Glazbeni kritičari imaju problem s najvećim domaćim estradnim zvijezdama, jer njihova pojavnost u medijima često ih (nas) nervira remetilačkim elementima koje masovna popularnost očito zahtijeva. No, promotrimo li nastup Nine Badrić sa orkestrom Ante Gele u dvorani Vatroslav Lisinski u srijedu navečer bez prethodnih predumišljaja, radilo se o zaista izvrsnom koncertu, reklamiranom kao „unplugged“. Ovo unplugged treba uzeti uvjetno, jer odlični aranžmani za veliki Gelin gudački orkestar, i povremeno zbor, ne samo da su promijenili, nego i proširili zvučni spektar koji čujete na studijskim snimkama istih pjesama Nine Badrić. Dodamo li svemu tome vrhunski vokal Badrićke, koja je više od dva sata pjevala punim glasom i bez ikakvih poteškoća – a doista se radilo o ozbiljnom pjevanju – rezultat je ispao podosta drugačiji od uobičajenih nastupa. Sa zalihom pjesama-hitova koje publika zna napamet, ljudi u rasprodanom Lisinskom imali su priliku čuti poznati materijal u drugačijim izvedbama i aranžmanima koji su gracioznošću istakli staru odliku; pop pjesme često u sebi imaju potencijal koji se može „otključati“ ovakvim aranžmanima, a Ante Gelo na akustičnoj gitari, uz ritam sekciju i orkestar gudača, napravio je baš to.
Naravno da je glavna zvijezda, i to zasluženo, bila Nina Badrić. Po ničemu se ova dva sata sa više od 20 pjesama nisu razlikovala od sličnih projekata inozemnih pop zvijezda poput Mariah Carey ili Whitney Houston, a bome niti Michael Buble nije bio daleko, kad je pred par godina nastupio u Areni Zagreb u swingerskom „modu“. Gelo je izvedeni repertoar aranžmanski posložio odlično, od početnih soul/R'n'B orkestracija sasvim jasno uronjenih u sedamdesete, koje su uz odličnu Ninu Badrić dozivale u sjećanje Shirley Bassey i onaj poznati zvuk sedamdesetih funka poput „Shafta“. Samo par pjesama Nina Badrić otpjevala je uz njegovu gitaru, „kao na plaži“ rekli bismo, uključujući hommage Massimu, što je bio pravi „unplugged“ trenutak. Sve ostalo bilo je puno sofisticiranije. Drugu etapu činile su pjesme uronjene u spleen šansone i „francuske harmonike“, pomalo tanga, a u oboje je glas Nine Badrić pokazivao da se nekadašnja članica zbora Zvjezdice na bini osjeća „kao doma“. Njene smislene i duhovite konferanse s publikom u koncertnoj dvorani otkrile su još jednu kvalitetu iskusne pjevačice, pa je opći dojam zaista bio suživot glavne zvijezde s njenom publikom koja taj repertoar poznaje u notu.
Odličan štos bio je kad je sjela pored čovjeka u prvom redu na praznu stolicu, jer mu je pratnja izostala. Ili duhoviti razgovor sa ženom koju je pozvala na binu; došla je iz Beograda bez ulaznice i ujutro ju slučajno srela na Cvjetnom trgu. To su te improvizirane sitnice koje daju šmeka i dojam ljudskosti, normalnog života. No, česte stajaće ovacije i stalan pljesak odobravanja publike nisu bili proizvod uobičajene estradne histerije, nego logičan rezultat onoga što su Badrić i glazbenici pokazivali na bini. Ono što veseli jest činjenica da je ovoliko popularna glazba bila izvedena s ukusom i mjerom, bez ikakvog traga seljakluka, remetilačkih faktora ili povampirenog kiča, što doista daje nadu da masovno najprihvaćenija domaća pop glazba ima ljude koji je mogu „iznijeti“ kvalitetno i elegantno kao i oni u svijetu, neopterećenom našim lokalnim problemima neukusa.
Doista, nakon ovakvog koncerta može se parafrazirati stara izreka, pa napisati „vidio sam bolju prošlost domaće estrade“, ali, čini mi se i budućnost, jer s ovakvim repertoarom i izvedbama čini mi se da Nina Badrić nema konkurencije na domaćem tržištu. Naravno, svi će oni međusobno i kolegijalno spominjati i neke druge pjevačice, ali ovo je bio jak program koji „drži vodu“ i specijalističkih kritičara i publike na način koji je teško zamisliti kod drugih - izuzev pokojne Gabi Novak, ali to je druga priča - da ne spominjemo imena aktualne konkurencije. Ukratko, Severina vjerojatno jest najveća estradna zvijezda, ali je Nina Badrić u Lisinskom bila najelegantnija zvijezda i nedvojbeno puno bolja pjevačica. Uz malu pomoć prijatelja poput aranžera Ante Gela, gudačkog orkestra, zbora i pratećeg benda. Na kraju, sama se sa pozornice zapitala, „zašto se najbolji koncerti ne snimaju, zašto ispadne tako?“. Pa snimite onda idući Lisinski 11. studenog ili 17. veljače.
A hitovi su? Ja sam vlak i Ledolina.