Drugu godinu zaredom, 11. i 12. srpnja, Šibenik postaje centar umjetničke i glazbene scene u Hrvatskoj i šire. Hvalevrijedna manifestacija 'Arsen, Čovjek kao ja', posvećena pokojnom velikanu Arsenu Dediću, dobiva svoj nastavak u novom i proširenijem ruhu. Na prvu značajniju promjenu nailazimo u samom nazivu događaja, koji sada glasi 'Šibenik, Grad kao mi', a o razlozima promjene i ovogodišnjem programu popričali smo s Joškom Lokasom, uz Anu Radišić i Mislava Donaja idejnim pokretačem inicijative.
Ove godine odlučili ste se na promjenu naziva projekta iz ‘Arsen, Čovjek kao ja’ u ‘Šibenik, Grad kao mi’ – zašto?
Zato što smo prošle godine shvatili da ne pričamo samo priču o Arsenovoj glazbi, nego o svemu što je Šibenik u svojoj srži. O gradu koji ima dušu. I “Čovjek kao ja” postao “Grad kao mi”. Ne govorimo više o jednom velikanu, već o cijelom mentalitetu, senzibilitetu i talentu koji Šibenik nosi i koji je u svima nama koji ga osjećamo kao svoj i što je još bitnije svima nama koji njegove autore i izvođače osjećaju kao svoje.
Prošlogodišnji projekt bio je iznimno uspješan. Što vas je, uz odaziv publike, potaknulo da ove godine proširite priču i posvetite se i Miši, Vici i Vesni?
Taj aplauz publike nije bio samo zahvala, to je bio poziv da nastavimo. Shvatili smo da postoji velika glad za pričama koje nas spajaju. Arsen, Mišo, Vice, Vesna, Krste, Tonko... to su ljudi čija je umjetnost oblikovala emocije čitavih generacija. A kad nešto ima takav trag, prirodno je da ga ne zaobiđeš, nego nosiš dalje.
Naglašavate važnost tima – s Anom Radišić i Mislavom Donajem. Kako surađujete i što je ključ vaše uspješnosti?
Mi smo kao šibenska klapa, svatko zna svoj ton, ali svi znamo kad treba udahnuti zajedno. Ana donosi sjajnu energiju, empatiju i organizaciju, a Mislav je operativni mozak s dušom. Ključ? Povjerenje. Nitko nikome ne diše za vratom, ali svi dišemo za isti cilj.
Organizirati događaj s gotovo 200 ljudi i raditi cijelu godinu zvuči kao maraton. Kako izgleda vaš dan i koji su najveći izazovi?
Dan često počinje porukom prije kave, a završava pozivom iza ponoći. Svaki dan je drukčiji, jedan put slažem scenarij, drugi put tražim klupu za scenu. Najveći izazov? Ostati vjeran emociji, a pritom ne izgubiti glavu u Excel tablicama i rokovnicima. Ali kad znaš zašto to radiš sve se posloži. E da... I uvijek pogled prema prognozi i nebu jer nam je 90 % događanja na otvorenom.
Često spominjete “čistu emociju” kao pokretačku snagu projekta. Što to znači za vas?
To vam je onaj trenutak kad ti grlo zadrhti na stihu koji si čuo tisuću puta. Ili kad dijete u publici pita “tko je Vice Vukov?” a ti znaš da će sad prvi put čuti tu emociju. Ta čista emocija je most između generacija, između uspomena i učenja. Ona je razlog zašto ne radimo koncert, nego priču.
Radionicu za djecu vodi Ante Vrban – svjetski priznato ime. Koliko to znači vama i djeci koja uče od njega?
Ogromno. Ante nije samo ime, on je vizija i energija. Kad djeca vide da netko s takvim iskustvom s njima dijeli znanje, to nije samo edukacija, to je inspiracija. A nama osobno – čast. Jer kad takav čovjek kaže “tu sam jer vjerujem u ovo”, znaš da radiš pravu stvar.
Iz jazz prašine vraćate Mišinu zaboravljenu ploču “Mi smo se voljeli” – kako je nastala ta ideja?
Joker zovi Mislava Donaja. On se sjetio ploče i ljudi koji su bili okupljeni oko izrade cijelog albuma. Samo je jedan došao i rekao Ani zovi brata Zvonimira. Mislim kako mu je pokretač bila znatiželja. Kopao je i naišao na taj dragulj koji je nekako ostao po strani. A ta ploča ima nevjerojatnu atmosferu – toplinu, ranjivost, intimu. Kad smo čuli prve jazz obrade Zvonimira i njegovog sesteta, znali smo da imamo nešto posebno. To nije samo glazba, to je osjećaj.
Poetske interpretacije, pub kviz s Deanom Kotigom... Čemu se osobno najviše veselite?
Iskreno? Veselim se svemu. Ali pub kviz s Deanom... to će biti gušt. To je kao spoj kviza i kantautorske večeri. Mislim da će publika to zavoljeti. I vjerujem da će kviz postati stalni dio manifestacije. Jedva čekam!
Koncert na Tvrđavi sv. Mihovila – kako ste birali izvođače i je li bilo teško nagovoriti Konstraktu?
Birali smo srcem kao i prošle godine. Htjeli smo one koji ne samo da znaju pjevati, nego znaju osjetiti pjesmu. TBF, Urban, Vanna, Tajči... svi su oni dali novo ruho starim emocijama. A Konstrakta? Bila je s nama čim je čula ideju. I to vam je ljepota ovog projekta. Ljudi žele biti dio priče, ne samo programa. Kada tome dodate našeg glazbenog producenta Nikšu Bratoša koji sve vedri i oblači, svaki san postaje stvarnost.
Najavili ste da ne mislite stati i da u planu imate i Brešana – kako zamišljate to poglavlje?
Cijeli panel i radionica trebala se zvati Brešan o Brešanu. I trebao ga je voditi Vinko, ali kako je zauzet u Puli nadamo se kako taj dio prebacujemo za sljedeću godinu jer Brešan je institucija. Njegovi tekstovi nisu samo književnost, to je filozofija u dijalozima. Zamišljamo nešto između kazališta, edukacije i dokumenta – da mladi osjete jezik, ritam i humor tog vremena, a stariji se prisjete kako je to bilo kad je riječ imala težinu i poruku. Bit će to idući korak u istom duhu – iskreno i s poštovanjem.
Hoće li i tamo kotizacija za Dejin magical kviz biti 50 EUR po ekipi?