Kekinova “Kuća bez krova” krovni je domaći album godine

Mogu li se u domaćoj rock-glazbi naći tekstovi koji nešto govore o današnjoj situaciji i melodije koje ljudi mogu pjevati kako bi lakše shvatili o čemu je riječ? Mogu, ali potreban je pravi autor.

A taj autor je Mile Kekin, koji u sebi spaja Arsenovu pronicljivost i rock-senzibilitet, godinama ide svojim kolosijekom s Hladnim pivom i postao je nova norma domaće rock-glazbe.

Kekinov samostalni album “Kuća bez krova” krovni je domaći album ove godine, dometima i značajem usporediv samo s “Putom u plus” Ede Maajke. No “Kuća bez krova” svojom formom rock-albuma komercijalniji je proizvod, time i razumljiviji širem krugu publike. Mnogima koji povećalom traže teme, Kekin u “Kući bez krova” nudi gozbu sadržaja i forme, pjesama, svirke i aranžmana. “Kuća bez krova” kao naziv albuma, okvirni koncept i uvodna pjesma daju osnovne koordinate albumu, prvom Kekinovu samostalnom izletu nakon albuma “U dva oka” postave Mile i putnici iz 2001. No za razliku od tog pomalo alternativnog projekta, novi stiže u vrijeme kad su Kekin i Hladno pivo najpouzdaniji dio domaćeg rock-mainstreama, pa će i “Kuća bez krova” imati važnu ulogu ne samo većom prodajom i dometom na terenu, nego i utjecajem.

“Gdje će moja djeca rasti”, “ova kuća nema krova da u nju stane više snova”, dileme između domovine i tuđine, “gdje će biti čija soba”, neki su stihovi ozbiljnih tekstova koji u hrvatsku srednju struju donose goruće teme kakvima se u svijetu bave ključni rock-autori poput Springsteena. No Mile Kekin ne mora se truditi “prevoditi” Springsteena na domaći teren, jer ako je netko pozvan to učiniti, onda je to bez sumnje čovjek koji je s Hladnim pivom čitavu karijeru potrošio na djelovanje sa sviješću i savješću.

Upravo zato, kao pametan čovjek i poput mnogih drugih koji vide što se oko nas događa, može se osjećati “bez zastave i himne”, jer ti su simboli često ispražnjeni od sadržaja kakav bismo htjeli da imaju. “Kuća bez krova” puni domaću glazbu sadržajem kakav već dugo nije dobila na tim ozbiljnim razinama.

Više pjesama srednjeg tempa, pa i balada, s podlogom slide gitara, klavira, akustičnih gitara, orgulja, harmonika i puhača, donose potpuno novi zvuk pa Kekin ne ponavlja formulu benda i ima očit razlog za solo album, ali nove pjesme opet se svrstavaju u klasike poput onih Hladnog Piva. Od uvodne “Kuće bez krova” s jakom melodijom, zatim “Betona” s klavirskim uvodom, uvođenjem violina i slide gitara, Kekinove priče funkcioniraju na osobnoj i društvenoj razini. Odlični aranžmani, drukčiji prateći sastav i provjerena produkcija majstora Denykena spojili su sve sastojke deset novih Kekinovih pjesama u sjajan niz najavljen prvim singlom “Reno 4”.

I “Konj” sa slide gitarom i amerikanizmima, te klavirskom podlogom, još je jedna ljubavna balada, ali Kekinove ljubavne teme i vinjete pune su pronicljivih zapažanja jednog od najboljih domaćih tekstopisaca, kilometrima udaljene od uobičajene sirupaste slatkoće domaćih ljubavnih zločina. “Atlas” sažima trenutni egzodus mladeži u Irsku ili Njemačku, stihovima “ovdje zvonik teškim batom udara, na svakoga tko imalo odudara”, ili “već puna kapa predaka, što ne čitaju ništa, a kamoli između redaka”, “zavrti atlas bit će tu mjesta za nas”. I “Zbogom, tjeskobo” govori nešto o tome, ali poput najboljih rock ostvarenja nudi vitalizam i moguće rješenje počnemo li misliti svojom glavom.

Drugi singl “Takav par” stihovima “oboje smo pali daleko od stabla, već smo kao djeca znali da je život prazna tabla”, još jednom govori da svatko poseban mora imati svoje mjesto pod suncem, da je to jedina poželjna mjera države - ne samo Hrvatske, ali nas se ona tiče - koja mora imati “krov” ispod kojega stanemo svi. Završni duet s Bajagom “Atlantida” šifra je takve zamisli, bio je strogo čuvana tajna, pa je bilo zgodno kad su na Dane piva u Karlovac u jednom trenutku zvali Hladno pivo da zamijeni Bajagu, što su ovi naravno odbili.

Sjajni stihovi “ova je za nas apatride, bez zastave i himne” i “jedan smo drugom krunski dokaz da nas je bilo”, premda odiše melankolijom autora i pomalo djeluje poput “predaje”, zapravo je suprotno, s porukom “reci, može li nekako bit’, nitko nije u pravu nego da smo kvit, pa da se nađemo sutra bar na pol’ puta, ili previše tražim”. Naravno da Kekin ne traži previše, poštuje li društvo visoke standarde u stvarnom životu onako kako ih ovaj album poštuje u umjetnosti.

Na papiru možda zvuči doslovno, ali izvrsne pjesme i tekstovi u Denykenovoj produkciji složeni su poput niza bisera koji usprkos ozbiljnim temama lako ulaze u uho i šire Milino evanđelje. Iako ne spominje izravne političke događaje, jasna je politička intonacija albuma koji se bavi važnim stvarima. Sve ostalo bilo bi ispod razine vrhunskog autora kakav je Mile Kekin.