Ema Branica, dugogodišnja reporterka i voditeljica emisije "Provjereno", postala je jedan od sinonima za istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj. Za priču o beskućnicima s kojima je provela noć u javnom prijevozu prošle je godine nagrađena nagradom "Svjetionik", a visoka očekivanja nastavila je opravdavati i u 19. sezoni popularnog formata. I u njoj su neustrašiva novinarka i njezini suradnici bacili svjetlo na nove slučajeve malverzacija, nepravdi i kršenja zakona u društvu te mijenjali živote potrebitima. Kao rezultat toga stigla je nominacija za Večernjakovu ružu u kategoriji za TV osobu godine. Tim smo se povodom s Branicom prisjetili najupečatljivijih priča, uspjeha, ali i najtežih trenutaka u njezinu dosadašnjem radu u "Provjerenom".
Prije svega, čestitke na nominaciji za Večernjakovu ružu! Jeste li očekivali i što vam je prvo prošlo kroz glavu kad ste saznali vijest?
Nisam to očekivala i vijest mi je došla kao grom iz vedra neba! Iskreno, i dalje sam u šoku.
Kakve su bile reakcije kolega?
Oduševljeni su! Lijepo je vidjeti da imam toliko navijača i potporu.
U kategoriji za TV osobu godine nominirani su i Antonija Blaće, Morana Kasapović, Joško Lokas i Martina Validžić. Želite li nešto poručiti svojim konkurentima i koga smatrate najvećim rivalom?
Prije svega, čast mi je naći se među takvim imenima! Nikoga ne smatram rivalom, već divnim kolegama i želim sreću svima. Već je sama nominacija veliko priznanje.
Postoji li neka priča iz "Provjerenog" koja vas je prošle godine posebno dirnula ili uznemirila?
Svaka me i uznemiri i dirne jer zaista obrađujemo različite tematike. U jednoj sezoni obradimo ih toliko da bi bilo nemoguće i, rekla bih, nepošteno izdvojiti samo jednu. Bilo je tu priča o bespravnoj gradnji moćnika, upozorenja na propuste u zdravstvenom sustavu, o lošem i nedostatnom postupanju inspektorata, ali i mnogih drugih slučajeva od kojih se svakome digne kosa na glavi. Svakoj priči pristupamo s mnogo strasti i svaka nas natjera da se iznova pitamo "ma je li ovo moguće". Posebno se ponosim pričama kojima smo nekome promijenili život, poput one o dvoje oboljelih staraca koji su umalo ostali bez kuće zbog duga za kredit njihove pokojne kćeri. Dirnula je i gledatelje jer su u nekoliko sati od objave prikupili sredstva za otkup duga i spasili ih od beskućništva.
Razotkrili ste brojne malverzacije i kršenja zakona, na kojem prilogu vam je bilo najteže raditi?
Nijedna naša priča nije jednostavna i lagana, od samog istraživanja, do rada na terenu koji je često u blatu, na hladnoći ili na 40 stupnjeva po zvizdanu, pri čemu prijeđemo kilometara i kilometara. No kao posebno izazovan izdvojila bih prilog o nepravilnostima javnog natječaja gradskih groblja u Zagrebu. Slučaj su nam javili ljudi koji su se bojali odmazde tada moćnog i politički premreženog ravnatelja groblja i nisu htjeli stati pred kameru. A u televizijskom svijetu moramo imati sugovornika inače je gotovo nemoguće napraviti prilog i obično se odustaje od priče. Tome sam doskočila tako što sam snimala cijeli proces istraživanja. Snimala sam analiziranje javnog natječaja, to kako obilazim fantomske tvrtke koje su pobijedile na natječaju, sve ono što inače ostaje iza kamere, ali i uspjela sam dobiti prozvanog ravnatelja koji nam je u kameru govorio neistine. Sve je rezultiralo USKOK-ovom istragom. Baš je prošle godine taj ravnatelj sklopio nagodbu, čime je i priznao djelo. Katkad se rasplet ne dogodi u istoj godini, već je primjenjiva ona – pravda je spora, ali dostižna.
Primili ste nagradu "Svjetionik" za dostojno izvještavanje o siromaštvu. Kojom se prošlogodišnjom reportažom posebno ponosite ili smatrate da je rezultirala konkretnim promjenama?
