Sažali se čovjek na knjigu ili na svijet koji je ostao bez knjiga, tek događa mi se već godinama da kod uličnih bukinista kupim knjigu koja mi ne treba, ne zanima me, znam da je neću čitati, ili je već imam. A kupujem je rastužen mišlju o onom što će se s njom dogoditi ako je ja ne uzmem. Vrlo često - premda ne uvijek - takve knjige nose i neku posvetu.
Prošlog sam ljeta, kod pulskih trgovaca starudijom, kupio Nazorovu "Liriku", na čijem predlistu uvježbanim rukopisnim tehničkim slovima piše ovako: "Za svestrano zalaganje, vojničko držanje, za upornost u savlađivanju stručne i političke nastave ova komanda poklanja ovu knjigu drugu Rajku Sljepaku, za dugo sjećanje na provedeno vreme na ovom kursu. S.F. - S.N. Rakek, 1. IX. 1950. god."
Ispod toga: politkomesar, potpis nečitak, te: komandant major, potpis nečitak.
Rakek je mjesto koje je nekoć pripadalo općini Cerknica, gdje su se, očito, odvijale nekakve vojne aktivnosti, koje u posveti, naravno, nisu pobliže određene. Jedino što se od svega zna jest da je vojniku Rajku Sljepaku - čije je ime naknadno upisano, crvenom drvenom bojicom, nasuprot modroj tinti kojom je ispisan ostatak teksta, darivana Nazorova "Lirika", koja u srpnju 2024. biva prodana na ulici. O onom što se zbivalo u protekle 74 godine nećemo saznati ništa, kao ni to kako se vlasnik odnosio prema knjizi, je li čitao Nazorove pjesme i jesu li one imale ikakvog utjecaja na njega. Sve to ostat će za nas tajna. Kao i to koliko je potrajalo to "dugo sjećanje" iz posvete i u kojem se trenutku jedna knjiga pretvorila u bespotreban predmet.
U vrijeme kada je knjiga poklonjena drugu Rajku Sljepaku pjesnik Vladimir Nazor pokojni je već malo duže od godine. Umro je 19. lipnja 1949, vidno oronuo, premda ne jako star. Knjiga naslova "Lirika" objavljena je tri godine ranije, kao treći tom Nazorovih djela.
Premda je ova knjiga od 478 stranica nastajala do 1930. godine, između pjesnikove sedamnaeste i pedesetčetvrte, i većim je dijelom religijske tematike, bilo da se pjesnik bavi razlaganjem biblijskih tema, bilo da se obraća Bogu, ona je 1946, prve poratne godine, otisnuta upravo onako kako je i napisana i kako je to Nazor htio, uz njegov predgovor iz 1930. i pod znakom Nakladnog zavoda Hrvatske, velikog izdavača koji je 1945. nastao od Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda iliti HIBZ-a, od kojeg nastaje i Leksikografski zavod FNRJ, koji će kasnije ponijeti Krležino ime. Nakladni zavod Hrvatske u svom znaku prema navadama epohe i diktatu nove vjere ima i - petokraku zvijezdu.
Posljednja pjesma u knjizi nosi naslov "Svet", a u njoj su i ovi stihovi: "...svaki/ Je oblak ko tamjana pram./ Što uvis se dižući s'jeva./ I čitav je svemir ko blistavi hram./ I duša je svaka ko ševa./ Visoko,/ Visoko,/ Gdje pogledom svojim sve prostore prepleće/ Ko nitima plameno oko,/ Lepeće,/ Trepeće,/ Pjeva:/// Svet!/ Svet!/ Svet!/// Slava ti, Gospode, slava/ Za život taj kratki, što ti mi ga dade;/ Za sjemenku uzrelih trava,/ Što u kljun mi pade;/ Za g'njezdo,/ Za glas,/ I za let!/ Svet!/ Svet!/ Svet!/ Hvala ti, Gospode, hvala/ Za radosti male i roj dugih zala;/ Za trnje,/ Za listak, Za cv'jet!"
Ova pjesma, kao ni većina pjesama u knjizi, ne pripada vrhuncima hrvatskoga pjesničkog modernizma, pa ni hrvatske duhovne lirike. Nazor, naprosto, s Bogom nije na onakav način blizak, niti je u Bogu svoj, kakvi su, recimo, Kranjčević ili Šop. Premda je pjesama uže religijske tematike napisao više nego obojica zajedno. Istodobno, međutim, gromkost Nazorova i izričitost kojom se Bogu obraća i pred Njega izlazi, u kojima - na štetu poezije, naravno! - nema baš nikad i baš nimalo sumnje, djeluju neobično u vremenu izlaska ove knjige. Ili samo to mi današnji mislimo da je to neobično.
Vladimir Nazor bio je ikonična figura partizanskog pokreta. Obavljao je najviše dužnosti u vlastima socijalističke Hrvatske, pa onda, možda ćete reći, i nije toliko čudno da je, sve pod zvijezdom petokrakom, slavio Boga i kršćanske svece, ili da je to bila stvar njegove pjesničke slobode, koja će se poštovati i u izdanju iz 1946. Ali to da je, godinu po Nazorovoj smrti, ovakva njegova knjiga poklanjana jednom vojniku, podoficiru ili oficiru JNA, kao svojevrstan simbol onih vrijednosti u koje je on, taj vojnik, uložio svoja umijeća, entuzijazam i vjeru, krajnje je neobično. Jer neće baš biti da 1950, još uvijek prilično mračne godine jugoslavenskog socijalizma, netko u vlasti nije znao što i kako u Nazorovoj knjizi piše.
Trideset i četiri godine kasnije, kada sam bio u nevolji da služim vojni rok u toj istoj vojsci, živ je i dalje bio taj običaj da se primjerni vojnici i dobri kursisti darivaju knjigama. Recimo, mogu posvjedočiti da je u Kninu, u Sjevernoj kasarni, te 1984. jedan vojnik dobio Vojnovičev roman "Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina", a drugi knjigu Brechtove poezije. Dakle, jednu satiričnu antistaljinističku knjigu i jednog klasika emancipativne lijeve književnosti. Ali ni u ludilu ne bismo mogli zamisliti da neko bude čašćen knjigom vjerske lirike. A pedesete bile su godine mraka, dok su osamdesete bile godine opće liberalizacije društva.
O čemu se onda radi? Pomalo i o tome što neslobodu u jednom društvu nikad ne stvara samo vladajuća partija. Sužavanju granica slobode pridonose i oni o čijoj je slobodi zapravo riječ. Oni za svaki slučaj pritežu svoje okove.