Nešto slično kao déjà vu! Samo što se ovo doista dogodilo, i to prošle godine! Naš talentirani i predani glazbenik Damir Urban i njegov bend "Urban & 4" ponovno su nominirani za Večernjakovu ružu u kategoriji glazbenika godine, a povod ovoj nominaciji jest oduševljenje publike njihovu prošlogodišnjom turnejom, čija je kulminacija bio spektakularni nastup u zagrebačkoj Areni. Unatoč dugogodišnjem uspjehu, ovaj glazbenik ostaje skroman, iskren, ogoljen i nevjerojatno rječit. Sada, kad je ponovno nominiran za prestižnu nagradu, sretan je, ali pomalo i začuđen. Ipak, jedno je sigurno: ova nominacija samo potvrđuje da bend Urban&4 i dalje zauzima visoko mjesto na samom vrhu naše glazbene scene, ne samo u očima kritičara nego i u srcima publike koja ih neprestano prati i voli.
Ponovna nominacija za Večernjakovu ružu u istoj kategoriji kao i prošle godine - za glazbenika godine, mora da vas podsjeća na déjà vu! Kako se osjećate?
Osjećam se super, a u svom slučaju gledam samo naprijed. S obzirom na to da sada završavamo album, sve ono što je ranije bilo za mene i bend, pobrišem iz "memorije" kako bi mi mogle doći nove stvari i informacije. Ne samo prije nekoliko mjeseci, nego čak i ono što je jučer bilo meni malo znači. Uvijek se okrećem onome što je ispred mene.
Kada sam vas nazvao da vas obavijestim i čestitam vam na nominaciji, upitali ste – a zbog čega sam ove godine nominiran? Pa sam vas podsjetio na vašu turneju "Ništa se neće vratiti", a koncertom "Nitko osim nas" u zagrebačkoj Areni obilježili ste vrtoglavih 30 godina karijere. Kada saberete sve emocije s nastupa i koncerata, kako je bilo?
U jednom sam trenutku zaboravio što se sve izdogađalo tijekom prošle godine, svi ti koncerti i intimna turneja "Ništa se neće vratiti", a gdje sam nastupao samo s gitarom u pratnji gudačkog kvarteta. Arena koju spominjete svakako je bila kruna te 2025. godine, i bezbroj koncerata koje sam odsvirao s bendom koji nisu bili ništa manje važni jer su održani u manjim prostorima od Arene. Nemam neke anegdote, no ono što je možda bilo drukčije od dosadašnjih koncerata jest što nam je dan prije samog velikog koncerta, na tonskoj probi došlo u posjet dosta glazbenika, a koje sam ja slušao nekad ranije kad sam bio mlad i tek počinjao sa svime ovime. Došli su nas podržati i ohrabriti za nastup koji nas je čekao idućeg dana. Tako su nas posjetili Prljavo kazalište u cijelom sastavu, Vanna sa svojom obitelji, uglavnom dosta njih, a što je meni doista puno značilo. Bio sam u panici taj dan ranije, ali su me oni nekako smirili i opustili, pokazali su prijateljsku solidarnost koja mi je dala snagu za dan koji nas je čekao.
A te karijerne godine, jesu li brzo proletjele?
Da, proletjele su nevjerojatno brzo. Ja sebe ne gledam u ogledalu, tijelo mi pokazuje da godine idu i lete, no ja se u glavi osjećam kao klinac. Na turneji "Ništa se neće vratiti" uz mene je bio i moj dugogodišnji prijatelj Dean Tibljaš, čovjek s kojim sam svirao i koji me uvukao u život glazbenika te mi otkrio svijet glazbe i rock and rolla, barem u riječkim okvirima. I on je bio sa mnom na to turneji. I kroz sve te naše razgovore sam sebe sam mislima vratio na početak svega, koliko dugo to sve zajedno traje i osvijestio sam se kroz koncerte.
Što mislite, koji su ključni trenuci u vašoj karijeri koji su vas oblikovali kao glazbenika i osobu?
