Kratkometražni igrani film "Krava" hrvatsko-crnogorske koprodukcije imat će svjetsku premijeru na 61. Međunarodnom filmskom festivalu u Chicagu. Film redatelja Pave Marinkovića inspiriran je pričom don Branka Sbutege, svećenika koji je svojim djelovanjem u javnosti ostvario izuzetno pozitivan imidž koji traje i nakon njegove smrti, koja je nastupila prerano, 2006. godine, a preminuo je s 54 godine.
Filmski festival u Chicagu jedan je od najstarijih i najcjenjenijih američkih festivala, a njegova nagrada Golden Hugo najdugovječnija je nagrada sjevernoameričkih filmskih festivala. – Iskoristili smo don Sbuteginu priču kao temelj za ovaj film uz dozvolu njegova brata, a smatramo da njime činimo i uslugu crnogorskoj kulturi. Poznato je kako je don Branko Kotoranin koji se 90-ih godina posvetio borbi za neovisnost Crne Gore. Sama priča bavi se savješću, a događa se upravo u tom vremenu kada je savjest, odnosno neodustajanje od nje, bila od neobične važnosti, rekao nam je Marinković. Doista, film po priči don Branka Sbutege na vrlo efektan način prikazuje pitanje ljudske savjesti. U središtu je priče oficir nekadašnje JNA 1991. godine u zaleđu Šibenika, u trenucima, dakle, kada jugoslavenska vojska prelazi u srpsku, a u tom kraju već se odvijaju borbe. Oficir, kojega glumi Stjepan Perić, koji je s Marinkovićem surađivao na njegovim prijašnjim filmovima, primjerice u "Ministarstvu ljubavi", nastoji održati razinu kojoj su ga učili u školi rezervnih oficira i ne sviđaju mu se otimačina i palež. On i u paravojsku koju tamo zatječe nastoji usaditi disciplinu i spriječiti pljačku naglašavajući: "Mi smo vojska, a ne stoka!" No predmet je svekolike pljačke i jedna krava koju su "ostavili ustaše". I ta krava u njemu izaziva moralnu dvojbu, grižnju savjesti, i u tu se dvojbu slijeva sve što se tiče ljudskosti u ratu koji je upravo na tom području, svjedočimo i ovog ljeta, i dalje najveća tema, dvojbu koja je morala postojati kod svakoga tko je bio u sličnoj ulozi. Samo su je neki, poput oficira iz "Krave", smatrali pitanjem smisla trenutka u kojem su se našli, a drugi je, poput paravojske na koju putem nailazi, nisu percipirali uopće. Moral je bio osnovno pitanje i za don Branka Sbutegu, koji je vjerojatno i sam tražio odgovor na pitanje zašto je ta dvojba tako lako nestala već prvih dana rata, a zamijenila je opravdanja o kakvima je razmišljao i oficir iz filma. Marinković je lokaciju za snimanje pronašao nedaleko od Sinja, čija okolica dijeli sva geografska obilježja kraja u kojem se priča odvija i u kojoj jedna krava može značiti bolji život za bilo koju obitelj. Oficir je toga svjestan i to pojačava njegu tjeskobu i savjest, što mu postaje važnije i od činjenice da krava sada hrani njegovu obitelj. Savršeno je jasno da je don Sbutega morao takvu dvojbu uočiti i bolje od bilo koga drugog zbog uloge njegove postojbine Crne Gore u tom ratu do kojega se ondje pitanje čovječnosti smatralo pitanjem života i postojanja. Da je tako, svjedoči i karakter knjige u kojoj je priča objavljena – "Kurosavin nemir svijeta", u kojoj je on sam, sažimajući 15 godina raspada Jugoslavije, sebe stavio kao glavnog junaka. Upravo se u filmu i čini kao da se pita kakvu bi odluku donio da se našao u situaciji sličnoj onoj oficira iz filma, odnosno je li moguće u svemu tome proći bez takve dvojbe. To za njega nije pitanje vojne, političke ili pak crkvene hijerarhije, nego pitanje pojedinca. On na kraju odlučuje kakvu će odluku donijeti.
U ulozi oficirove supruge crnogorska je glumica Dubravka Drakić, koju poznajemo iz "Pada", serije o glumcu Žarku Lauševiću. Film "Krava" donosi, dakle, jednu pomalo neuobičajenu dimenziju za noviji hrvatski film da se na drukčiji način veže za politička pitanja, a odnosi između Crne Gore i Hrvatske u posljednje vrijeme dobivaju na intenzitetu. – Činjenica da je don Branko Sbutega rođeni Kotoranin bila nam je važna jer smo željeli pomoći crnogorskoj kulturi u ova za nju intenzivna vremena. Činilo nam se da je bilo nužno podsjetiti na ljude poput don Branka i na njihove poglede zbog kojih je bio rado viđen sugovornik i jednoj i drugoj strani, no ne i onima koji u Crnoj Gori i danas vide nešto drugo, ali sigurno ne zemlju kakvom ju je zamišljao on sam – kazao nam je Pavo Marinković. Nakon uspjeha "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića dobili smo još jedan kratki film što otvara prostor u kojem hrvatski filmaši očito dobro funkcioniraju, a koji ne zahtijeva baš sve što bi tražio dugometražni film. Marinkovićev se film ne bavi stvarnim osobama iako se odvija u ambijentu temeljenom na stvarnim događajima, no također se na vrlo efektan bavi pitanjem moralnosti u ratnim okolnostima. Savršeno je jasno da ovo pitanje nikada ne gubi na važnosti pa je zapravo od drugorazredne važnosti vrijeme u kojem se radnja događa.
U vremenu u kojem živimo i u kojem se nalazi svijet puno je vrednije podsjećanje na ljude poput don Branka Sbutege, koji su najtežim vremenima bili glas razuma i etičnosti, a kakvih danas ponovno nedostaje. Film snimljen prošlog listopada uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra i Filmskog centra Crne Gore prvi put bit će prikazan na čikaškom festivalu od 16. do 26. listopada. Potpisuje ga zanimljiva ekipa, producentica filma je Sanja Šamanović iz kuće "Mitropa", a koproducenti su Marija Perović, Sara Stijović i Jurica Šimunković. Direktor fotografije je Branko Linta, montažer Dubravko Slunjski, skladatelj Hannes Gill, scenografkinja Gorana Stepan, kostimografkinja Vedrana Rapić, majstorica maske Marija Vrdoljak, majstor zvuka Luka Gamulin, majstori VFX-a Krsto Jaram i Jovan Mijušković, a izvršna producentica je Alisa Erceg.