Teško je ostati ravnodušan pred energijom i zaraznom karizmom Mirana Kurspahića, redatelja, glumca i frontmena benda TV EYE, koji s jednakom strašću vlada kazališnim daskama i koncertnim pozornicama. Njegov bend upravo je objavio novi album "Explode", snažan spoj sirove emocije, teatralnosti i beskompromisnog rock zvuka. Publika će album uživo doživjeti večeras u Tvornici kulture, a Miran nam je najavio koncert, ali i otkrio sve o svojim planovima.
Grupa TV EYE nedavno je izdala svoj drugi album. Kako ste se nakon glume i režije uopće okrenuli rocku? Je li za to bila "krivac" predstava "Fury Revolution Revival Tour" u kojoj i igrate rock zvijezdu? R'n'r-u sam "okrenut" od malih nogu, jer je to glazba koju moji roditelji slušaju, prvenstveno gospodin otac koji nas je naučio temeljnim postulatima poput Little Richarda, Chucka Berryja, Jerryja Leeja Lewisa, Elvisa, te britanske invazije predvođene Beatlesima, Stonesima, Kinksima i The Who. Stariji brat Mislav je onda preuzeo štafetu i inficirao me protopunkom, CBGB scenom, punkom i svemu nakon toga. Uz to me vukao na probe svojih bendova, brojne koncerte, tako da sam u rock uronjen od vrtićke dobi. Ono za što je "Fury Revolution Revival Tour" bila okidač jest stvaranje autorske glazbe. S kantautorski iskusnim Nikšom sam se upustio u osmišljavanje autorskih pjesama za predstavu i tu me taj proces posve obuzeo i pružio mi jedno novo, posve neistraženo polje stvaranja, što me neizmjerno razveselilo. U ostalom, na toj predstavi me Ćuso i zapazio te pozvao u svoj gerijatrijski bend. Tu smo onda i formirali okosnicu onoga što danas nazivamo TV EYE bendom i započeli našu autorsku priču. U poznim godinama pronaći novi kreativni outlet nešto je posve divno i silno ispunjavajuće.
Koliko vam je bend TV EYE ventil ili bijeg od kazališta i filma, a koliko ozbiljan paralelni umjetnički projekt? Nipošto nije bijeg, već dodatno veselje i novo oruđe i platforma za autorski rad. Ja sam primarno kreativac i svaki novi vid kroz koji mogu ispoljiti svoje ideje me iznimno veseli i ispunjava. Glazbi pristupam maksimalno profesionalno, u svojim ograničenim mogućnostima, te bez imalo kalkulacije, vođen čistim užitkom. Svoje “ventile” upražnjavam kroz sportsku rekreaciju, bjj, košarku i teretanu. Na kraju sve to dobro dođe za kvalitetan scenski nastup.
Kako je nastajao album "Explode" i što ga razlikuje od prethodnog albuma? Neke pjesme s ovog albuma nastale su još davno, 2020., možda čak i 2019. poput “Again”, “Explode” i “Old man’s song”, a neke pak vrlo recentno poput “On the run” iz 2025. Na našem prvom albumu, djelomično je radila druga skupina ljudi, jer smo u međuvremenu imali izmjene u ljudstvu, prvo u ritam sekciji, a zatim i na gitari. Glavni autorski dvojac smo i dalje ostali Ćuso i ja, no doprinos koji su novi članovi donjeli u aranžmane, izvedbu, ali i produkciju pjesama se jasno može čuti. Utoliko je i sam album eklektičniji od prvijenca, premda nas dvojica inicijatora i dalje činimo autorsku okosnicu benda, pa je zvuk prilično definiran nekim našim glazbenim afinitetima, no otvoreni smo za inpute, pa tako ovdje ima i primjesa funka, bluesa, darkeraja, metala, čak možda i ozbiljne glazbe. Iskorak je također učinjen i u procesu snimanja te miksanja, s time da smo ovaj put bili gotovo samodostatni, izuzev dvije pjesme koje nam je miksao i masterirao Mark Mrakovčić, a ostalo je producirao naš Tom Šlogar.