To je upravo nagrađena priča o beskućnicima. Iako je to toliko složena problematika da ne može u kratko vrijeme doći do nekih tektonskih promjena, mali pomaci su vidljivi, a najvažnije je da ti ljudi ne ostanu nevidljivi. Ponosim se i pričom o bivšem splitskom poduzetniku i političaru koji je prodao stan za gotovo milijun eura i nije htio iseliti iz njega 5 godina. U proteklih godinu dana pratila sam i objavljivala sve pravne apsurde i nevjerojatnu sporost sustava, a na kraju je ipak deložiran. Također, u Vrginmostu se nalazila strana tvornica za preradu plastike koja je zagađivala okoliš i nanosila štetu stanovništvu, zbog čega se lokalna zajednica morala hrabro boriti protiv nje. Iako su utvrđene nepravilnosti, pogon nitko nije odmah zatvorio. Prošle je godine pogon konačno zatvoren i odselili su se. Za tu priču sam također dobila nagradu na festivalu reportaže FraMaFu Hrvatskog novinarskog društva.
Kako se pripremate za emisiju i kako birate teme koje ćete obrađivati?
Ljudi nam šalju mnogo priča, a mi pratimo mailove i primamo telefonske pozive. Tijekom tjedna, dok radimo na temama koje su već u pripremi, usput raspravljamo i o novim stvarima koje smo čuli ili pročitali. Početak svega je redakcijski kolegij na kojem su već svi prikupili dovoljno podataka o temi koju predlažu. Kriteriji su jasni, iako se doima da je riječ o osobnoj priči, ona mora sadržavati javni interes te jasno pokazati kako funkcioniraju sustav i društvo. Priča mora biti provjerljiva, odnosno ono što naši sugovornici tvrde mora se moći dokazati.
Uskoro se navršava punoljetnost vašeg staža u "Provjerenom", koliko se emisija promijenila od početaka do danas?
Mi smo odrasli i ostarjeli, a emisija je ostala ista! Mijenjali smo se vizualno, razvijale su se i naše tehničke mogućnosti, podizali smo standarde te gradili kredibilitet i povjerenje, na što sam iznimno ponosna. Ipak, naša je paradigma uvijek ista: borba protiv nepravde, zaštita ljudskih prava, osiguravanje da zakon vrijedi podjednako za sve, te biti glas javnosti i inspiracija za pravednije, bolje i humanije društvo.
U tom ste razdoblju doživjeli fizičke napade i verbalne prijetnje, jeste li nedavno imali sličnih neugodnih iskustava i kako se s njima obično nosite?
Da, nažalost sam prošla sve ekstreme koje jedan istraživački novinar može doživjeti, a tome uvijek nastojim pristupiti racionalno i mirno. Ne mogu utjecati na tuđe postupke, a ti postupci sami najbolje otkrivaju kakvi ti ljudi zapravo jesu. Najteže mi je bilo nakon fizičkog napada, jer sam tada morala biti na bolovanju, a oporavak je trajao najdulje. Srećom, u posljednje vrijeme takvih nasilnih ispada više nema; umjesto toga, pritiske pokušavaju ostvariti putem tužbi. Često se radi o tužbi za klevetu koja na sudu ne uspije, ali sam proces zna biti dug i iscrpljujući.
Početkom godine u emisiji ste obrađivali temu femicida uz razgovor sa žrtvom nasilja. Kada je riječ o ovoj i sličnim delikatnim temama, kako pristupate potencijalnim sugovornicima i nailazite li često na odbijenice?
Obično se žrtve nama jave. To su situacije kada ne dobivaju adekvatnu zaštitu sustava ili je ona tek formalna, poput zabrane prilaska, koja nikada nikoga nije spriječila da počini zločin. Često sustav ne prepoznaje nasilje, osobito kada nema vidljivih ozljeda ili masnica. Iako je pojam femicida uveden u kazneni zakon, provedba mjera prevencije i dalje je gotovo nepostojeća. Prošle je godine ubijeno 19 žena. Mi se trudimo biti podrška i oslonac našim sugovornicima, pridržavamo se svih profesionalnih standarda i divimo se njihovoj hrabrosti da progovore. Svaki takav istup daje potporu i snagu drugim žrtvama nasilja, a možda će upravo zajednički napori dovesti do sustavnih promjena u različitim resorima koji bi se o prevenciji nasilja trebali brinuti proaktivnije.
Dolazite li u HNK na dodjelu Ruže 20. ožujka i koga ćete povesti?
Dolazim, naravno! Stižem sa svojim kolegama.
Jedna od licemjernijih novinarki