Iako i dalje drži začelje ljestvice SuperSport HNL-a, Vukovar 1991 polako postaje glavna tema sportskog diskursa u Hrvatskoj. Nakon što su pobijedili prošlosezonskog prvaka Rijeku i umalo otkinuli bodove Hajduku, hrabri Vukovarci srušili su zagrebački Dinamo i, u skladu s poznatom rečenicom koju izgovara lik Leonarda di Caprija u Tarantinovom klasiku 'Django Unchained', znatiželja javnosti pretvorila se u pažnju. Posljedično, reflektori pozornice najsnažnije su obasjali stratega Silvija Čabraju. Iako je poznat kao stručnjak koji je 2023. godine, tada na čelu Lokomotive, proglašen najboljim europskim trenerom za razvoj mladih igrača, iza njegove samozatajne pojave krije se nevjerojatna životna priča o borbi, upornosti i obitelji koja živi nogomet na potpuno drugačiji način.
Silvijeva karijera isprepletena je s izazovima koji nadilaze sportske terene, a sve je počelo dijagnozom koja mu je zauvijek promijenila život. Naime, samo s 20 godina, dok je dijelio svlačionicu s generacijom Bobana i Šukera, Čabraji je dijagnosticiran dijabetes. Ta ga je bolest prisilila na prekid obećavajuće igračke karijere, no nije ga slomila. - Ma, meni je to normalan način života, navikao sam na dijabetes. Živim na taj način već 33 godine. Pauzirao sam dvije godine pa otišao igrati u Jasku, tamo nisu znali da sam bolestan. S pauzama sam loptu ganjao do tridesete. Zadnji angažman imao sam u Lučkom, bila je to druga liga. Nakon toga sam rekao da je dosta - kazao je u razgovorima za Slobodnu Dalmaciju i Nacional.
Stres trenerskog posla dodatni je izazov, no on šećer drži pod kontrolom. - Živim i funkcioniram sasvim normalno, držeći razinu šećera pod kontrolom. Dogodi se da ona za vrijeme utakmice naraste, ali ne do zabrinjavajućih razmjera. Za vrijeme utakmice izmjerim šećer, u poluvremenu. Jednom sam to činio dok sam bio na klupi, dok je utakmica trajala, pa je taj trenutak bila ulovila televizijska kamera. Činilo se kao da sam na mobitelu, a kad su me pitali što to radim, odgovorio sam: ‘Pa moram se supruzi javiti, zar ne?’ - našalio se u intervjuu za Večernji list Čabraja, čija borba s bolešću ipak nije bila laka te je zbog dijabetesa čak tri puta padao u hipoglikemijsku komu.
Njegova najveća podrška je obitelj koju čine supruga, Dalmatinka iz Sinja, i dvije kćeri koje se također bave nogometom. Iako suprugu ne spominje često, Čabraja je napravio iznimku nakon pobjede protiv Haduka na Poljudu početkom veljače ove godine: - Gušt mi je dobiti bilo koga, tri boda su tri boda, a nekad više znače bodovi protiv konkurenata za plasman. Naravno da mi je puno ovo značilo. Moja žena je Dalmatinka, ipak, i dalje razgovara sa mnom, ipak ona prvenstveno zbog mene navija za Lokomotivu - izjavio je ponosni suprug i otac za KODEX.hr.
Najzanimljiviji dio obiteljske priče su Silvijeve kćeri, Petra i Paola, koje su, na očev nagovor, postale nogometne sutkinje. - Suđenjem se bavimo već nešto više od četiri godine. Htjele smo raditi preko ljeta i tata je jednog dana došao i rekao mi - imam super ideju za tebe: preko ljeta budeš slobodna, ali radiš vikendima tijekom godine - suđenje! I odmah sam rekla može - ispričala je portalu Germanijak starija Petra, na koju se onda, kao i po pitanju fakulteta, ugledala mlađa Paola.
Obje studiraju informatiku na FOI-ju u Varaždinu, a za majku kažu da nije u nogometu: - Ona nema veze s nogometom, radi u banci. Šalimo se da su i stric, tata, mi, svi u sportu, ali mama je glava dinastije. Ona radi sve, brine za sve nas, drži kuću pod kontrolom, pere mašine pune nogometne opreme, baš sve. Mami svaka čast! - hvale glavu obitelji kćeri, a dotaknule su se i obiteljske dinamike kada je riječ o odabiru odjevne kombinacije za utakmice.
- Nećemo tati uzeti sve zasluge, možemo reći da se dogovore. Mama predloži pa tata prihvati. Zna se što on voli, što bi htio nositi, što ne, koju boju, idu zajedno u kupovinu, iako tata ne voli ići po trgovinama, ali pristane - otkrile su. Zanimljivo, prije nego što se potpuno posvetio trenerskom poslu, Čabraja je radio 12 godina u trgovini s ženskim donjim rubljem, gdje je, kako kaže, naučio sve o organizaciji, prenosi 24sata. Što se tiče njegove očinske uloge, Petra i Paola imaju samo riječi hvale.
- Blag je, ali kad treba biti strog, dovoljan je pogled. Kada smo bile mlađe, onda je bilo - 'cure sjednite'. Tad smo znali koliko je sati. Bile smo većinom dobre pa toga nije bilo često, ali znali smo da ide razgovor kada čujemo tu rečenicu. Većinom je to bilo ako bismo popustile u školi, ali ništa strašno - zaključile su.
Inače, sadašnji trener Vukovara ima veliku podršku i u bratu, dugogodišnjem direktoru Lokomotivine škole. - Brat mi je oduvijek bio velika podrška, a držim da su me u prvoga trenera promovirali moj rad i rezultati s juniorskom momčadi Lokomotive - poručio je Silvijo Čabraja.