Je li naziv "Explode" metafora za vašu trenutnu kreativnu energiju ili nešto drugo? Album je nazvan Explode, sugerirajući kreativnu eksploziju i energiju koju trenutno osjećamo, premda i jedna osvetnička pjesma na albumu nosi isti naziv. To je moja pjesma za metaforički ulazak u ring, mujezinski poziv na glazbenu svetkovinu, o liku kojeg su pokopali, ali on ustaje iz grabe, trese prašinu sa sebe, vraća se i kreće na osvetnički pohod
Čemu se najviše radujete na koncertu u Tvornici? Hoće li biti iznenađenja za publiku? Iskreno se svi veselimo. Prvi put uvodimo i predstavljamo TV EYE Valkire, naše prateće vokalistice, koje će zasigurno čitavu priredbu podići na jedan viši nivo. Prvi put pozabavit ćemo se i rasvjetom, a i ja ću ipak kao jedan kazališni redatelj, uvesti neke zanimljive elemente u samoj prezentaciji. Probe su u tijeku, bit ćemo spremni i nabrijani kao Habib pred probu s McGregorom. Napravit ćemo r'n'r štalu.
Kako se nosite s javnim pritiskom i očekivanjima u različitim poljima u kojima djelujete? Nema pritiska. Hrvatska je zemlja gdje nitko ne želi da uspiješ. Više se vode parolom "neka susjedu crkne krava", a jala i zavisti na tzv. umjetničkoj sceni ionako je puno previše. Previše frakcija, grupacija i partikularnih interesa, a premalo bazne solidarnosti. Zato nam situacija i jest ovakva kakvu je živimo. Kultura ili izostanak iste se jasno zrcale u narodu, a konzekventno s time i u vlasti. Ja se ne libim maksimalno eksploatirati minimum svog talenta u raznim poljima, na vlastito zadovoljstvo, a šok i nevjericu unezvjerenih malograđana. "Kako sad on to može?!" – Mogu. Mene zabavlja i ispunjava, zato to i činim, i ničije mišljenje o tome kako bih ja trebao izgledati, čime bih se ja trebao baviti ili što i kako bih ja trebao govoriti, neće me spriječiti u mojem veselju. Vodim ispunjen život s puno aktivnosti i s ljudima koje volim i koji vole mene, a slobodno vrijeme ispunjavam pasijama i svim sitnim pizdarijama koje egzistenciju čine lijepom. Kad bi barem svi našli svoju radost i smisao u življenju i radili na realizaciji svojih snova, a manje se bavili tuđim mišljenjima, svima zajedno bilo bi nam daleko ljepše, no avaj.
Kako se pripremate fizički i mentalno za velike nastupe poput ovog u Tvornici? Generalno sam što se tiče umjetničke djelatnosti uvijek u izvjesnom fokusu, koncentriran na cilj i posve unutra, jednako uživam u samom procesu, ali naravno i rezultatu, tako da mi ne treba dodatan podstrek. A što se tiče fizičke spreme, ja sam desetljećima kontinuirano u treningu, teretana, bjj, povremeno košarka, pazim što jedem i koliko spavam, održavam tijelo na visokom broju okretaja jer uviđam kako je ono moj alat i kako mu moram posvećivati adekvatnu redovitu pažnju ukoliko želim da mi služi. To se dakako onda manifestira i na sceni, gdje sam u visokom tempu u stanju izvoditi i proizvoditi dovoljnu količinu energije kako bih ju mogao distribuirati publici. Ne radi se samo o pjevanju, već i o prezentaciji samih pjesama, emotivnoj potrošnji, prebacivanju emocije publici, interakciji i uzajamnoj transmisiji energije. Zato su izvedbene umjetnosti specifične, upravo zbog tog organskog faktora i tog nevidljivog, ali opipljivog fluida između publike i izvođača. Ne možeš glumiti energiju, ili je ima ili je nema. U narednom periodu kad će umjetna inteligencija preuzeti dobar dio poslova i djelatnosti, žive izvedbe, sa živim dišućim izvođačima i živom dišućom publikom, postat će možda zadnja brana stvarnosti pred virtualnim.
