Tražite i omogućit će vam se. Ne uvijek, ali u ovom slučaju – da. Mayales imaju novi album “Simbol za Sunce”, a tražili su ga svi oni koji su prošli – “2” – uključujući i mene u prvoj recenziji nakon izlaska – proglasili remek-djelom. Na koje se, doduše, čekalo dugih trinaest godina nakon prvijenca “starih” Mayalesa “Svima želim raj za sve” iz 1999.
Ako ga je itko i čekao, jer Mayales su prekinuli karijeru na stečenim funky-soul pozicijama i na njih su zaboravili svi koji su godinama prije u njima vidjeli jedne od protagonista serijala “Lagano, lagano” devedesetih. Kasnije je, dakako, sve postalo “teško, teško” a korjenita promjena na “2” dovela je na scenu sasvim drugačiji bend. “Simbol za Sunce” stoga je album koji manje iznenađuje, jer su Petar Beluhan i Vlado Mirčeta znali da su očekivanja velika, da ne smiju popustiti i da tek treba pokazati je li iznenađenje s “2” bilo jednosezonsko ili se pretvorilo u trajnu opciju.
Nakon što su prošli album radili s producentom Gordanom Muratovićem – Cokijem iz Jinxa, “Simbol za Sunce” sniman je s još jednim iskusnim i primjerenim, “karakternim” producentskim imenom, odnosno dva; Pavlom Miholjevićem i Jurom Ferinom iz Svadbasa, producentski odgovornim za mnoge domaće albume u širokom žanrovskom rasponu. Ljudima koji u njihovu studiju Pleasentville daju glazbenicima koji tamo snimaju ozbiljnu dodatnu vrijednost na završnim snimkama, a i na koncertima (nedavno su svirali s Vatrom u Lisinskom, u Tvornici s Cohones, uskoro će valjda i s Mayales).
Upravo prisustvo primjerenih producenata pomoglo je Mayalesima smiriti i uravnotežiti kreativne zadatke na oba zadnja albuma i dati im zraka da kao autori pjesama donesu materijal koji je potom pedantno i dugo uobličavan u tonskom studiju. Što se i čuje na minuciozno posloženim snimkama 12 pjesama i dva kratka instrumentala koje vrve sjajnim instrumentalističkim i aranžmanskim detaljima, preciznom svirkom i nadahnutim ambijentima u rasponu od gitarističkog popa, atmosferske psihodelije, elektroničkih detalja, snenih pasaža klavira i akustičnih gitara, prigušenog neo-folka, bluz dodataka, duhača a la Sgt. Pepper (programirao klavijaturist Jurica Leikauff), utjecaja The Flaming Lips, The Byrds, Radioheada, Pink Floyda, ali i Pips Chips & Videoclips i drugih.
A čuje se, dakako, i u pjesmama. Upravo zato što su totalno drukčiji od drugih, barem kod nas, Mayalesima treba dulje da pronađu zvuk(ove), smjeste pjesme i svirku u odgovarajuće koordinate, a na “Simbolu za Sunce” u tome su opet uspjeli sjajno. Nije to pretjerano reći jer se doista radi o izvrsnom albumu koji je uz to i prijemčiv – prvi singl “Roadie” jedan je od dokaza, a ima ih još – samo kad bi šira domaća publika imala naviku slušati domaće bendove koji zvuče kao oni britanski i američki indie-gurui koje gleda po ljetnim festivalima. Jer ovo je inteligentna pop-glazba koja je i radiofonična, barem ako si urednici daju malo truda pa ju preslušaju.
Puno je instrumenata i sadržaja uguranih na “Simbolu za Sunce”, smještenih u prostornu i prostranu produkciju koja “daje zraka” pjesmama Petra Beluhana i Vlade Mirčete (koautor nekih je i Luka Geček) i instrumentima. Prilično verzirana ekipa obično se bavila s nekoliko instrumenata, orkestracija i vokalnih dionica posebno, a osim ove trojice svoje su odradili i Miholjević i Ferina. Vlado Mirčeta vrhunski je gitarist, šmeker u svemu što je odsvirao, a rasponom različitih načina sviranja, korištenjem zvuka, mjerom i ukusom, verziranošću na nekoliko instrumenata i uz to i autorskim radom, podsjeća na ulogu koju u Radioheadu ima Jonny Greenwood. Čak i njegovo programiranje bubnja toliko je prirodno i muzikalno da morate u bilješkama pročitati svira li “živi” bubnjar Pavle Miholjević (ponekad i na basu, kao i Mirčeta), Ivan Levačić, ili “mašina”.
Prateći vokali Ivane Rushaidat, s po jednim gostovanjem Tereze Kesovije i Valerije Nikolovske iz prve postave benda, odlično se slažu s Beluhanovim glavnim i pratećim vokalima. Koji su posebna priča, prave male orkestracije glasova, jer ne radi se o “pravom” pjevaču po domaćim estradnim mjerilima, ali je uvjerljiviji od mnogih koji imaju daleko ozbiljnije glasovne performanse. Beluhan je ograničenja pretvorio u prednosti i pjesmama dao eteričan, lelujav dojam koji paše uz glazbu.
Ukratko, svi elementi sakupljeni na “Simbolu za Sunce” majstorski su “kliknuli” skupa. Dakako da je u to uložen i ozbiljan trud u tonskom studiju, što se osjeti u jednoj od najboljih ovogodišnjih domaćih produkcija zvuka, ali trude se i drugi pa ne postižu ovakve rezultate. Očito tu nekog vraga ima, jer “drugi“ povratak Mayalesa „Simbolom za Sunce“ pokazuje da prošli uspjeh “dvojke” nije bio nimalo slučajan.