Život austrijske carice Elizabete Amalije Eugenije (njemački: Elisabeth Amalie Eugenie), poznatije kao Sissi, koja je umrla 10. rujna 1898. godine, nebrojeno je puta prikazivan na filmu i u televizijskim serijama, a o njezinoj sudbini napisani su i brojni romani. Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliko su ti prikazi vjerni povijesnoj istini, a koliko je njezin život romantiziran kako bi bio privlačniji publici. Povijesne činjenice često se ne podudaraju s idealiziranom slikom Sisi kakvu nam nude popularni filmovi i serije o slavnoj carici, rođenoj na Badnjak 1837. godine kao kći vojvode Maksimilijana Josipa Bavarskog i princeze Ludovike od Bavarske. Njezin otac bio je osebujna i ekscentrična ličnost, zaljubljenik u bavarsku narodnu glazbu i jodlanje, a bavio se i skladanjem te pisanjem. Uz to, bio je poznat po brojnim izvanbračnim vezama, pa se navodi kako je, osim desetero djece koje je imao u braku s princezom Ludovikom, imao i mnogobrojne izvanbračne potomke. Presudan trenutak u Sisinom životu dogodio se 16. kolovoza 1853. godine, kada je s majkom i starijom sestrom Helenom boravila u Bad Ischlu. Tamo je Helena trebala biti predstavljena caru Franji Josipu, vladaru Habsburške Monarhije, kao njegova moguća buduća supruga.
Za razliku od živahne i pomalo nestašne Sisi, Helena je bila ozbiljna sedamnaestogodišnjakinja stroga izgleda, neobično zrela za svoje godine. Iako je Franjo Josip pristojno pozdravio Helenu, njegov se pogled ubrzo zaustavio na mlađoj, vedroj djevojci pokraj nje. Sudbina je htjela da se car zaljubi u Sisi na prvi pogled. Gledano iz današnje perspektive, ta bi ljubav bila skandalozna jer su Sisi i Franjo Josip bili u srodstvu – njezina majka Ludovika bila je sestra careve majke, nadvojvotkinje Sofije. Ipak, taj sudbonosni susret pretvorio je djevojku iz bavarskog gradića u jednu od najslavnijih carica u povijesti. Samo dva dana nakon prvog susreta Franjo Josip zaprosio je Elizabetu, a osam mjeseci kasnije vjenčali su se u Beču.
Unatoč svečanosti i pompi, Elizabeta je brak dočekala s dubokom tugom. Nakon vjenčanja, dok se kočijom vozila bečkim ulicama uz razdragane mase koje su im mahale i klicale, mlada je carica neutješno plakala. Već od prvih dana braka osjećala se sputano krutim pravilima bečkog dvora. Medeni mjesec u palači Laxenburg pretvorio se u razočaranje: Franjo Josip dane je provodio radeći, dok je Elizabeta sama plakala u dvorskom parku. Pred njom je bio život ispunjen strogim protokolima, obvezama i ceremonijama.
Sljedećih godina carski je par stalno putovao između različitih rezidencija – od bečke carske palače i Schönbrunna, preko Innsbrucka i Salzburga, pa sve do Hofburga i ljetne rezidencije u Bad Ischlu. Ipak, raskoš i putovanja Sisi nisu donosili sreću. Dani su joj prolazili u monotonim dvorskim obvezama koje je prezirala, a njezin slobodan duh bio je pod stalnim nadzorom stroge svekrve. Ni rođenje prve kćeri, Sophie Friederike, nije joj donijelo trajnu radost jer je djevojčica umrla s navršene dvije godine. Ubrzo se rodila Gisela, a dolazak prijestolonasljednika Rudolfa dočekan je s velikim slavljem diljem Carstva. U dobi od samo 21 godine Sisi je bila majka troje djece, no unatoč tome bila je emocionalno udaljena od njih. Djeca su odrastala gotovo bez majčine prisutnosti, dok je Elizabeta, vođena snažnim osjećajem neovisnosti, sve više prkosila dvorskim pravilima i žudjela za osobnom slobodom. Nije željela biti poslušna supruga, niti brižna majka u tradicionalnom smislu, a još manje reprezentativni simbol moćne Monarhije.
Franjo Josip nastojao je udovoljiti supruzi i ispuniti joj nekonvencionalne želje koliko su mu to dopuštali položaj i osjećaj za tradiciju, no ni to nije bilo dovoljno. Sisi je otvoreno kršila pravila, odbijala nošenje rukavica i damsko ponašanje te je često izbjegavala dvorske obveze koje je smatrala besmislenima. Nerijetko je glumila nesvjesticu kako bi se izvukla iz nepoželjnih situacija, zbog čega je stekla reputaciju buntovne carice. Na dvoru i u braku osjećala se poput zatočenice u zlatnom kavezu, a smrt kćeri Sophie ostavila je na njoj dubok i trajan trag. Najveći udarac doživjela je 1889. godine smrću jedinog sina Rudolfa, koji je pronađen mrtav zajedno sa svojom ljubavnicom Mary Vetserom. Smatra se da su sklopili samoubilački pakt, a taj je događaj Elizabetu potpuno slomio. Nakon toga se sve više udaljavala od Franje Josipa i neprestano putovala, dok je njihov brak ostao tek formalnost. Povjesničari ističu da su se unatoč svemu međusobno poštovali, iako je prava ljubav s vremenom izblijedjela.
Biografije carice navode i da je koristila kokain i heroin, što u to vrijeme nije bilo neuobičajeno jer su joj te supstance propisivali liječnici. Bila je opsjednuta tjelesnom težinom, strogo se pridržavala vlastitog režima vježbanja te je patila od teške depresije, tada poznate kao melankolija, kao i od poremećaja prehrane. Bila je izvrsna jahačica i strastvena ljubiteljica mora – ni snažne oluje nisu je sprječavale da plovi, a na ramenu je imala čak i tetovažu sidra. S vremenom je prestala dopuštati izradu svojih portreta: posljednja fotografija snimljena je dok je bila u tridesetima, a posljednji portret nastao je u njezinim četrdesetima. Izvan privatnih odaja rijetko je pokazivala lice, skrivajući se iza vela, lepeze ili kišobrana, kao da je željela zauvijek ostati ona mlada, očaravajuća djevojka u koju se car zaljubio na prvi pogled u Bad Ischlu.
Smrt carice Elizabete 1898. godine bila je jednako neobična kao i njezin život. Na obali Ženevskog jezera talijanski anarhist Luigi Lucheni napao ju je i naoštrenom turpijom zadao smrtonosni ubod u srce. Sisi je isprva mislila da ju je samo netko srušio, ispričala se prolaznicima i požurila prema brodu sa svojom sobaricom. Tek tada je shvatila da je ranjena, a ubrzo nakon toga i preminula. Među svim članovima habsburške dinastije, koja je vladala dulje od bilo koje druge u Europi, nitko nije stekao toliku slavu i mitološki status kao carica Sisi.