U kazalištu ste često provokativni i politički angažirani – nosi li vaša glazba iste poruke ili je oslobađate tih slojeva? Moji tekstovi pjesama često obrađuju neke društveno relevantne teme ili pojave, no naglasak svakako manje stavljam na politički angažman nego npr. u kazalištu. Ovdje sam u izvedbenom smislu daleko više orijentiran na zabavni aspekt, kako za nas na sceni, a još više u kontekstu publike, posebno kroz autoironiju. Tako i vodim naše koncerte kao neko r’n’r liturgijsko slavlje, sa pripadajućim ritualima, sve kako bih zabavio, rasplesao, možda čak i razgalio našu voljenu pastvu.
Na oba albuma pjevate na engleskom. Hoće i biti i pjesama na hrvatskom? Ako bude sreće junačke, onda neće. R’n’r je anglosaksonska glazba s razlogom i najbolje zvuči na engleskom i svima je to normalno osim Hrvatima. Croatia Records nam nije postavljala nikakve uvjete i prigrliše nas ovakve “kvarne” kakvi jesmo. Pišem i pjevam na engleskom jeziku zato što sam odrastao na engleskoj i američkoj glazbi, domaću glazbu baš i nisam nikad pretjerano slušao, moje srednjoškolsko obrazovanje je bilo na engleskom, ali prvenstveni razlog je taj što je usljed kratkih gitarističkih rifova kakvima obiluje glazba koju izvodimo, iznimno teško ubacivati hrvatske riječi, koje su katkada nezgrapne i krivo zvuče ako ih se odveć razlomi za potrebe melodije. Drugi problem hrvatskog u spoju s r’n’r-om jest to što (pre)često zvuči patetično te izaziva susramlje kod slušatelja, pa tako i kod mene. Postoje pritisci od pojedinaca iz benda da pišem i pjevam na hrvatskom, no opirem se značenju. Ionako u pjesmama nemamo uzvik “Za dom” pa da bi to činilo neku bitnu razliku kod domaće publike. Hipodrom je ionako samo za odabrane lažne martire, a uzvik “Ready” ipak zvuči benignije na engleskom.
Koja je najluđa anegdota iz vaše karijere koju dosad niste ispričali? Obično su najzabavnije anegdote s gostovanja vezane uz zahode, premda iskreno sumnjam kako su to teme koje bi zaintrigirale vaše čitatelje. Meni je osobno, što se glazbenog aspekta tiče, jedan od najdražih i najuzbudljivijih trenutaka bio moment kad sam 2007. na zagrebačkom INmusic festivalu preskočio ogradu i s još nekolicinom iz publike pridružio se Iggyju Popu na pozornici (zajedno sa Stoogesima u sastavu s oba brata Ashtonom i Mikeom Wattom na basu) i zapjevao s njime. To je najbliže što sam ikada došao katarzi. Ponovio sam isto to, na istome festivalu, 2013. kad su Iggy i Stoogesi ponovno došli u Zagreb, ovaj put s Jamesom Williamsonom na gitari.
Što vas danas najviše ljuti u Hrvatskoj, a čemu se radujete? Ljuti me izvjesna kolektivna glupost, apatija i sveopća inercija, koja nas sustavno vraća u nazad. A silno volimo taj rikverc. I sve je namjerno obojeno ideologijom kao permanentnom distrakcijom od stvarnih problema i malverzacija, pa se kontinuirano bavimo '41.,'45.,'91. i '95., umjesto da se bavimo i živimo ovdje i sad u 2025. i ne daj bože gledamo u budućnost. A realno imamo divnu zemlju s fenomenalnim potencijalom, od ugodne klime, prekrasne prirode, lijepim i sigurnim gradovima, čak i nekolicinom suvislih i pametnih ljudi, no nikako da kapitaliziramo taj silni talent. I nitko drugi nam nije kriv zbog toga, već dokazano mi sami. Sami sebi stalno postavljamo klipove i sami sebi smo najveći neprijatelj, a to si je evidentno teško priznati, jer bolujemo od kolektivnog nepreuzimanja osobne odgovornosti. Svejedno, glupo i tvrdoglavo kao i do sad, ja sam domoljub, sviđa mi se gdje sam odrastao i gdje živim, ostajem ovdje i nastavit ću se truditi da ovo mjesto bude bolje i ugodnije za sve koji ovdje žive i osjećaju ovo kao svoj dom.
