Već desetljećima britki humor Davora Jurkotića izaziva salve smijeha, još iz vremena "Bijelih udovica" kojima je s Mariom Lipovšekom Battifiacom najprije lokalno, a zatim i na nacionalnoj razini uveseljavao brojne poklonike ovog televizijskog humorističnog showa, što mu je prije dva desetljeća priskrbilo prvu nominaciju za Večernjakovu Ružu. Ove je godine Jurkotić, široj javnosti poznat po svome projektu "U zdrav mozak", u kojem je telefonskim pozivima znao nasamariti brojne poznate osobe, nominaciju za Ružu zavrijedio angažmanu na riječkom Radio Korzu, kamo je prenio tu popularnu formu pa ponedjeljkom od 10 do 14 sati na prepoznatljiv satiričan način secira dnevnopolitičku i estradnu scenu. Tako se u jednoj od emisija kao inspektor Gaćina dao u istragu u aferi koja je "potresala" Rijeku – tko je ukrao čokoladu iz ureda gradonačelnice Ive Rinčić.
Tijekom radnog vijeka okušali ste se na televiziji, radiju i novinama. U kojem ste se mediju najbolje osjećali?
Svaki medij ima svoju draž i svaki me nečemu naučio, ali ako moram biti potpuno iskren, radio mi je uvijek bio i ostao najbliži. Televizija je pomalo tašta, novine su zahtjevne i stroge, a radio je intiman. Na radiju si sam sa sobom, mikrofonom i ljudima koji te slušaju dok voze, kuhaju, rade ili leže na kauču. Tu nema skrivanja. Ako si fejk, čuje se. Ako si iskren, još više. Upravo zbog te neposrednosti i te veze sa slušateljima radio je medij u kojem sam se uvijek osjećao kao kod kuće.
Kako je došlo do "transfera" na Radio Korzo?
To je više bio životni refleks nego klasični transfer. Radio Korzo se u pravom trenutku pojavio s ponudom koja je uključivala slobodu, povjerenje i osjećaj da ne moram glumiti ništa drugo osim sebe. U jednom trenutku shvatiš da ti je to najvažnija stvar. Ono što mi je posebno važno kod Radija Korzo jest atmosfera. Tamo mi je svaki kolega zapravo prijatelj. To nisu samo radni odnosi, to su ljudi koji dišu radio i koji stvarno vole to što rade. I to se čuje u eteru.
Na Radio Korzu ste nastavili u svom prepoznatljivom stilu, s pozivima u zdrav mozak. Pronalazite li lako inspiraciju i sugovornike za emisiju?
Inspiracija mi dolazi sama. Dovoljno je otvoriti prozor, pročitati vijesti ili baciti pogled na društvene mreže. Živimo u vremenu koje je često apsurdno, katkad smiješno, a ponekad i zabrinjavajuće. Sugovornici su svuda oko nas. To su najčešće obični ljudi s neobičnim razmišljanjima ili oni takozvani važni koji katkad zaborave da ih netko sluša. Nije poanta u ismijavanju pojedinca, nego u prokazivanju stanja društva i načina razmišljanja u kojem svi zajedno sudjelujemo.
Znamo da se od nagrada ne živi, no koliko vam znači sama nominacija za Ružu, pogotovo jer ste jedini nominirani s radijske postaje izvan Zagreba?
Znači mi. I to iskreno. Ne zbog kipića, nego zbog poruke koju ta nominacija nosi. Poruke da radio iz Rijeke, izvan zagrebačkog kruga, može biti prepoznat, relevantan i kvalitetan. To je mala ali slatka pobjeda svih nas koji radimo lokalno, a mislimo široko. Ta je nominacija i potvrda da je Radio Korzo radio koji je prevladao lokalne okvire i postao prepoznatljiv i izvan svoga grada.
Što mislite o konkurenciji?
Konkurencija je jaka i to je dobra stvar. To znači da radio još uvijek ima smisla i da se ljudi i dalje bore za kvalitetu sadržaja. Netko je tehnički bolji, netko zvučniji, netko ozbiljniji, ali svatko ima svoju publiku. Nikada se nisam natjecao s drugima, to nikada nisam znao, tu sam gubio zbog samopouzdanja, kojeg nemam puno. Uvijek sam se natjecao sam sa sobom, a to je najteže. Kad uspiješ pobijediti sebe, onda si već osvojio najvažniju nagradu.
Ova je nominacija uslijedila dvadeset godina nakon prve nominacije za Ružu. Kako to doživljavate?
Doživljavam to kao lijep krug koji se zatvara ili, još ljepše, kao krug koji se ponovno otvara. To mi govori da nisam bio samo prolazna pojava, nego netko tko je uspio ostati svoj sve ovo vrijeme. U medijima je to danas rijetkost i zato ova nominacija ima dodatnu težinu.
S kim ćete doći na dodjelu?
Doći ću s onom koja je uz mene i kad nije sve lijepo i bajno. S onom koja je pola svega. S onom koja je uvijek na suncu i mene izvlači iz raznih sjena. Doći ću sa svojom suprugom Verom.
Za kraj, je li inspektor Gaćina otkrio tko je gradonačelnici Rinčić ukrao čokoladu?
Slučaj je i dalje otvoren. Tragovi vode na više strana, motiv je jasan, ali dokazi su pojedeni. Inspektor Gaćina poručuje da istina kad-tad ispliva. Ili se barem otopi. A možda jednostavno treba proći vrijeme pa građani sami odluče je li čokolada uopće bila ukradena.