Usporedbe dobrog pjesništva s nevaljalim pjesništvom nemaju smisla i svrhe: niti dobro može reći zašto je ono drugo nevaljalo, niti nevaljalo išta kaže o dobrom.) Tako je i tvrdnja da među živim pjesnicima hrvatskim Anka Žagar najveća, lišena smisla. Čak nema smisla reći ni da je za ovog čitatelja Anka Žagar među živim pjesnicima najveća. Ali nešto je u čovjeku fudbalersko, što ga tjera da takve stvari govori.
Recimo, pjesma "Nisam htjela", cijela ovako glasi: "nisam ja htjela/ vratovi konja zadihani/ s kojih se još puši/// nisam ja htjela/ nisam htjela/ samo sam došla/ evo/ došla sam te zaboraviti/// zagazit ću sada u rižina polja/ u rižina polja, slušati boga/ slušati boga/ kao osnovni stih/// reci oče, treba li/ o tome razgovarati/ krv, meso, kosti i žlundra/ duh je ostao u sefu/ duša odšepesala na kavu". Ovo je, ozbiljno govoreći, metafizička pjesma. Njezin je čitatelj zapitan nad viškom fizičke evidentnosti svoje i ostalih pripadnika svoje vrste, koja naročito biva prisutna u onim trenucima kada se Boga najviše zaziva: u bolesti, u patnji, u ratu, u svim prilikama, zapravo, kada je najviše ugroženo njegovo čovječje postojanje. I onda se on, zabrinut za vlastitu guzicu i za sve svoje bližnje, okreće Duhu i duhovnim stvarima. A "krv, meso, kosti i žlundra", s njima što ćemo? Ili kako ćemo, bolje rečeno, bez njih? Sve to je, dakle, čitateljeva perspektiva, koju on učitava u pjesmu Anke Žagar, i ona postaje dio samog tumačenja pjesme. Drukčije ne može, drukčije ne treba ni biti, jer čitanje poezije je suočavanje perspektiva, a ne tumačenje pjesme uz pomoć stroja. Recimo, uz pomoć AI-ja ili mašine za veš, svejedno.
Otud i "duh je ostao u sefu/ duša odšepesala na kavu". Duh je nekorištena dragocjenost, pusta mistifikacija, ništa pred ničim. A duša je organ patnje. Anka Žagar duhovita je pjesnikinja, ili duhovito ljudsko čeljade. Takva je od prve svoje knjige, otisnute 1983, u izdanju Goranova proljeća, u vrijeme kada je Nagrada Goran za mlade pjesnike bila utjecajnija nego danas. I drugo, ona je pjesnikinja svih riječi koje zna, svih svojih različitih govorenja i tonaliteta, svih jezičnih ceremonijala. Otud u njenoj pjesmi žlundra, a otud i šepesanje duše? I savršena prirodnost jednog i drugog.
S ovom pjesmom, s desne stranice knjige, gleda se pjesma "Pošumice". Evo i nje: "zar kroz šumu/// bez boga bez ljudi/ bez živih motornih pila/// zar provući se/ kao pogled/ kroz ušicu igle/// i šuma je uspjela/ zadržati tlo pod nogama/// i tihovanje/ (za tobom mi/ za tobom mi vene pogled)". Početak je jasan, moćan, estetski korelativno ubija: šuma bez boga i bez ljudi je čisti kaos šumski. Ali to je onaj diskurs šumstva, koji je isti već dvije hiljade godina: od prvih kršćanskih šumnjaka do Ivane Brlić Mažuranić i Heideggera, pa bismo mi, možda, pokraj njega prošli kao pokraj obične poezije, no onda dolazi to "bez živih motornih pila", kada se pjesma uzdiže u lude i svete visine jezične imaginacije Anke Žagar. Bez Boga, bez ljudi, bez živih motornih pila, šuma je nešto kroz što ti je samo provući se, "kao pogled/ kroz ušicu igle". Ona notorna deva ili kamila - iz pomalo sumnjivog prijevodovog prijevoda Svete knjige - ništa je u provlačenju kroz ušicu igle, pri usporedbi s pogledom. Pogled provući kroz ušicu igle je put velike umjetnosti. Velike književnosti. Put poezije. I to je, istovremeno, jedini način da se konac udjene u iglu.
Samo finale pjesme, u kojem šuma uspijeva zadržati tlo pod nogama, uza svu tu prijetnju metafizičkoga rašumljavanja i smrti svih živih motornih pila, donosi malo svezbunjujuće čudo od riječi i značenja. Za početak, ovaj čitatelj, koji dobro poznaje hrvatske pisce i spisateljice, uvjeren je da barem osam od njih deset ne razumije što tu piše. I što, recimo, znači riječ tihovanje.
Ostanemo li pri njezinu zvuku i površinskom lažnoprijateljskom značenju, tihovanje će biti aktivan oblik tišine. Tišina kao nečiji aktivan rad: tihovanje! E, ali ta riječ ama uopće to ne znači. Tihovanje je hezihija, hezihazam, oblik molitvene, kontemplativne prakse kod pravoslavnog svijeta. Šutnja, unutarnja tišina, neprestana unutarnja molitva, uz stalnu prisutnost Boga. Molitva srca. "Za tobom mi/ za tobom mi vene pogled" u zagradi, na kraju pjesme, krajnji je učinak tihovanja. Uminuće, nestanak svog tog mesa, krvi, kostiju i žlundri, i konačno uvenuće pogleda. Za Bogom, kojeg, uostalom, čuli smo, u šumi nema. Ili za tobom, kojeg također, nema.
Eto, to je, vrlo kratko, u riječ-dvije, po dvije njezine pjesme, za ovog čitatelja Anka Žagar. Divna, divna, genijalna!