Kako gledate na današnju glazbenu scenu u Hrvatskoj? Smeta li vas da mladi više ne slušaju rock? I premda je danas r’n’r nominalno glazba za dinosaure, iz osobnog iskustva nastupanja po raznim mjestima i gradovima mogu konstatirati kako svugdje postoje dinosaurići koji i dalje uživaju u toj glazbi. Pa i samo postojanje hvale vrijednog “Supervala” dokazuje kako taj glazbeni žanr još nije spreman za pokapanje. Mislim da u Hrvatskoj ima sjajnih bendova, samo je pitanje kakvu vidljivost imaju i kolika je publika za recimo takvu vrstu glazbe. Danas je doista velika ponuda glazbe na mrežama i dolazi do zaglušenja komunikacijskog kanala i disperzije pažnje, pa se puno toga pogubi putem. Kao i u ostalim sferama umjetnosti, pa tako i u glazbi, publika se mora odgajati. Smisao nije u podilaženju ukusu masa, već senzibiliziranju te iste javnosti na umjetnički sadržaj, a to je nešto što započinje s kućnim odgojem, a nastavlja se kroz obrazovne ustanove. Sa sramotnim jednim satom glazbenog odgoja u školama to se svakako neće postići. Zato i prevladava takav negativni eklekticizam u onome što se masovno sluša, jer nema niti znanja, potom ni kriterija, a onda sukladno tome ni ukusa. Kao nepopravljivi optimist, na Don Quijoteovskoj apostolskoj misiji, već dvije godine sa Nikšom Marinovićem igram dječju predstavu “Čudesno putovanje Rocka i Rolla vol.1” i polušavam klincima, ali i odraslima približiti užitak i veselje prva dva desetljeća te divne i meni vrlo bitne glazbe. Uvijek imamo sjajne reakcije i iznenadimo se kad nam neki od tih klinaca ulete sa vrlo znalačkim pitanjima iz sfere r’n’r-a. Možda ipak još sve nije izgubljeno.
Ponosni ste otac kćeri Mine. Često je spominjete na društvenim mrežama, a lani ste se pohvalili i da ste je vodili na koncert Due Lipe. Kakvu glazbu sluša Mina, je li naslijedila vaš talent? Minki je moja velika radost i veselje i premda doista nikada nije bila gurana u tom smjeru, sama je razvila afinitet prema pjevanju i glumi. Nedavno je krenula na satove pjevanja, a već je sa mnom i imala prvi javni nastup, kad smo na prosvjedu za Palestinu na Zrinjevcu pred okupljenima zajedno otpjevali Marleyevu "Redemption Song". Možda nasljedno, ali nije pokazivala nikakve znakove treme i izvela je to kao prava profesionalka, na moj ponos naravno. Kako je krenulo, gaji i aspiracije prema glumi, pa ćemo vidjeti u kojem smjeru će se to razvijati, svakako će imati moju punu podršku i potporu.
Što dalje planirate s TV EYE, ali i u glumačkoj i redateljskoj karijeri? Trenutačno je sav fokus na koncert u Tvornici, a nakon toga vjerojatno krećemo na podužu turneju po podrumima, klubovima, dvoranama, sajmovima, trgovima, stadionima, što god nam se nađe na putu, kako bismo promovirali novi album. Naravno, pripremamo i nove pjesme, jer ih je već nekoliko na lageru i čekaju svoje vrijeme da se poradi na njima. Što se glume tiče, jesen mi je krenula dosta radno i snimam serije za nekoliko TV kuća, a sljedeće godine iščekujem i jedan veći, vrlo zabavan projekt. A što se redateljskog aspekta tiče, trenutačno pišem i radim s Ronom Žulj jednu monodramu za Svena Jakira, koja će izaći za koji mjesec, spremamo se pisati dramu o Benjaminu Netanyahuu "Kralj Bibi", sve za naš Rebel teatar, a potom spremam neke projekte za institucionalna kazališta, ali o tome već nekom drugom prilikom.
Ajde da i ti uspiješ ,svi su uspjeli samo ti nisi!