Ključni trenuci nisu uvijek vezani samo uz glazbu. Trenuci koji su mene oblikovali kao osobu, i možda mi potvrdili, i nekako mi dali do znanja da nema odustajanja i da moram nastaviti svojim putem bez obzira na okolnosti, svakako su neke druge. Recimo, radio sam u tvornici brodskih pumpi četiri godine, uglavnom u prvim i noćnim smjenama. Htio sam raditi samo jedno kratko vrijeme, no ocu sam, među ostalim, ukrao automobil jedne večeri i napravio totalnu štetu. Naravno, otac mi je uspostavio račun za tu štetu i ostao sam raditi puno dulje kako bih to sve mogao isplatiti to što sam uništio. Naravno, nakon toga sam se požurio upisati fakultet, ali sam uz sve to paralelno i svirao s bendom kako bih mogao sve financijski podnijeti. Htio sam to sve izbalansirati da bude kao onda kada sam radio, da si uspijem priuštiti minimalnu plaću. Eto, takve stvari su me oblikovale u životu, nego je to bila sama glazba. A kada je riječ o nekim ključnim trenucima u karijeri, to je isto vezano za one trenutke kada padneš, a ne kada se dižeš, kad stvari idu kao same od sebe i kad te tapšu po ramenu. Te stvari koje laskaju čovjeku ne uče ga ničemu, i teško da će čovjek s te pozicije napraviti stepenicu dalje. Konkretno u mojem slučaju tu su bili koncerti koji su propali, tj. nije bilo ljudi, koncerti za koje smo se dugo pripremali, a izlijepili smo plakate po gradu i nije bilo nikakvog odgovora od publike. Također, tu je odlazak iz grupe Laufer pa prvi solo koncerti s grupom Urban&4 gdje sam svirao pred publikom Laufera pa su mi pokazivali srednji prst. Jednostavno nisu mogli prihvatiti da je taj bend koji su oni voljeli prestao s radom i da sada jučer njihov omiljeni frontmen pjeva nekakve pjesme uz violine i klavire. Vjerujem da sam im išao žešće na živce, što je možda i danas slučaj, ali čovjek koji voli i zna što radi ostaje dosljedan sebi.
Postoji li za vas umjetnost bez inspiracije?
Teško mi je reći postoji li umjetnost bez inspiracije. Vjerojatno ne. Međutim, moram reći da se ponekad inspiracija ne pretvori u nekakav oblik kakav smo očekivali. Ne dobije odmah oblik u pjesmi ili slici, čovjek jednostavno doživi nešto i tu inspiraciju akumulira nekako u sebi. I nekada to stoji u slojevima, više tih inspiracija kroz vrijeme. I u jednom trenutku kada čovjek sjedne za stol pisati nešto i s gitarom svirati, ne treba on taj isti čas doživjeti tu neku inspiraciju kako bi nešto napisao. Ako čovjek živi ili je živio ispunjen život, onda je sigurno u sebi pohranio dovoljno materijala (inspiracije) da oni mogu izaći i u nekom drugom vremenu. Pa se tako zna dogoditi da neka pjesma zna nastati malo po malo, otvori se ta unutarnja "špina" i krene curiti...
Vaša glazba često nosi snažnu emotivnu poruku. Kako balansirate osobnu introspekciju i želju za stvaranjem pjesama koje se povezuju sa širokom publikom?
Kada stvaram pjesmu, nemam želju da se neka moja intimna razmišljanja i neke dvojbe koje imam pronađu odmah i kod publike. Pokušavam biti što iskreniji prema sebi pa tako mislim da sam iskren i prema publici. U želji da se na neki način svidim i pogodim razmišljanja ili osjećaje publike, lako moguće da čovjek i pogriješi.
Koji su izazovi s kojima se susrećete kao lider benda, a koji su specifični za dinamiku vašeg sastava Urban&4?
S obzirom na to da sviramo već jako dugo, a ja se glazbom bavim više od četrdeset godina, zapravo mi je teško odgovoriti na ovo pitanje. Naime, više ne doživljavam naš rad kao klasičan izazov niti razmišljam o dinamici našeg djelovanja. Nakon toliko godina zajedničke svirke, postali smo kao obitelj. Radimo stvari, razgovaramo i družimo se vrlo instinktivno i intuitivno. Nema tu neke posebno razrađene strategije. Naravno, postoje i teži i lakši dani. Ima dana kada sve klizi i događa se vrlo jednostavno, a ima i dana i perioda kada nešto zapne. To je sasvim normalno kada ljudi toliko dugo rade zajedno. Osobno ne vidim sebe u više uloga, bilo kao lider benda ili kao član Urbana&4. Sve to doživljavam kao jednu zaokruženu priču. Mislim da se jako dobro nadopunjujemo i da je bend svjestan trenutka u kojem sviramo.
Hoćete li ove godine povesti suprugu Milicu na dodjelu 20. ožujka u zagrebačkom HNK?
I Večernji list je "dinosaur", kao i ja, a kad se takva dva nađu, onda bude odlično! Doći ćemo na dodjelu ove godine ako budemo napravili dogovor sa starijim sinom da on pričuva djecu, ako ne on, onda moja majka. U svakom slučaju, ako uspijemo pronaći roditeljsku zamjenu svakako dolazimo na dodjelu nagrada. Već ćemo nešto smisliti.